Antifašizam je sam po sebi dobra stvar, zar ne? Tko bi uopće mogao biti protiv antifašizma, osim, naravno, fašista samih? Budući da nam logika kaže da se dvostruka negacija zapravo poništava te da se na kraju svodi na afirmaciju, ne slijedi li odatle očigledno da biti anti-antifašist u stvari znači biti fašist?
Ne, to uopće ne slijedi. Logika na kojoj je taj zaključak zasnovan potpuno je pogrešna. Ako je fašizam moj neprijatelj, to nikako ne znači da neprijatelj mojeg neprijatelja (tj. antifašist) mora nužno biti moj prijatelj.
Dapače, sasvim je moguće da neprijatelj mojeg neprijatelja bude meni još i veći neprijatelj nego onaj prvi neprijatelj! Sve će ovisiti o tome ZAŠTO je taj drugi protiv mojeg neprijatelja. Je li to možda zato što on tog neprijatelja vidi kao prijetnju mojim (a eventualno i svojim) bazičnim demokratskim pravima pa se stoga želi zajedno sa mnom boriti protiv njega (fašizma), za slobodu nas obojice? Ili pak on možda sve to radi samo zato da bi uklonio svojeg rivala u totalitarizmu te tako dobio priliku da me podjarmi i da me sam maltretira i terorizira koliko hoće?
Evidentno je da se samo u prvom slučaju antifašizam može smatrati nečim pozitivnim i pohvalnim. Prema tome, puka činjenica da se neki pokret objektivno borio protiv fašizma nije nikako dovoljna da bi taj pokret prikazala u iole dobrom svjetlu. Da bismo smisleno donijeli bilo kakvu vrednosnu ocjenu tog pokreta, moramo razmotriti RAZLOGE njegovog antifašizma.
Kako stoji stvar s razlozima za komunistički otpor fašizmu? Teško da ti razlozi mogu inspirirati divljenje s obzirom na povijesnu činjenicu da su svi komunistički režimi bez izuzetka završavali ma-sovnom opresijom i sustavnim zatiranjem najelementarnijih demokratskih prava, a da su kom-partije na oltaru revolucije žrtvovale desetke milijuna života vlastitih sunarodnjaka. Taj crveni teror sasvim sigurno ne može biti dobar samo zato što je onemogućio crni (ili bijeli) teror.
Nemojte, poput nekih današnjih političara, pokušavati braniti komunistčki antifašizam tvrdnjom da je on barem bio baziran na lijepim idealima jednakosti i socijalne pravde, za razliku od fašizma koji je uključivao manifestno neprihvatljivi rasizam i antisemitizam.
Prvo, komunizam kao politička doktrina nije u djelima klasika marksizma bio sveden samo na idiličnu sliku svijetle budućnosti nego je, naprotiv, vrlo jasno opisivao i najavljivao nemilosrdni i krvavi “revolucionarni teror” (Marxov termin) praćen likvidiranjem čitavih grupa ljudi kao npr. kontrarevolucionarnih elemenata, kulaka, neprijatelja naroda i ostalih “štetnih insekata“ (Lenjinov termin).
Ni kasniji se idoli “nove ljevice” nisu previše ustručavali otvoreno obznaniti surove mjere koje su pripremali: “Komunizam nije ljubav. Komunizam je čekić koji upotrebljavamo da smrskamo nepijatelja” (Mao); “Mržnja je sastavni dio naše borbe: nemilosrdna mržnja prema neprijatelju koja nas gura preko prirodnih granica urođenih čovjeku i koja nas pretvara u učinkovite, nasilne, selektivne i hladne strojeve za ubijanje” (Che Guevara). Kada se sve to ima u vidu, neobično je koliko je još uvijek raširen ljevičarski mit o prekrasnoj viziji komunističkog raja koja je, avaj, ostala neostvarena samo zato što su svi ti komunistički vođe negdje skrenuli s “pravog” Marxova traga pa su greškom svoje narode, umjesto u to divno “carstvo slobode”, odveli u dugogodišnje ropstvo. I Lenjin i Staljin i Mao i Čaušesku i Enver Hodža i Tito i Castro i Pol Pot i Ho Ši Min i Mengistu i Kim Il Sung i...
