ZAGREBAČKA STANOGRADNJA

MILAN ŽERJAVIĆ: Arhitekt kojeg je volio i Orson Welles

Njegov je neboder poslužio genijalnom režiseru kao kulisa za proslavljeni film "Proces". A kad su nakon 1945. novi stanovnici nagrnuli u Zagreb, ubrzano je projektirao zgrade za njih. I tako sagradio pola grada

U jednom kadru slavnog filma “Proces” Orsona Wellesa glavni glumac Anthony Perkins stoji, u pomalo opskurnoj atmosferi, ispred nebodera koji kao da izrasta iz trave. Ne samo dobri poznavatelji filmske povijesti znaju da se film dijelom snimao i u Zagrebu, gdje su tadašnje novogradnje poslužile Wellesu da prikaže Jozefa K. u svijetu kozmičke samoće.

No čak i dobri poznavatelji povijesti arhitekture neće odmah znati tko je autor tog u filmu ovjekovječenog nebodera na križanju Držićeve ulice i Vukovarske avenije.

Karijera Milana Žerjavića, arhitekta po čijem je projektu građen taj neboder i koji je uvelike obilježio zagrebačku stanogradnju nakon Drugog svjetskog rata, započela je u olovnim poslijeratnim vremenima. Tako ga je, u kratkom periodu u kojem je radio za Ministarstvo građevine u Zagrebu, među prvim zadacima, još 1947., po direktivi zapao nezahvalan posao izmjene projekta kolege arhitekta Nevena Šegvića za zgradu na početku današnje Ulice grada Vukovara, na brojevima 56-60 (današnja zgrada Katastra). Iako su razlozi za takvu direktivu ostali nepoznati, svjedoče o tome kako je politika utjecala na urbanizam i arhitekturu Zagreba. Baš kao i činjenica da su se Šegvićeve zgrade tada bili javno odrekli i Miroslav Krleža i August Augustinčić, članovi komisije koja je bila osnovana da bi se odredile stilske smjernice izgradnje tadašnje Moskovske ulice, danas Ulice grada Vukovara.

U godinama koje su uslijedile Milan Žerjavić je, sa svojim suradnicima, sagradio znatan dio Zagreba, obilježivši razdoblje 50-ih, 60-ih i 70-ih godina zagrebačke stambene gradnje.

Među poznatim je Žerjavićevim projektima i dio poteza Martićeve ulice – od Vojnovićeve do Šubićeve ulice. U vizualnom doživljaju Martićevu je ulicu 50-ih godina označio vertikalom – malim neboderom – na križanju ulice s Vojnovićevom, te dotadašnji tipični klasični blok zgrada Donjega grada pretapa u formu funkcionalističkog urbanizma. Zajedno s Pavlom Baranyaijem potpisuje mali neboder u Vojnovićevoj 22-32, kao i višestambene zgrade u Martićevoj 30-36 i 53-61. Gotovo u istom bloku projektira i zgradu u Biankinijevoj 8 te nekoliko zgrada na uglu Derenčinove i Barčićeve ulice, sa suradnikom Zlatkom Ogorelcem.

“No djelo kojim se najviše ponosio bio je njegov stambeni neboder u Držićevoj ulici, iz 1956. godine, na križanju s Vukovarskom. Doduše projekt nije izveden u cijelosti i trebao je imati produžetak s kinodvoranom”, ističe Vlasta Hrabak Žerjavić, kći Milana Žerjavića.

Susrele smo se u obiteljskoj kući Žerjavića, u Čačkovićevoj ulici, koju je projektirao njen otac. Vila je, u originalu, bila zagasite boje opeke. Žerjavić je također autor i susjedne vile, izvedene gotovo potpuno u zelenom sljemenskom kamenu, s velikom sjevernom staklenom stijenom atelijera, koju je projektirao za slikara Šegotu.

Povod našem posjetu bilo je općenito vrlo oskudno poznavanje djela arhitekta Milana Žerjavića, iako je njegov Arhitektonski projektni biro “Žerjavić” početkom sedamdesetih, u trenutku njegove prerane smrti, bio sagradio, kako su tada izračunali, čak 14 posto tlocrtne površine Zagreba.

Prvi znanstveni rad o Žerjavićevu opusu i njegovu značenju za hrvatsku arhitekturu 20. stoljeća napisao je docent sa zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta Vedran Ivanković, koji je otkrio zaboravljenog arhitekta, njegovu ulogu i značaj, još prije sedam godina, u bliskoj suradnji s arhitektom Ivicom Žerjavićem, danas pokojnim Žerjavićevim sinom.

