PIŠE SLAVENKA DRAKULIĆ

Između politike razuma i politike osjećaja

 Ronald Goršić/CROPIX

Nedavno sam, nakon više od dva desetljeća, putovala avionom u Beograd. Put me vodio preko Münchena, sve s presjedanjem i čekanjem, naravno. Povratak je išao preko Beča. Proputovala sam suvišnih stotine kilometara da bih sutradan pročitala kako Air Serbia uvodi redovnu liniju Zagreb - Beograd, i to dvaput na dan! Promašila sam tu vezu za svega par dana i zbog toga izgubila dosta vremena, ali pomislila sam kako je to dobar poslovni potez koji ujedno pridonosi normalizaciji odnosno ili, kako to vole reći u tzv. Europi, pomirenju. Uz to, kad je 12. 12 Air Serbia sletio na Pleso, prizemljila ga je kopilotkinja Biljana. Vrlo simpatična gesta koju su naši mediji pristojno popratili.

U Beograd sam otputovala da bih sudjelovala na međunarodnoj konferenciji “O čemu govorimo kad govorimo o Europi” koju su financirale njemačke zaklade, dijelom upravo s idejom pomirenja. No komentari na portalima bili su manje skloni Biljani odnosno Air Serbiji. Nije to neko iznenađenje, jer na tim portalima jedni te isti ljudi pucaju iz svih oružja kao da nije 2014. i kao da rat još traje. Čine to, naravno, samo zbog toga jer su anonimni. Da se moraju oglasiti imenom i prezimenom, takve bi se “junačine” skrile u mišju rupu. I dalje šire primitivizam i nacionalizam, trpajući u isti koš Air Serbiju i četnike, bombardiranje i Biljanu uz nezaobilazni dodatak Šešelja. Ti su negativni komentari posebno zanimljivi u svjetlu činjenice da u novoj kompaniji Air Serbia (starom JAT-u) čak 49% udjela ima strani, odnosno arapski kapital. Kakve dakle veze ima Biljana ili Air Serbia sa Šešeljem? Otvaranje linije Zagreb - Beograd naprosto bi trebalo biti dobar biznis.

Lako je zanemariti glupe komentare. Ali nemoguće je zanemariti najnovije istraživanje agencije Alpheus Policy inSight i Ipsos Pulsa koje kaže da 61,5% hrvatskih građana odgovara pozitivno na pitanje treba li Hrvatska uvjetovati ulazak Srbije u EU rješavanjem otvorenih pitanja - kao što je to nama činila Slovenija podmećući na primjer Piranski zaljev, pa im ipak nije uspjelo! Naši sugrađani time poručuju: otežajmo im ulazak u EU, pokažimo im da imamo tu moć, zagorčajmo im život kako bismo im se - 23 godine kasnije - osvetili za sva zla koja su nam nanijeli u protekla dva rata, a i ranije.

Iako je istraživanje iz listopada - dakle prije povratka Šešelja iz Haaga i zahlađenja u odnosima između Srbije i Hrvatske koju su izazvale njegove izjave - ono je zanimljiv indikator pogoršanja odnosa. A da se istraživanje radilo samo malo kasnije, u studenome, postoci bi vjerojatno bili i viši. Zašto? Zato što je slučaj Šešelj uzburkao ne samo političku sferu, nego i osjećaje. Donekle s pravom. Da, njegovi su se učenici na vlasti trebali ograditi od njega i pokazati da su nadišli učenički status, ali nisu. Da, Međunarodni sud u Haagu je napravio pogrešku kad ga je pustio zbog bolesti i nije ničim uvjetovao povratak, a Šešelj se odmah bacio na posao širenja mržnje.

Haag vjerojatno nije računao na ovakvo suludo ponašanje optuženika zaostalog u 20. stoljeću, niti je mogao predvidjeti da će Šešeljevo ponašanje izazvati tako jake političke poteze i emocionalne reakcije u Hrvatskoj koje mogu utjecati na politiku pomirenja. Pomirenje je inače najdraži projekt Haaga i EU. Kad je riječ o tzv. regiji, za njega rado daju novac i često financiraju svaki projekt koji u sebi sadrži tu čarobnu riječ. Na tu se temu održi više skupova godišnje, a onda jedan nepromišljeni potez Haaga i pretjerane reakcije s druge strane pokvare mukotrpna dugogodišnja nastojanja. Jer ponovo u prvi plan izbijaju osjećaji, a ne razum, mržnja, a ne biznis.

Hrvatska se vlada donedavno zaklinjala da se, što se ulaska Srbije u EU tiče, neće ponašati kao Slovenija i da će svesrdno pomagati susjedima jer nam je interes mir i suradnja. Sada to više ne izgleda tako, a Haag snosi svoj dio krivnje za promjenu atmosfere. Drugi dio snose hrvatski političari koji su digli neprimjerenu dreku - koliko zbog principa, toliko i da dokažu svoju pravovjernost tj. odanost naciji i partiji.

Pomirenje je dugotrajan proces i uvijek ima otvorenih pitanja. Nije to slučaj samo s državama nastalim iz bivše Jugoslavije, nego općenito nakon svakog rata. Pomirenje se također gradi na svim razinama, od poslovne do privatne, od aerodroma do političarskih govora. Ali se isto tako lako može potkopati nepametnim gestama i pretjerivanjem u osjećajima. Atmosfera kao da pomalo podsjeća na onu krajem osamdesetih kada su građani mogli birati između Markovića (biznis) i Miloševića/ Tuđmana/ Izetbegovića (osjećaji). Znamo kako je to završilo, odnosno, očito nije još završilo. Kod nas se - sudeći po nedavnoj prošlosti i najnovijem istraživanju - između politike razuma i politike osjećaja još bira ova druga. To jest, između biznisa i osvete, bira se osveta. Nadajmo se ipak da osjećaji neće prevladati. Put k stvarnom pomirenju pokazuju svi oni koji zajedno žele raditi posao. Jer dvije države i ljude, usprkos razlikama i nedavnoj prošlosti, ipak će i dalje spajati jezik i kultura, što bi buduću poslovnu suradnju trebalo samo olakšati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 01:31