Drugo, čak i kad bi komunistička retorika doista obećavala samo utopijski ideal “svakome prema potrebama”, ne bi li racionalan čovjek ipak trebao taj pokret ocjenjivati prema realnim posljedicama svih tih političkih pokušaja, a ne samo prema njihovoj slatkorječivoj propagandi? Sve te grozote koje su se redovito događale, i to baš svaki put kad su komunisti dolazili na vlast, moraju bar donekle dovesti u sumnju njihovu ideologiju.
Isto kao što sveukupne činjenice dovode u sumnju Mujinu verziju događaja u onom vicu kad policija od njega traži da objasni kako se to dogodilo da je Haso završio u bolnici s brojnim ranama od uboda nožem, a Mujo odgovara: “Ma pusti, bolan, vako je to bilo. Idemo Haso i ja ulicom, on se u jednom trenutku spotakne i u padu se ubode na moju čakiju. I tako još nekoliko puta!”
Slično tomu, mi bismo trebali povjerovati da je nekako ispalo, nesretnim stjecajem okolnosti, da je prvo nastojanje da se ostvari besklasno društvo dovelo do strahovlade tajne policije, Gulaga i masovnih egzekucija bez suđenja - a onda kasnije opet tako još nekoliko puta. Ali nije komunizam za to kriv! (Da, da, Mujo!)
Fašizam je bio zlo i svaki onaj antifašizam koji je prepoznao narav tog zla i zbog toga mu se usprotivio dobit će pozitivan predznak. Ali nije jasno da su komunisti ikada to stvarno prepoznali. Prije svega, oni to nisu ni mogli jer njihov vlastiti pokret ima toliko sličnosti s fašizmom da se ta dva režima (“heterozigotni blizanci”, kako ih je nazvao povjesničar Pierre Chaunu) u političkoj literaturi obično zajedno klasificiraju kao potpuno nov i drastični oblik opresivnog političkog sustava koji se naziva totalitarizmom.
No i u praksi su komunisti pokazivali da im fašizam nije uvijek bio smrtni neprijatelj, npr. onda kad su svoje potencijalne antifašističke saveznike i neosporno demokratske stranke znali nazivati “socijalnim fašistima”, pokazujući time da je za komuniste “fašizam” postao naprosto pogrdan naziv za SVE njihove protivnike te da više nisu bili u stanju vidjeti neku veliku političku razliku između, recimo, parlamentarnih socijaldemokrata i fašističkih crnokošuljaša. (Usput rečeno, to je tendencija koju su zadržali i mnogi suvremeni ljevičari koji olako potežu etiketu “fašist” na svaki objekt svoje mržnje, uključujući i američke predsjednike Ronalda Reagana i Georgea W. Busha.)
Također, dodatno svjetlo na odnos komunista prema fašizmu baca i činjenica da su oni bili spremni otvoreno sklopiti sporazum s fašistima (pakt Ribbentrop-Molotov) te da su nakon toga čak s najvišeg mjesta javno deklarirali da je fašizam zapravo “stvar ukusa”. A kao što znamo, o ukusima nema smisla raspravljati, a pogotovo nema smisla oko toga voditi rat.
Uostalom, stav komunista prema fašizmu bio je u pravilu manje determiniran njihovim doktrinarnim neslaganjima s fašizmom, a više njihovom lojalnošću prema ideologiji dirigiranoj iz Moskve.
To najbolje ilustrira činjenica da su oni posve ravnodušno prihvaćali nacističku okupaciju vlastitih domovina, a da su naprasno postali “rodoljubi” i antifašisti tek nakon Hitlerovog napada na “prvu zemlju socijalizma” u lipnju 1941. godine. Indikativan primjer je Maurice Thorez, tadašnji generalni sekretar francuske komunističke partije koji je, nakon što je Francuska objavila rat fašističkoj Njemačkoj, po direktivi Kominterne dezertirao iz francuske vojske i pobjegao u Sovjetski Savez, a za taj je podvig u odsutnosti bio promptno osuđen na smrt.
Netko će reći da je komunizam ipak manje zlo od fašizma pa da to onda čini komunistički antifašizam barem donekle vrijednim pohvale. Ovaj argument je loš čak i ako se prihvati kontroverzna premisa o manjem zlu. Manje zlo može biti relativno bolji rezultat u nekom objektivnom smislu, ali odatle nikako ne proizlazi da oni koji su odgovorni za to manje zlo (i time indirektno za sprečavanje većeg zla) zaslužuju pohvalu.