Međutim, biografski je dio dosad ostao velikim dijelom nepoznat. A upravo se ove godine navršava sto godina od njegova rođenja. S umirovljenicom, nekoć poznatom epidemiologinjom, Vlastom Hrabak Žerjavić sjedimo pred otvorenim albumima.

“Milan Žerjavić rodio se u Vojnom Križu u Moslavini 1915. godine. Otac mu je rekao: ‘Ti se trebaš školovati! Nema dovoljno nasljedstva za svu djecu’, iako su bili relativno dobrostojeća obitelj. Završio je građansku školu u Ivanić Gradu i 1930. godine stiže u Zagreb”, priča Vlasta Hrabak Žerjavić.

Žerjavić upisuje srednju tehničku školu, ali nakon završetka ne može dalje na zagrebačku arhitekturu te upisuje Karlov univerzitet u Pragu. Pomaže mu stipendija zaklade njegova prastrica dr. Jurja Žerjavića, svećenika, profesora i pravaša, koji je za razvoj znanosti donirao dvije zgrade u Zagrebu i po kome nosi ime jedna od središnjih zagrebačkih ulica, a u kojoj je jedna od tih zgrada.

“Redovno je studirao, kada, 1939. godine, Nijemci ulaze u Prag i zatvaraju Karlov univerzitet. Dozvoljavaju da ga završe samo stranci iz zemalja s kojima tada nisu bili u sukobu. Moj otac je pričao da je zadnja tri ispita polagao na njemačkom jeziku te je na tom jeziku dobio i diplomu”, prisjeća se Vlasta Hrabak Žerjavić.

Po diplomi 1939. godine Milan Žerjavić se kratko zadržava i radi u Pragu, a u Zagreb se vraća 1940. i radi kod inženjera Zorislava Franjetića. Ratne 1941. zapošljava se u Ministarstvu građevine NDH te mnogo surađuje s arhitektom Tišinom i poduzetnikom Kabiljom. S Ašerom Kabiljom, ocem kompozitora Alfija, bio je dugogodišnji prijatelj.

Tijekom rata Žerjavić projektira uglavnom poljoprivredne objekte, ali također gradi stambene, upravne i gospodarske zgrade dobra u Križ Začretju te kapelicu u Bjelovaru (srušenu 1945.), kao i obiteljske kuće u Zagrebu.

U istom razdoblju upoznaje i buduću suprugu Mirjanu Podaubsky.

“Volio je fotografirati, tako da je ostalo mnogo privatnih fotografija, kao i serija nastala na krovnoj terasi zgrade u Rendićevoj ulici, u kojoj je stanovala njegova rođakinja, a gdje su, 1942. godine, običavali provoditi slobodno vrijeme. Ipak, razdoblje NDH nije za njih bilo idilično kako bi moglo izgledati na tim fotografijama. Mama je, primjerice, zamalo stradala pri samom kraju rata, u zračnom bombardiranju bloka u kojem danas stoji hotel Sheraton”, govori Vlasta Hrabak Žerjavić.

Od 1944. godine Milan je radio u Građevnom uredu zapovjedništva oružništva i projektirao je vojne objekte, sve do završetka rata, kada je odmah prebačen u građevinski ured zapovjedništva Jugoslavenske armije, a iste, 1945. godine, rodila mu se i kći Vlasta. Na obnovi zemlje radio je intenzivno od kraja 1945. godine, u Ministarstvu građevine u Zagrebu, a zatim u poduzeću Osnova. U Praškoj ulici 8, na tavanu, otvara 1953. godine arhitektonski biro, u društvenom vlasništvu, ali koji je ponio ime arhitekta – Žerjavić, što je tada bila prilična rijetkost. Bilo je to vrijeme ograničenih tehničkih mogućnosti, uz zadatak zbrinjavanja velikog broja stanovnika koji su s industrijalizacijom i urbanizacijom pristizali u Zagreb, pa su brzina i jednostavnost, uglavnom stambene, gradnje bili prioriteti.

“Pedesetih godina njegova je arhitektura svedena tek na tipske projekte kojima autorstvo i dostignuća vremena nisu konačna instanca, ali zagrebačka arhitektura je još jednom u svojoj povijesti pokazala svu praktičnost i skromnost, u kojima i leže njezina kvaliteta, veličina i oblikovne vrijednosti”, ocjenjuje Vedran Ivanković.

