Da nije pritoka, Dunav bi bio smiješni provincijski potočić

Knjigu “Razvoj kraljičinog gardiste” nećete naći ni u jednoj boljoj hrvatskoj knjižari, ali ne samo zato što boljih knjižara u Hrvatskoj niti nema. Objavljena u ediciji jednoga od dva mjesna književna udruženja (Hrvatskom društvu pisaca), gdje se po nekoj vekivečnoj navadi objavljuju djela onih naših poslenika lijepe riječi koji nemaju gdje da objavljuju, ili, kao što je u ovom slučaju riječ, gdje i veliki pisci ponekad objave ponešto, e da bi cijela stvar djelovala ugledno, druga knjiga pjesama Bore Ćosića (Zagreb, 1932.) kao da uopće i nije objavljena.

Iako, ima u tome i neke više pravde: budući da pjesme po vlastitom priznanju piše od dvijetisućitih, a objavljuje ih od 2013, Ćosić živi životom mladih pjesnika, čije knjige dođu pred oči tek rođacima i poznanicima, te onoj dvojici preostalih lirskih entuzijasta kojima se objavljena i neobjavljena poezija šalje na ogled.

Biti stari prozaist, pače suvremeni europski prozni klasik i jedan među ono troje-četvero južnoslavenskih, istina uglavnom srpskih i bosanskih pisaca, za koje se u Europi zna i do kojih se drži, a istovremeno biti mladi i nedovoljno afirmirani pjesnik jednoga zapuštenog jezika čiji govornici nimalo ne drže do poezije, svojevrsni je životni i književni eksperiment, Ćosićeva igra sa samim sobom i svojim naravima. Pisac nužno nema samo jednu narav.

“Razvoj kraljičinog gardiste” kod HDP-a je tiskan u studenome 2015. i opremljen predgovorom urednika knjige Nikole Petkovića. Na četrdeset i petoj stranici knjige pjesma je naslova “Dunav”, posvećena Claudiju Magrisu:

Da nije

grabeći svaku najmanju pritoku

gradio vredno svoju naobrazbu

tekuću

po univerzitetskim livadama

bavarskim gornjeaustrijskim

ne plašeći se tuđe povesti i iskustva

ostao bi Dunav

skromni potočić

schwarzwaldski

zatucana rečica provincijska

nepoznata u svetu

I to je, zapravo, sve. Cijela jedna pjesma, sačinjena od jedne malo raskošnije prostoproširene rečenice, razlomljene u stihove, čija logika izvire iz pjesnikova osjećaja za ritam i za riječi i njihova značenja. Ničega u toj pjesmi nema izvan te rečenice, koja je mogla biti izgovorena i na drugi način i u drukčijem žanru: u proznome tekstu ili u restoranu kakvom, podunavskom, ili u Budimpešti, na onome brodu koji tokom godišnjeg književnog festivala prevozi pisce i njihovu publiku, dok oni, tu između dvije obale, ploveći, čitaju svoja djela i govore o književnosti. Ovoga ljeta mi se upravo u takvoj prilici, na Dunavu, u Budimpešti, po glavi intenzivno vrtila pjesma Bore Ćosića, ali je nisam u cijelosti znao - ili sam je znao samo za sebe, znao sam je samo neizgovorenu - tako da je nisam mogao izdeklamirati publici. A bilo mi je važno, jer bi se na nju moglo nastaviti ono što sam htio ispričati.

Najprije o podcijenjenosti dosjetke u našim provincijskim književnostima. Ako bi da diskvalificiraju autora, naši ovlašteni književni tumači i bulevarski kritičari napišu mu da je to što je napisao vic i dosjetka, da je na prvu loptu. Vic može biti dobar ili loš, svjež ili bajat, ali se dosjetke trebalo dosjetiti, što je, pak, dano samo dosjetljivom umu. Na dosjetke redovno imaju primjedbu oni koji se nikada ničeg ne dosjete. Dosjetka je radno sredstvo, građa ili materijal silne književne tradicije, od Marcialovih epigrama do Harmsovih ludorija. Dosjetke su Lecovi, ali i Cioranovi aforizmi, dosjetkom započinje “Ana Karenjina”. Svaka bolja politička parola, svaki reklamni slogan, počivaju na dosjetci. Dosjetka je najkraći put od svakodnevnog govora do poezije, i natrag.