Uzmimo sljedeći primjer. Nasilnik A napadne neku ženu s ciljem da je siluje i potom ubije. U to se umiješa nasilnik B koji tu ženu namjerava samo silovati, ali ne i ubiti. Nakon kratkog sukoba između dvojice nasilnika, B izlazi kao pobjednik i ostvaruje svoju namjeru. U toj bi se situaciji doista moglo reći da je u izvjesnom objektivnom smislu dotična žena imala sreću što se pojavio B (jer je tako barem ostala na životu), ali ne bi li bilo prilično groteskno tvrditi da bi ponašanje nasilnika B trebalo slaviti ili da bi mu ta žena možda još trebala i zahvaliti što ju je “spasio”?
Aleksandar Solženjicin je također osporavao argument o manjem zlu, tj. ideju da je, sveukupno gledajući, komunistički totalitarizam ipak bio dobrodošao u borbi protiv fašističkog totalitarizma. On kao odgovor nudi rusku poslovicu “Ne zovi vuka u pomoć protiv pasa” i objašnjava: “Ako te napadnu psi i počnu te gristi, bori se protiv pasa, ali nemoj zvati vuka u pomoć, jer kada vukovi dođu, oni će doduše otjerati pse, ali će i tebe rastrgati.” Iz ove se alegorije može naslutiti da Solženjicin ne prihvaća čak niti početnu premisu o komunizmu kao manjem zlu.
Složili se mi ovdje sa Solženjicinom ili ne, on je neosporno u pravu kad naglašava izrazitu neprirodnost vojnog savezništva između zapadnih demokracija i sovjetskog komunizma u ratu protiv zajedničkog neprijatelja - fašizma.
Borba protiv fašizma je u mislima većine ljudi izravno povezana s borbom za slobodu, ali u kontekstu Drugog svjetskog rata ta veza uopće nije bila čvrsta. Pomalo paradoksalno, poraz fašizma je čak doveo do ukidanja slobode u mnogim zemljama koje su prije rata imale razvijenu demokraciju, tako da je jedan lucidni politički komentator postavio pitanje o tome koliko u takvom svjetlu uopće ima smisla govoriti o pobjedi demokratskih snaga: “Ako je Britanija podnijela šest godina rata i stotine tisuća mrtvih u ratu koji je objavila da bi obranila slobodu Poljaka, a slobodu Poljaka je na kraju zatro komunizam, kako onda možemo tvrditi da je Britanija pobijedila u tom ratu?”
Sličan stav brani i Niall Ferguson, vrlo ugledni povjesničar s Harvarda, koji smatra da su u Drugom svjetskom ratu “zapadne sile sklopile savez s despotom koji je u svakom pogledu bio jednako brutalan tiranin kao Hitler“ i da je zbog toga “pobjeda 1945. godine bila pobjeda s mrljom - ako je to uopće i bila pobjeda“. Štoviše, on ide i mnogo dalje u inzistiranju na mračnoj strani antifašizma te tvrdi da su Britanija i Amerika tada ušle u “autentično faustovsku pogodbu“, ali s tom razlikom da su one u tom ugovoru s vragom zapravo prodale duše drugih da bi otplatile svoj dug “Sovjetskom Sotoni“.
Da su se komunisti stvarno pridržavali svoje parole “Smrt fašizmu, sloboda narodu!”, njihov bi antifašizam sigurno postao vrijednim povijesnim naslijeđem. Ali sasvim je očigledno da oni ne bi mogli ostati komunisti da su krenuli tim putem jer je drugi dio te parole bio u izravnom konfliktu s njihovim osnovnim ciljem. Jedina svrha proklamacije “Sloboda narodu!” bilo je očekivanje da će na taj način biti lakše mobilizirati mase za ratni napor. Prava komunistička ideja vodilja, koja naravno nije mogla biti javno izrečena, bila je “Smrt fašizmu i slobodnim izborima, sva vlast Partiji”.Kao što se zna, ovo je lukavstvo dalo odlične rezultate. Ogroman se broj poštenih ljudi iz patriotizma i drugih idealističkih razloga uključio u borbu za slobodu pod vodstvom “komunističke avangarde”, ali bez puno svijesti o tome u što se zapravo upuštaju. Otrežnjivanje je kasnije trajalo godinama, a u mnogim slučajevima do njega nikada nije ni došlo.
