Davor Butković: Nacionalističko socijalistička Hrvatska

Dva nova referenduma, o kojima se razgovara ovaj tjedan, ponovo potvrđuju već staru i bezbroj puta dokazanu tezu o strukturalnoj povezanosti kranje desnice i krajnje ljevice.

Nacionalistička je desnica, predvođena i stvarnim vukovarskim žrtvama, hrvatskom Saboru predala više od šest stotina tisuća potpisa za referendum protiv ćirilice.

Istoga je dana skupina sindikalnih i aktivista nevladinih organizacija, tijekom prosvjeda pred sabornicom, najavila skupljanje potpisa za referendum protiv monetizacije autocesta.

Dan kasnije pridružila im se i Hrvatska socijalno-liberalna stranka,dodavši još jedan autogol u nizu svojih već barem desetak godina potpuno besmislenih političkih poteza (baš me zanima što bi jedan The Economist, kao glavni medijski ideology liberalizma, rekao na akciju Liberalne stranke, kojom se sprečava slobodno tržište).

Naravno, ne pada mi na pamet uspostavljati bilo kakvu poveznicu između motiva krajnje desnice i lijevih sindikalno-nevladinih udruga.

Međutim, spoj njihovih ciljeva daje začuđujuću kombinaciju koja se ne čini osobito persperkivnom za Republiku Hrvatsku.

Pogledajmo, dakle, što bi se dogodilo kada bi se oba netom najavljena referenduma uistinu održala i kada bi zagovornici referenduma pobijedili.

Kada je riječ o referendumu o ćirilici, Hrvatska bi izglasavanjem zabrane ćirilice postala, valjda, jedna od najnatražnjačkijih europskih država.

Ovdje valja vrlo snažno naglasiti kako se u našem slučaju uopće ne radi ni o samoj ćirilici, njenom porijeklu, raznim vrstama ćirilice, pa čak ni o nesumnjivo lošem simboličkom značenju ćirilice u ranim devedesetim godinama.

Ovdje se radi o jednom jedinom važnom pitanju: žele li Hrvati hrvatskim Srbima onemogućiti pravo na uporabu vlastitog pisma i jezika?

Zagovornici referenduma protiv ćirilice očito žele baš to: takva zabrana značila bi katastrofu ne samo za stanje ljudskih prava u Hrvatskoj, nego, dugoročno govoreći, za stanje hrvatsko-srpskih odnosa u našoj zemlji.

Oni koji se zalažu za zabranu ćirilice - a tu važnu ulogu, nažalost, igra Katolička crkva -ponašaju se, politički gledajući, jednako slijepo kao i oni koji su mislili da će Joe Šimunić proći s manje od deset utakmica kazne. Njihova je politička inteligencija na razini jednog Ćire Blaževića, koji se, nažalost, pokušao eksponirati i u Šimunićevu i u vukovarskom slučaju, što je, uistinu, neugodno podsjetilo na najgore devedesete.

Zagovornici zabrane ćirilice ustvari su zagovornici one najzelotskije, najzagriženije nacionalističke Hrvatske, koji se dobro osjećaju uz ustaške pjesme i parole (čak i ako nemaju ništa s ustaškim pokretom), ali koje plaše modernitet i liberalizam.

Zagovornici zabrane ćirilice vide samo i jedino nacionalisitičku i usku Hrvatsku, u kojoj manjina redovito ugrožava većinu pa se oni stalno osjećaju ugroženima.

Na ideološki suprotnoj strani političkog spektra stoje zagovornici zabrane monetizacije hrvatskih autocesta. Radi se o sindikatima i o pripadnicima političkih udruga koje znamo iz nekih puno korisnijih akcija, poput prosvjeda protiv Horvatinčićeva nasilja u gradnji shopping malla na Cvjetnom trgu.

Ti su ljudi ovih dana predložili prikupljanje potpisa za referendum protiv koncesioniranja autocesta. Glavni je njihov argument da strani vlasnik ne bi smio profitirati na projektima što su ih bili sagradili hrvatski građani.

U pozadini takvog argumenta jest fantastični hrvatski strah od kapitalizma, koji se manifestira, i manifestira, i manifestira u cijelom nizu različitih prigoda, od istarskog Rockwoola, preko istarskog Plomina 3, do brojnih jadranskih hotelskih poduzeća i skoro svih mogućih privatizacija.

Ne treba, naravno, reći da se i krajnja desnica, baš kao i krajnja ljevica, suprotstavlja prodaji “preostalog obiteljskog srebra”, kako se to patetično i jezično ružno govori.

Što bi se, znači, dogodilo, da zagovornici protućiriličnog i protukoncesijskog referenduma pobijede?

Republika Hrvatska postala bi država u kojoj manjine ne bi raspolagale elementarnim pravima, poput uporabe vlastitog jezika i pisma, u kojoj bi stranci bili nepoželjni vlasnici i investitori i u kojoj se ništa ne bi smjelo privatizirati.

Ne samo karikaturalno govoreći, radilo bi se, ustvari, o nacionalističko-socijalističkoj državi.

Dosadašnja referendumska pravila omogućavala su da eksibicionističke i ekstremističke političke koncepcije, o kojima raspravljamo u ovom tekstu, doista postanu dio našeg pravnog i političkog sustava, kao što smo doživjeli u slučaju ustavne definicije braka. Najavljene promjene referendumskih pravila trebale bi spriječiti ozakonjivanje političkih ekstremizama.

No, pravo pitanje glasi: zašto se Hrvatska i danas, toliko godina nakon rata, i ne baš malo godina nakon bitnih koraka u modernizaciji zemlje, mora gušiti između radikalne desne i podjednako neproduktivne (premda manje štetne) radikalne lijeve opcije.