Namik Kabil: sudbina hercegovačkih izbjeglica u Hollywoodu

Vrag je životno iskustvo: netko ga ima pa ne može ništa s njim, a netko i ne izađe iz svoje sobe, ali napiše najistinitiju priču o onome što je doživio ovaj prvi. Velika većina ljudi, među njima i većina pisaca, doživjet će pakao Gulaga i Auschwitza, proći će izbjeglički put od Alepa do Hamburga, preživjeti pad aviona, teroristički napad u kafiću u Tel Avivu, opsadu Sarajeva, put oko svijeta u gumenom čamcu i kolosalni mamurluk nakon ispijene boce mastike, a da o tome svemu neće biti u stanju da izgovori jednu jedinu istinitu riječ. Strašno je to kada riječi svjedoka, stvarnih mučenika i posjednika velike sudbine, zvuče kao laž. Svaka je istina pred književnošću laž ako nije dobro ispričana. Pred sudom je drukčije.

Postoji, međutim, ona blagoslovljena manjina, elita među mučenicima svake vrste, sačinjena od ljudi koji su u stanju ono što su doživjeli pretvoriti u memoarski tekst. Zahvaljujući njima saznali smo za veliki događaj. Ali ne i za njegovu bit. O njoj će pisati oni apsolutno najmalobrojniji svjedoci, ako takvih dobrim slučajem bude, koji imaju dar da vlastito životno iskustvo pretvore u veliku književnost: Primo Levi, Varlam Šalamov, Frederico Fellini, Gombrowicz...

Namik Kabil, djetinjstvom i prvom mladošću Trebinjac, rođen 1968. u Tuzli, prije rata je umjereno neuspješno studirao medicinu. Kada je u Trebinju započela vojna mobilizacija za napad na Dubrovnik, sklanja se na nekoliko mjeseci u rodnu Tuzlu. Kada je i u Tuzli počeo rat, preko američke humanitarne agencije bježi preko oceana i stiže u Los Angeles. Godina je 1993, i sljedećih devet godina ostaje u Americi. Potom se vraća i nastanjuje u Sarajevu, gdje nikad ranije nije živio. Postaje šire poznat kao scenarist filma “Kod amidže Idriza”, redatelja Pjera Žalice. Iako nije poharao svjetske festivale, ni osvojio nagrade koje su – redom zasluženo – osvojili neki drugi bosanski filmovi, ovaj film je zasigurno među dva-tri najbolja bosanskohercegovačka filma još nakon ranih dana Emira Kusturice. Po mišljenju ovog čitatelja (i gledatelja) scenarij filma “Kod amidže Idriza” najbolji je komad primijenjene književnosti na ratne i poratne teme na prostoru bivše Jugoslavije.

Prije nekoliko dana zagrebački je Hena.com, pod uredništvom Marine Vujčić, objavio Kabilovu knjigu “Amarcord”. Knjiga počinje rečenicom: “Ja nikad ne bih živio u Americi da nije bilo rata.” Ta je rečenica, zapravo, autopoetički iskaz Namika Kabila. Jednostavna, obična, demistificirajuća, takva da ju je mogao izgovoriti svaki onaj prostodušni i slabo pismeni bosanski čovjek kojeg je izbjeglička poplava s početka devedesetih nanijela u Ameriku. A opet, u toj jednostavnosti nema ni folklornog prostaštva, ni stereotipne bosanske prostodušnosti, ni banalnosti kakva se čuhne u onih pisaca koji jednostavnim rečenicama nastoje prikriti jednostavnost svojih binarhih umova i srca. Kabil se svojoj jednostavnosti dugo učio, oslobađajući se viškova sloj po sloj, kao u onoj grasovskoj metafori o guljenju luka, sve dok priču nije sveo na ono elementarno. U filmu “Kod amidže Idriza” to je popravak bojlera – to je njegova tema, sve drugo se samo veže uz popravljanje tog starog predratnog bojlera – a u knjizi “Amarcord” to je već prva napisana rečenica. Svatko tko je ikada išta napisao, makar to bilo samo pismo iz vojske, zna koliko je teško pisati jednostavno, a misliti kompleksno.

Svoj dolazak u Ameriku, i prve dane u izbjeglištvu, opisuje dokumentaristički precizno i detaljno. Ali začudo, nigdje famoznog općeg mjesta. Priča kako njih tristotinjak sjedi u avionu koji upravo pali motore, i kako razmišlja, on sam među svima njima, da još uvijek postoji šansa da izađe, da se vrati kući, ili u ono što se nekom greškom i dalje zove kućom, a onda avion započinje rulanje, i tu se negdje, usred uobičajene uzletne procedure, gubi šansa za ostanak. Potom priča o naoko banalnoj razlici između naših i američkih zahodskih školjki, o Amerikacima koji ga, u znak podrške, tapšu po leđima, a onda nestaju, o sobi u kojoj ničeg nema osim madraca i dvije automobilske gume, koje mu služe umjesto stolice, o poznanicima iz Trebinja, Srbima, koji su tu još od prije rata, i koji ga prime u svoj mali stan kad više nema gdje... Nigdje one, za nas toliko uobičajene samosažaljivosti, ali ni težnje za efektom, demonstriranja vlastite sudbine pred očima čitatelja, nigdje onoga, kod bosanskih pisaca i umjetnika tako neugodnog uvjerenja o vlastitoj odabranosti i izuzetnosti. Namik Kabil na krajnje običan način pripovijeda i piše o vrlo neobičnim stvarima, dok one obične, jednostavne i banalne, u tri riječi snažno oneobičava. Pa da, tu je riječ o spisateljskom triku. Ali, dajte, molim vas, prije nego što to još jednom kažete, pokušajte ponoviti taj trik, ili mi kod vaših pisaca – a znamo na koga mislimo kad kažem: vaših pisaca – pokažite mjesto na kojemu su uspjeli izvesti takav trik. To vam je, gospodo draga i bijednici književni, ona vrsta trika koju Namik Kabil opisuje s losanđeleske ulice, na kojoj gleda čovjeka kako žonglira s tri male motorne pile. Naravno upaljene. Ako pogriješi, one šaka. Ali on žonglira, jer mu nema druge. Kabilu vjerujemo da piše kako se jedino može.