Što iz svega ovoga zaključiti? Da je poslijeratni period komunističke vlasti bio isključivo negativan te da za oslikavanje te povijesne epohe treba koristiti samo tamne boje? Naravno da ne. U sveukupni saldo tog režima ne ulazi samo jednopartijski sustav i suspenzija demokracije nego i neke okolnosti koje na njega bacaju povoljnije svjetlo, kao npr. činjenica da je komunistička opresija u Jugoslaviji bila ipak blaža nego u zemljama Istočnog bloka, da je većina ljudi mogla slobodno putovati u inozemstvo, itd.
Moram ipak u ovom kontekstu ponovno naglasiti ono što je već ranije rečeno. Ni ta relativno labavija “diktatura proletarijata” jugoslavenskih komunističkih vlastodržaca još uvijek nije automatski razlog da ih slavimo, isto kao što djeca ne smatraju da bi svoje roditelje koji ih dnevno tuku i zlostavljaju trebali slaviti samo zato što su ti roditelji “velikodušno” odlučili da ih neće (premda bi mogli!) još i dodatno maltretirati tako da ih čitavo vrijeme drže zaključane u podrumu.
Dakle, oni koji se busaju u prsa svojim antifašizmom neće nas previše impresionirati sve dok nam uvjerljivo ne pokažu da su oni u toj borbi stvarno nastojali obraniti upravo one temeljne demokratske vrijednosti koje je fašizam ugrožavao (autonomiju pojedinca, pravo izražavanja mišljenja, slobodu političkog djelovanja, itd.). Ako u tome ne uspiju, njihova će se velika ratna “zasluga” svesti samo na to da su jedan totalitarizam porazili, a drugi uspostavili.
Neven Sesardić poznati je hrvatski filozof koji je trenutačno redoviti profesor i pročelnik Odsjeka za filozofiju na sveučilištu Lingnan u Hong Kongu.
Njegov je glavni interes filozofija znanosti, a prije nekoliko godina Cambridge University Press objavio je njegovu knjigu “Making Sense of Heritability”. Osamdesetih je godina objavio nekoliko zapaženih tekstova u kojima je prvi put u nas bila iznesena otvorena kritika marksizma.
Neven Sesardić
Ne, to uopće ne slijedi. Logika na kojoj je taj zaključak zasnovan potpuno je pogrešna. Ako je fašizam moj neprijatelj, to nikako ne znači da neprijatelj mojeg neprijatelja (tj. antifašist) mora nužno biti moj prijatelj.
Dapače, sasvim je moguće da neprijatelj mojeg neprijatelja bude meni još i veći neprijatelj nego onaj prvi neprijatelj! Sve će ovisiti o tome ZAŠTO je taj drugi protiv mojeg neprijatelja. Je li to možda zato što on tog neprijatelja vidi kao prijetnju mojim (a eventualno i svojim) bazičnim demokratskim pravima pa se stoga želi zajedno sa mnom boriti protiv njega (fašizma), za slobodu nas obojice? Ili pak on možda sve to radi samo zato da bi uklonio svojeg rivala u totalitarizmu te tako dobio priliku da me podjarmi i da me sam maltretira i terorizira koliko hoće?
Evidentno je da se samo u prvom slučaju antifašizam može smatrati nečim pozitivnim i pohvalnim. Prema tome, puka činjenica da se neki pokret objektivno borio protiv fašizma nije nikako dovoljna da bi taj pokret prikazala u iole dobrom svjetlu. Da bismo smisleno donijeli bilo kakvu vrednosnu ocjenu tog pokreta, moramo razmotriti RAZLOGE njegovog antifašizma.
Kako stoji stvar s razlozima za komunistički otpor fašizmu? Teško da ti razlozi mogu inspirirati divljenje s obzirom na povijesnu činjenicu da su svi komunistički režimi bez izuzetka završavali ma-sovnom opresijom i sustavnim zatiranjem najelementarnijih demokratskih prava, a da su kom-partije na oltaru revolucije žrtvovale desetke milijuna života vlastitih sunarodnjaka. Taj crveni teror sasvim sigurno ne može biti dobar samo zato što je onemogućio crni (ili bijeli) teror.