Žerjavić je autor i tipskih projekta za stambenu izgradnju Volovčice – pet višestambenih zgrada u Zapoljskoj br. 2-30, zatim projekata višestambenih zgrada u Folnegovićevu naselju, naselju Novi Savski gaj kao i stambeno-poslovnog sklopa s neboderom u Savskoj ulici 1 (poznatoj po odličnim stanovima) te zgrade Bogovićeva 1a. Uz stambene zgrade, pedesetih radi projekte za mnoge obiteljske kuće u Zagrebu.

“Živio je arhitekturu. S posla kući na ručak vraćao bi se oko 14 sati, odspavao bi pola sata, i vraćao se u biro. Godine 1955. rođen je i moj brat Ivica. Majka i otac uživali su u druženjima, kod nas se svaki vikend sastajalo, a redovni gosti su bili su Vojna i Pavša – Pavle – Baranyai, a znali su dolaziti i Štef Planić, Većeslav Radauš, Vlado Galić, brat arhitekta Drage Galića s kojim se tata isto često družio. S tada poznatim tesarom Karlom Muhićem rado je kartao ajnc ili belu”, priča Vlasta Hrabak Žerjavić, koja je i majka poznatog zagrebačkog arhitekta Hrvoja Hrabaka, a obiteljsku tradiciju nastavlja i mladi arhitekt Filip Žerjavić, Ivičin sin.

Milan Žerjavić vozio je prvo Fiat 1100, a kasnije i Peugeot 404, koji je, osim njega, 1962. godine u Zagrebu imao još jedino Milutin Baltić, tadašnji ministar rada u Vladi NRH. Pušio je cigarete Opatija, na čijoj bi praznoj kutiji, često, po potrebi, i skicirao projekte.

Postoji i anegdotalna obiteljska priča: “Tata se, s društvom arhitekata, često nalazio u restoranu ‘Plavi 9’ u Zvonimirovoj ulici, a kasnije je pričao da se ime restorana krivo tumačilo i vezalo za Dinamo, dok izvorno Plavih 9 označava devet arhitekata koji su se tu sastajali i dogovarali obnovu i razvoj Zagreba, odmah nakon rata”, priča ona.

Žerjavić je projektirao i tvorničke objekte – ljevaonicu olova u tvornici Munja u Zagrebu, tvorničke zgrade Elka, tvornicu cipela Šimecki, također i dizajn pozornica za javne svečanosti kao primjerice proslave praznika Prvog maja. Još pedesetih potpisuje i projekt za jaslice V. rajona u Zagrebu, sedmoljetku u Trnju, a s arhitektom Tišinom i Dom učenika u privredi.

“Sa sobom je uvijek nosio mali ‘šiber’ i olovku B5 za skiciranje”, kaže Vlasta Hrabak Žerjavić.

Bio je jednostavan čovjek koji je vrlo malo polagao na prikupljanje i arhiviranje svojih projekata. Tako je i ostao slabo poznat, iako je puno toga sagradio ili je sagrađeno kroz arhitektonski biro koji je nosio njegovo ime.

“Zajedno smo crtali, a subotom bi mene ili brata Ivicu vodio sa sobom u nadzor”, dodaje gospođa Vlasta.

Otkriva nam, za kraj, i da je zgrada na Trgu Otokara Keršovanija, prepoznatljiva i po njemu omiljenim bojama, također, prema njenom sjećanju, djelo Milana Žerjavića, što dosad nije zabilježeno u stručnoj literaturi.

Milan Žerjavić umro je iznenada 1971. godine. Njegov sin Ivica, nakon završenog studija arhitekture, nastavio je raditi u birou Žerjavić do 1992. godine.

Zanimljiiva je i anegdota koja opet govori o odnosu dva arhitekta – Šegviću i Žerjaviću. Šegvić se u početku, nakon spomenute priče o izmjeni njegova projekta, ljutio na kolegu Žerjavića i znali su žustro polemizirati o tome slučaju. Međutim, znatno kasnije, kad je Milanov sin Ivica Žerjavić studirao arhitekturu, a Šegvić mu je bio profesor, bio je uvijek posebno otvoren i ugodan prema Ivici.

“Naručio je Ivici i da istraži i zabilježi tatine projekte, prouči njegove materijale i napiše studentski rad o njegovu ukupnom djelu”, kaže Vlasta Hrabak Žerjavić.

U suradnji sa Žerjavićevom obitelji docent Vedran Ivanković planira postaviti izložbu posvećenu opusu Milana Žerjavića koju ćemo, bude li sreće, vidjeti još ove godine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 09:47