“Dunav” ne bi bio ista pjesma da ispod naslova nema posvete: “za Claudija Magrisa”. Nije stvar u tome što je Magris najznamenitiji dunavolog, niti u tome što je Magris napisao ovu rijeku, preveo je u metaforu, a zatim je i izveo iz metafore i predao životu. Bora Ćosić je u trideset i pet riječi svoje pjesme komprimirao golemu Magrisovu knjigu o Dunavu, na briljantan je način svevši na jednu pjesničku rečenicu. U njoj je ono o čemu Magris u svom “Dunavu” piše, ali i ono zbog čega je Magris uopće i započeo o Dunavu pisati. Obranom te rijeke, obrazlaganjem njezine sudbine i smisla, Claudio Magris napisao je obranu vlastitoga kompliciranog, polivalentnog, kompozitnog identiteta. Premda Dunav još nije potekao kroz Trst, on je, na neki način, temeljna metafora Magrisova tršćanstva. Tako da se, minimalno prerađena, Ćosićeva pjesma može čitati i kao pjesma o Claudiju Magrisu: “Da nije, grabeći svaku najmanju pritoku, gradio vredno svoju naobrazbu tekuću, po univerzitetskim livadama, bavarskim, gornjeaustrijskim, ne plašeći se tuđe povesti i iskustva, ostao bi Claudio Magris skromni momčić tršćanski, zatucana osoba provincijska, nepoznata u svijetu.”

Ali, naravno, sad vam ovako reinterpretirana i prerađena, pjesma koja bi imala naziv Magris, a bila bi posvećena Dunavu, djeluje neprikladno i skoro pa bezobrazno. Ali ne, ono što nije bezobrazno prema Dunavu, ne bi bilo bezobrazno ni prema Magrisu, jer se na obojicu, i na Dunav i na Magrisa, odnosi ista stvar. Samo što je u slučaju rijeke to stvar fizike, matematike i geografije, a kod pisca je stvar duha i obrazovanja. Ali doista, kao što Dunav nikada ne bi bio ona rijeka, e da nije njegovih pritoka i njihovih tuđih povijesti i iskustava, tako ni Magris ne bi bio među najznačajnijim piscima današnjice, ali i među najznačajnijim piscima našega životnoga i civilizacijskog iskustva, e da nije svega onog stranog, tuđeg i drukčijeg, da nije svega onog malog i velikog, ali netalijanskog, netršćanskog i nemagrisovskog, što je na Magrisa utjecalo, što ga je formiralo i što ga u njegovoj tekućoj naobrazbi formira i danas.

Pjesma “Dunav” pohvala je rijeci i njezinom piscu, pohvala je Claudiju Magrisu, ali napisana iz kontre i iz negacije, uz pretpostavku što bi bilo i s Dunavom i s Magrisom da nisu bili Dunav i Magris.

Bora Ćosić, naravno, piše o sebi. O sebi piše i u tih trideset i pet riječi. Rođen u Zagrebu, odrastao je kao jedan od najbeogradskijih pisaca u povijesti tog vrlo književnog i ispisanog grada, u zrelim je godinama kao svoj prihvatio Berlin i u njemu otkrio vlastito berlinstvo, a već je pola života nedovršeni Rovinjež, naseljenik u mrtvome, etnički očišćenom talijanskom gradu. Sve je to dio jedne tekuće povijesti, i sve je to pretpostavka da Bora Ćosić bude pisac kakav jest, da ne bude skroman potočić, zatucana rječica provincijska.

Drukčije se naprosto ne može biti pisac. Drukčije se ne može biti Dunav. I zato su bili u pravu Crveni Kmeri kada su svojedobno proveli potpuno istrebljenje ljudi koji su nosili naočale, cijeneći da im od tih ljudi prijeti opasnost, da su svi oni potencijalno načitani, jer na čemu bi inače izgubili vid ako ne na čitanju. Stoga i Crni Kmeri, da ne kažemo fašisti, dobro razumiju stvari kada se odlučno bore protiv svake duhovnosti i kulture koja nije crkveno-katolička. A onda i protiv svake književnosti. Naime, ne može Dunav Dunavom biti ako nije izdajnički i tuđinski, niti ima književnosti koja ne podrazumijeva onu vrstu miješanja i pritjecanja koja fatalno zagađuje čistoću rase i nacije. Ako već danas istrijebimo sve ljude koji nose naočale, sutrašnji svijet više neće razlikovati zatucane rječice provincijske od Dunava. I cilj će biti ostvaren.

Oni koji se ne plaše tuđe povijesti i iskustva, nego ih primaju i prihvaćaju kao svoje vlastite, preveliki su da bi se nad njima ikada mogla uspostaviti kontrola. Dunav se ne da zajaziti, kao što se ni Claudija Magrisa i Boru Ćosića više ne može svesti na okvire književnosti i kultura iz kojih su potekli. Ono što je totalitarnom umu prijetnja, to je čitatelju radost. On će ovu pjesmu čitati onako kako pčelar između kažiprsta i palca uzima pčelu, znajući dobro da ga ona neće ubosti.