Nemojte, poput nekih današnjih političara, pokušavati braniti komunistčki antifašizam tvrdnjom da je on barem bio baziran na lijepim idealima jednakosti i socijalne pravde, za razliku od fašizma koji je uključivao manifestno neprihvatljivi rasizam i antisemitizam.
Prvo, komunizam kao politička doktrina nije u djelima klasika marksizma bio sveden samo na idiličnu sliku svijetle budućnosti nego je, naprotiv, vrlo jasno opisivao i najavljivao nemilosrdni i krvavi “revolucionarni teror” (Marxov termin) praćen likvidiranjem čitavih grupa ljudi kao npr. kontrarevolucionarnih elemenata, kulaka, neprijatelja naroda i ostalih “štetnih insekata“ (Lenjinov termin).
Ni kasniji se idoli “nove ljevice” nisu previše ustručavali otvoreno obznaniti surove mjere koje su pripremali: “Komunizam nije ljubav. Komunizam je čekić koji upotrebljavamo da smrskamo nepijatelja” (Mao); “Mržnja je sastavni dio naše borbe: nemilosrdna mržnja prema neprijatelju koja nas gura preko prirodnih granica urođenih čovjeku i koja nas pretvara u učinkovite, nasilne, selektivne i hladne strojeve za ubijanje” (Che Guevara). Kada se sve to ima u vidu, neobično je koliko je još uvijek raširen ljevičarski mit o prekrasnoj viziji komunističkog raja koja je, avaj, ostala neostvarena samo zato što su svi ti komunistički vođe negdje skrenuli s “pravog” Marxova traga pa su greškom svoje narode, umjesto u to divno “carstvo slobode”, odveli u dugogodišnje ropstvo. I Lenjin i Staljin i Mao i Čaušesku i Enver Hodža i Tito i Castro i Pol Pot i Ho Ši Min i Mengistu i Kim Il Sung i...
Drugo, čak i kad bi komunistička retorika doista obećavala samo utopijski ideal “svakome prema potrebama”, ne bi li racionalan čovjek ipak trebao taj pokret ocjenjivati prema realnim posljedicama svih tih političkih pokušaja, a ne samo prema njihovoj slatkorječivoj propagandi? Sve te grozote koje su se redovito događale, i to baš svaki put kad su komunisti dolazili na vlast, moraju bar donekle dovesti u sumnju njihovu ideologiju.
Isto kao što sveukupne činjenice dovode u sumnju Mujinu verziju događaja u onom vicu kad policija od njega traži da objasni kako se to dogodilo da je Haso završio u bolnici s brojnim ranama od uboda nožem, a Mujo odgovara: “Ma pusti, bolan, vako je to bilo. Idemo Haso i ja ulicom, on se u jednom trenutku spotakne i u padu se ubode na moju čakiju. I tako još nekoliko puta!”
Slično tomu, mi bismo trebali povjerovati da je nekako ispalo, nesretnim stjecajem okolnosti, da je prvo nastojanje da se ostvari besklasno društvo dovelo do strahovlade tajne policije, Gulaga i masovnih egzekucija bez suđenja - a onda kasnije opet tako još nekoliko puta. Ali nije komunizam za to kriv! (Da, da, Mujo!)
Fašizam je bio zlo i svaki onaj antifašizam koji je prepoznao narav tog zla i zbog toga mu se usprotivio dobit će pozitivan predznak. Ali nije jasno da su komunisti ikada to stvarno prepoznali. Prije svega, oni to nisu ni mogli jer njihov vlastiti pokret ima toliko sličnosti s fašizmom da se ta dva režima (“heterozigotni blizanci”, kako ih je nazvao povjesničar Pierre Chaunu) u političkoj literaturi obično zajedno klasificiraju kao potpuno nov i drastični oblik opresivnog političkog sustava koji se naziva totalitarizmom.
No i u praksi su komunisti pokazivali da im fašizam nije uvijek bio smrtni neprijatelj, npr. onda kad su svoje potencijalne antifašističke saveznike i neosporno demokratske stranke znali nazivati “socijalnim fašistima”, pokazujući time da je za komuniste “fašizam” postao naprosto pogrdan naziv za SVE njihove protivnike te da više nisu bili u stanju vidjeti neku veliku političku razliku između, recimo, parlamentarnih socijaldemokrata i fašističkih crnokošuljaša. (Usput rečeno, to je tendencija koju su zadržali i mnogi suvremeni ljevičari koji olako potežu etiketu “fašist” na svaki objekt svoje mržnje, uključujući i američke predsjednike Ronalda Reagana i Georgea W. Busha.)
