ZNANSTVENICI OTKRILI JEDINE DVIJE STVARI PRESUDNE ZA DUGU VEZU Je li doista svaka obitelj nesretna na svoj način?

Nažalost, većina brakova ne ispadne onako kako su partneri planirali ili kako su se na početku zanosili - ljudi se razvedu, rastanu ili im jednostavno odnos propadne i pretvori se u jednu veliku svađu, zamjeranje i ogorčenost.

Prema statistikama koje je iznio psiholog Ty Tashiro u svojoj knjizi ‘The Science of Happily Ever After’ (Znanost iza ‘živjeli su sretno do kraja života’) od svih ljudi koji stupe u brak, njih samo trećina ostane u sretnim, zdravim brakovima, prenosi Idealist .

Još su sedamdesetih godina znanstvenici koji se bave društvenim znanostima započeli istraživanja o bračnim parovima kako bi došli do zaključka što je važno za dugu vezu. Htjeli su otkriti jesu li sve nesretne obitelji nesretne na svoj način, kako je Tostoj napisao, ili svi ti nesretni brakovi dijele nešto zajedničko…

Jedan od znanstvenika, psiholog John Gottman, koji je sa suprugom u New Yorku otvorio Institut Gottman u kojem pomažu parovima prebroditi probleme i zadržati zdrav, topli odnos, počeo je ozbiljnije skupljati informacije, proveo niz istraživanja, eksperimenata, anketa, a parove su pratili desetljećima.

Podrška i zainteresiranost vs. osuda i rezignacija

Prva zanimljivost koju su zaključili jest to da su parovi čija je veza propala u razgovoru s psiholozima bili mirni, ali njihovo je tijelo ‘divljalo’ - srce je lupalo iznad prosjeka, znojili su se i crvenjeli. Gottman je shvatio da parovima koji su u mjerenjima u laboratoriju aktivniji, veza brže propada. Naime, takvim je ljudima razgovor s partnerom otprilike poput suočavanja s tigrom. Čak i kad su prepričavali ugodne stvari i primjere iz veze, bili su spremni napasti i biti napadnuti.

S druge strane, parovi koji u kontroliranim uvjetima mjerenja tjelesnih funkcija nisu pokazali neku pretjeranu uzbuđenost, ostali su mirni, povezani, ponašali su se nježno i toplo jedno prema drugome. Bilo je jasno da mirnoća proizlazi iz povjerenja i intimnosti zbog koje se onda oboje osjećaju i emotivno i psihički ugodnije.

Istražujući dalje što se dogodilo da su jedne veze nepopravljivo propale, a druge ne samo opstale nego se i učvrstile, Gottman je devedesetih nastavio s istraživanjima na Sveučilištu Washington i otkrio da će puno prije propasti one veze u kojima se partneri ne podržavaju i ne poštuju, ali na svakodnevnoj bazi, kad su sitnice u pitanju. Za primjer je naveo muškarca koji obožava ptice i skrene ženi pažnju na jednu prekrasnu koju je upravo vidio. On zapravo od nje traži znak podrške i interesa. Ako se žena zainteresira i na taj način da podršku njegovim interesima, to je pozitivan znak u vezi. Ako se partner okrene na drugu stranu ili otrese da radi nešto drugo, to stvara još dublji jaz.

Takve interakcije silno utječu na zdrav i dobar odnos. Parovi koji su se razveli nakon šest godina, samo su u 33 posto slučajeva reagirali pozitivno na partnerov interes dok su oni koji su i nakon tog vremena ostali u braku, pozitivno reagirali u 87 posto slučajeva.

Na osnovi toga Gottman u 94 posto slučajeva može točno predvidjeti sudbinu nekog para, bilo među heteroseksualnim ili homoseksualnim osobama, siromašnima ili bogatima, s djecom ili bez djece.

‘Razlika među parovima koji ostaju zajedno i onima koji se rastavljaju zapravo je u samim ljudima. Oni koji ostaju zajedno društvo i okolinu promatraju na način da primjećuju stvari koje mogu cijeniti i na kojima mogu biti zahvalni. Oni koji nemaju budućnost promatraju stvari oko sebe tako da traže partnerove greške’, rekao je Gottman.

Što neminovno dovodi do prekida, a što učvršćuje vezu

Otkrili su da je nepoštovanje na prvom mjestu faktora koji razaraju vezu . Oni koji su fokusirani na kritiziranje partnera ne vide oko 50 posto pozitivnih stvari koje partner radi. S druge strane, ljubaznost, odnosno dobrota je ono što još snažnije povezuje parove i što osigurava stabilan brak. Partneri tako osjećaju da netko brine o njima, da ih netko razumije i, najvažnije od svega, da ih netko voli.

Zanemarivanje sitnih trenutaka emocionalne povezanosti uništava vezu i stvara distancu među partnerima te zamjeranje kod onoga koji se smatra zanemarenim. Ljubaznost pak ne znači da ne možemo izraziti ljutnju, ali to se može na dva načina - bezobzirnim napadom na partnera ili objašnjenjem zašto se osjećate povrijeđeno i ljutito.

Svi znamo da se partneri moraju podržavati kad se nešto loše događa, no istraživanje objavljeno u časopisu Journal of Personality and Social Psychology pokazalo je da je za vezu još važnija podrška ‘u dobru’. Za primjer su uzeli ženu koja dolazi kući s dobrim vijestima - upala je na medicinski fakultet koji je htjela.

Partner može reagirati na četiri različita načina - pasivno destruktivno (‘A ti nećeš vjerovati mojim vijestima - osvojio sam majicu na nagradnoj igri’ - partner čuje dobre vijesti, ali umanjuje njihovu važnost), aktivno destruktivno (‘Jesi li sigurna da možeš sve to? I što je s cijenom, to je prilično skupo’), pasivno konstruktivno (‘Super, draga’ - i nastavlja tipkati prijatelju poruku) i aktivno konstruktivno (partner ostavlja ono što je radio i govori: ‘Pa to je divno! Čestitam! Kad si saznala? Kad počinju predavanja?).

Naravno, ovaj posljednji odgovor stvara najpozitivnije ozračje. Studija je otkrila da je aktivno konstruktivan odgovor ključan za zdrav odnos i jedina razlika između sretnih i nesretnih parova.

Mnogi su razlozi zbog kojih se veze raspadaju, no najčešće je to nedostatak ljubaznosti. Kad se u životu nagomilaju stres, djeca, posao, prijatelji, obitelj i drugi problemi koji odvraćaju pažnju, parovi se sve manje posvećuju jedan drugome te dozvoljavaju da im sitna zamjeranja unište vezu. Kod parova koji ostaju zajedno cijeli život, ljubaznost i velikodušnost nikad ne nestaje.