“Amarcord” je žanrovski neobična knjiga. Mogao je to biti nonfikcionalni roman, ali kao da je pisac od toga odustao. “Amarcord” je visoko iznad memoara i dokumentarnih svjedočenja, i proznom fakturom i stilizacijom teksta, njegovom umjetničkom uvjerljivošću. U nekoj drugoj kulturi, s drukčijim književnim tradicijama, ovo bi bila književna reportaža, u najplemenitijem smislu riječi, koja bi se, međutim, našla u konkurenciji svih ozbiljnim nagrada za roman godine. I podobivala bi te nagrade. Tamo gdje bi takve nagrade postojale.

U Los Angelesu i Hollywoodu Kabil četiri godine radi kao taksist. U knjizi epizode o taksiranju ne preuzimaju pažnju čitatelja više nego što je to potrebno, pisac održava jedan te isti tonalitet priče, odbijajući đavolju ponudu da zabavi publiku i da, možda, izgubi na književnoj autentičnosti, ali da dobije na konfekcijskoj lakoći i prozračnosti. Napokon, što bi jednog Trebinjca moglo bolje preporučiti književnostima ispranih mozgova zapadno i istočno od Bosne i Hercegovine od naslova: Doživljaji holivudskog taksista. Intervjuirale bi ga i hrvatska i srpska Gloria, frizerke bi se otimale oko postera s njegovom stasitom figurom.

Osim što je priča o izbjeglištvu, a onda i o razlozima za odlazak, “Amarcord” je u svom podtekstu savršena scenaristička studija. Kroz cijelu knjigu Kabil vodi diskretnu raspravu sa čitateljem o odnosu životnog iskustva i književnog, tačnije primijenjeno-književnog teksta. A onda se prisjeti okrutnoga holivudskog producenta kojemu je nosio scenarij, koji mu kaže da je sve to vrlo zanimljivo i vrlo lijepo, ali da bi on učinio pravu stvar kada bi napisao priču o sebi i o onome što mu se dogodilo. U tom trenutku je pomislio da ga čovjek vrijeđa. Kasnije shvaća da je bio u pravu. Na kraju, scenarij “Kod amidže Idriza”, naoko daleko od Kabilova životnog iskustva, zapravo je upravo ta priča. Vrag je životno iskustvo. Katkad je manje važno ono što ti se događa od onoga o čemu misliš.

Identitarna mapa Namika Kabila vrlo je zanimljiva. Trebinjac, koji se ljeti kupao u Platu i u Kuparima, izlazio na Stradun i doživljavao Dubrovnik intenzivnije od onih koji su u njem živjeli. (Zanimljivo je čitati “Amarcord” s mišlju na Kovačev “Grad u zrcalu”.) Na jednom mjestu kaže da “im” nikad neće oprostiti bombardiranje Dubrovnika. A Trebinje? Trebinje im mora oprostiti, da bi živio. Mora im oprostiti i zbog onih koji su mu u tom životu važni. Ima u ovoj knjizi nekoliko finala na koja proplače tko god zna čitati. Evo jednoga: “Kada je tata prvi put otišao da vidi kuću u Trebinju, u Bregovima ga je sačekao njegov predratni haver, autolimar Savo Brnjoš. Donio mu je pečenu kokoš i hljeba i kad je tata sjeo na zid da prezalogaji, Savo je zaplakao.

Ako nekada krenete preko Trebinja za Dubrovnik, obratite pažnju na autolimarsku radnju s lijeve strane na izlasku iz Trebinja, prije raskrsnice gdje se skreće za Herceg-Novi. Tu ogromni Savo ispravlja lim starih Volkswagena golim rukama. U nemirnoj, prekrasnoj, nesigurnoj, tužnoj i tragičnoj Hercegovini ipak je sigurno da taj dan ta pečena kokoš nije pala s neba. Sjećaću se toga i kad umrem…”

Pola knjige je, kažu, na čitatelju. Tako je, bit će, i s “Amarcodom”. Odavno već ne pomišljam na to odakle sam. Iz prošlosti sam, odakle bih bio. A mjesto rođenja, ono je u osobnoj iskaznici, nepromjenljivo kao i datum. Sve drugo je, bojim se, izgubljeno, nestalo. Knjiga Namika Kabila ne dolazi iz prošlosti, evo sad je napisana, a podsjetila me je, nakon dugo, dugo vremena, odakle sam.