Također, dodatno svjetlo na odnos komunista prema fašizmu baca i činjenica da su oni bili spremni otvoreno sklopiti sporazum s fašistima (pakt Ribbentrop-Molotov) te da su nakon toga čak s najvišeg mjesta javno deklarirali da je fašizam zapravo “stvar ukusa”. A kao što znamo, o ukusima nema smisla raspravljati, a pogotovo nema smisla oko toga voditi rat.
Uostalom, stav komunista prema fašizmu bio je u pravilu manje determiniran njihovim doktrinarnim neslaganjima s fašizmom, a više njihovom lojalnošću prema ideologiji dirigiranoj iz Moskve.
To najbolje ilustrira činjenica da su oni posve ravnodušno prihvaćali nacističku okupaciju vlastitih domovina, a da su naprasno postali “rodoljubi” i antifašisti tek nakon Hitlerovog napada na “prvu zemlju socijalizma” u lipnju 1941. godine. Indikativan primjer je Maurice Thorez, tadašnji generalni sekretar francuske komunističke partije koji je, nakon što je Francuska objavila rat fašističkoj Njemačkoj, po direktivi Kominterne dezertirao iz francuske vojske i pobjegao u Sovjetski Savez, a za taj je podvig u odsutnosti bio promptno osuđen na smrt.
Netko će reći da je komunizam ipak manje zlo od fašizma pa da to onda čini komunistički antifašizam barem donekle vrijednim pohvale. Ovaj argument je loš čak i ako se prihvati kontroverzna premisa o manjem zlu. Manje zlo može biti relativno bolji rezultat u nekom objektivnom smislu, ali odatle nikako ne proizlazi da oni koji su odgovorni za to manje zlo (i time indirektno za sprečavanje većeg zla) zaslužuju pohvalu.
Uzmimo sljedeći primjer. Nasilnik A napadne neku ženu s ciljem da je siluje i potom ubije. U to se umiješa nasilnik B koji tu ženu namjerava samo silovati, ali ne i ubiti. Nakon kratkog sukoba između dvojice nasilnika, B izlazi kao pobjednik i ostvaruje svoju namjeru. U toj bi se situaciji doista moglo reći da je u izvjesnom objektivnom smislu dotična žena imala sreću što se pojavio B (jer je tako barem ostala na životu), ali ne bi li bilo prilično groteskno tvrditi da bi ponašanje nasilnika B trebalo slaviti ili da bi mu ta žena možda još trebala i zahvaliti što ju je “spasio”?
Aleksandar Solženjicin je također osporavao argument o manjem zlu, tj. ideju da je, sveukupno gledajući, komunistički totalitarizam ipak bio dobrodošao u borbi protiv fašističkog totalitarizma. On kao odgovor nudi rusku poslovicu “Ne zovi vuka u pomoć protiv pasa” i objašnjava: “Ako te napadnu psi i počnu te gristi, bori se protiv pasa, ali nemoj zvati vuka u pomoć, jer kada vukovi dođu, oni će doduše otjerati pse, ali će i tebe rastrgati.” Iz ove se alegorije može naslutiti da Solženjicin ne prihvaća čak niti početnu premisu o komunizmu kao manjem zlu.
| Ako je fašizam moj neprijatelj, to nikako ne znači da neprijatelj mojeg neprijatelja, tj. antifašist, nužno mora biti i moj prijatelj
|
Borba protiv fašizma je u mislima većine ljudi izravno povezana s borbom za slobodu, ali u kontekstu Drugog svjetskog rata ta veza uopće nije bila čvrsta. Pomalo paradoksalno, poraz fašizma je čak doveo do ukidanja slobode u mnogim zemljama koje su prije rata imale razvijenu demokraciju, tako da je jedan lucidni politički komentator postavio pitanje o tome koliko u takvom svjetlu uopće ima smisla govoriti o pobjedi demokratskih snaga: “Ako je Britanija podnijela šest godina rata i stotine tisuća mrtvih u ratu koji je objavila da bi obranila slobodu Poljaka, a slobodu Poljaka je na kraju zatro komunizam, kako onda možemo tvrditi da je Britanija pobijedila u tom ratu?”
Sličan stav brani i Niall Ferguson, vrlo ugledni povjesničar s Harvarda, koji smatra da su u Drugom svjetskom ratu “zapadne sile sklopile savez s despotom koji je u svakom pogledu bio jednako brutalan tiranin kao Hitler“ i da je zbog toga “pobjeda 1945. godine bila pobjeda s mrljom - ako je to uopće i bila pobjeda“. Štoviše, on ide i mnogo dalje u inzistiranju na mračnoj strani antifašizma te tvrdi da su Britanija i Amerika tada ušle u “autentično faustovsku pogodbu“, ali s tom razlikom da su one u tom ugovoru s vragom zapravo prodale duše drugih da bi otplatile svoj dug “Sovjetskom Sotoni“.
Da su se komunisti stvarno pridržavali svoje parole “Smrt fašizmu, sloboda narodu!”, njihov bi antifašizam sigurno postao vrijednim povijesnim naslijeđem. Ali sasvim je očigledno da oni ne bi mogli ostati komunisti da su krenuli tim putem jer je drugi dio te parole bio u izravnom konfliktu s njihovim osnovnim ciljem. Jedina svrha proklamacije “Sloboda narodu!” bilo je očekivanje da će na taj način biti lakše mobilizirati mase za ratni napor. Prava komunistička ideja vodilja, koja naravno nije mogla biti javno izrečena, bila je “Smrt fašizmu i slobodnim izborima, sva vlast Partiji”.Kao što se zna, ovo je lukavstvo dalo odlične rezultate. Ogroman se broj poštenih ljudi iz patriotizma i drugih idealističkih razloga uključio u borbu za slobodu pod vodstvom “komunističke avangarde”, ali bez puno svijesti o tome u što se zapravo upuštaju. Otrežnjivanje je kasnije trajalo godinama, a u mnogim slučajevima do njega nikada nije ni došlo.
Što iz svega ovoga zaključiti? Da je poslijeratni period komunističke vlasti bio isključivo negativan te da za oslikavanje te povijesne epohe treba koristiti samo tamne boje? Naravno da ne. U sveukupni saldo tog režima ne ulazi samo jednopartijski sustav i suspenzija demokracije nego i neke okolnosti koje na njega bacaju povoljnije svjetlo, kao npr. činjenica da je komunistička opresija u Jugoslaviji bila ipak blaža nego u zemljama Istočnog bloka, da je većina ljudi mogla slobodno putovati u inozemstvo, itd.
Moram ipak u ovom kontekstu ponovno naglasiti ono što je već ranije rečeno. Ni ta relativno labavija “diktatura proletarijata” jugoslavenskih komunističkih vlastodržaca još uvijek nije automatski razlog da ih slavimo, isto kao što djeca ne smatraju da bi svoje roditelje koji ih dnevno tuku i zlostavljaju trebali slaviti samo zato što su ti roditelji “velikodušno” odlučili da ih neće (premda bi mogli!) još i dodatno maltretirati tako da ih čitavo vrijeme drže zaključane u podrumu.
Dakle, oni koji se busaju u prsa svojim antifašizmom neće nas previše impresionirati sve dok nam uvjerljivo ne pokažu da su oni u toj borbi stvarno nastojali obraniti upravo one temeljne demokratske vrijednosti koje je fašizam ugrožavao (autonomiju pojedinca, pravo izražavanja mišljenja, slobodu političkog djelovanja, itd.). Ako u tome ne uspiju, njihova će se velika ratna “zasluga” svesti samo na to da su jedan totalitarizam porazili, a drugi uspostavili.
Neven Sesardić poznati je hrvatski filozof koji je trenutačno redoviti profesor i pročelnik Odsjeka za filozofiju na sveučilištu Lingnan u Hong Kongu.
Njegov je glavni interes filozofija znanosti, a prije nekoliko godina Cambridge University Press objavio je njegovu knjigu “Making Sense of Heritability”. Osamdesetih je godina objavio nekoliko zapaženih tekstova u kojima je prvi put u nas bila iznesena otvorena kritika marksizma.
|
Neve
n Sesardić - filozof i prvi otvoreni kritičar marksizma
|
Neven Sesardić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....