DAVOR BUTKOVIĆ Papa: Homoseksulaci imaju darove i talente za Crkvu

ZAGREB Izvještaj s dijela sinode, na kojoj u Vatikanu upravo sudjeluje više od dvije stotine biskupa i kardinala, a što ga je podnio filipinski kardinal Luis Antonio Tagle, šokirao je, u pozitivnom smislu, veći dio svjetskih medija. CNN je, tako, na svojoj web-stranici izvijestio o zaprepšaćujućim promjenama u jeziku Katoličke crkve kad je riječ o gay zajednici. Citirajući američkog isusovca Jamesa Martina, CNN je ustvrdio da je jezik Svete Stolice korišten u izvještaju sa sinode uistinu revolucionaran. Drugi sugovornik CNN-a, bivši dugogodišnji pratitelj vatikanskih zbivanja, smatra da se radi o pastoralnom potresu.

U izvještaju što ga je predstavio kardinal Tagle decidirano se kaže da “homoseksualci posjeduju darove i talente koje treba ponuditi kršćanskoj zajednici”. CNN, nasuprot tome, citira katekizam u kojem se kaže da je homoseksualnost “unutarnji poremećaj”. Put od unutarnjeg nereda do darova i talenata koje treba ponuditi kršćanskoj zajednici premošten je i jednom od prvih izjava pape Franje o homoseksualcima, famoznom rečenicom: “A tko sam ja da im sudim?”

Prekjučerašnjim stavom o homoseksualcima, formuliranim u izvještaju s listopadske sinode, Vatikan je, za veći dio svjetske javnosti, poduzeo jedan od najdramatičnijih političkih poteza unatrag jako, jako puno godina. Jer, položaj homoseksualaca u društvu prije svega jest političko pitanje.

Na naslovnoj stranici novog broja The Economista problematizira se pozicija homoseksualnih zajednica u različitim dijelovima svijeta u povodu velike pobjede homoseksualaca u Sjedinjenim Državama, gdje su istospolni brakovi legalizirani u više od polovice saveznih država. The Economist, međutim, ispravno upozorava da je veliki skok naprijed, kad se radi o građanskim pravima homoseksualaca, istodobno izazvao pogoršanje njihova statusa u brojnim drugim zemljama.

Jedna od tih zemalja mogla je biti i Hrvatska, gdje je lani oko milijun građana, mnogi od njih privučeni samorazumljivim pitanjem o braku kao zajednici žene i muškarca, odlučilo da homoseksulaci nemaju pravo da žive u braku. Srećom, Vlada se u ovom slučaju ponijela iznimno vješto, pa je zaštitila jedno od elementarnih ljudskih i političkih prava famoznim zakonom o izvanbračnoj zajednici, koja je u mnogočemu izjednačena s bračnom zajednicom.

Pitanje formalnog statusa homoseksulaca u društvu prvorazredno je političko pitanje jer se radi o elementarnim ljudskim pravima i o elementarnoj jednakosti pred zakonom. Ne postoji niti jedan valjani razlog da bilo tko, zato što je drukčiji, uživa manja zakonska prava i manju zakonsku zaštitu od svih ostalih građana.

Ovdje se, zapravo, ne radi čak ni o afirmaciji ideologije ljudskih prava, nego o elementarnom funkcioniranju pravne države: svi moramo biti isti pred zakonom neovisno o našoj političkoj, vjerskoj ili seksualnoj orijentaciji. Država u kojoj zakoni ne vrijede za sve građane nije dobra država. Država u kojoj se dijelu građana uskraćuju njihova prava na temelju njihove seksualne (ili vjerske, ili političke) orijentacije vrlo je loša država. Stoga je, sa stanovišta funkcioniranja države i pravnog poretka, upravo samorazumljivo da homoseksualci moraju imati ista prava kao i svi ostali građani.

U europskim zemljama, koje su, ipak, uvjerljivo najnaprednije kad je riječ o efikasnoj organizaciji pravne države, glavnu prepreku pravnoj jednakosti homseksualaca pred zakonom stvarale su razne organizacije nadahnute i izravno potaknute kršćanskim učenjem. Potpuno je jasno da lanjskog hrvatskog referenduma protiv homoseksualaca nikada ne bi bilo da iza njega nije stajala crkvena hijerarhija.

Slično je i u brojnim drugim europskim zemljama, kao i u pojedinim dijelovima Sjedinjenih Država, čiji su propovjednici, i katolički i protestantski, često radikalniji od najkonzervativnijih europskih svećenika. Crkva je svojim odnosom prema spolnim pitanjima i prema seksualnim manjinama izravno odgovorna ne samo za drugorazredni položaj homoseksualaca u društvu (pri čemu se u njihovoj diskriminaciji danas možda najviše ističu pojedine pravoslavne crkve), nego, još puno više i brutalnije, za katastrofalan status žena u većem dijelu zapadne povijesti.

Homoseksualci su do danas ostali zadnje žrtve crkvenog spolnog konzervativizma, što, ponovimo, neposredno utječe na pravni status homoseksualnih zajednica od Moskve, preko Zagreba do Pariza, gdje su se ne tako davno održavale masovne demonstracije protiv homoseksualnih prava.

Utoliko je izvještaj s aktualne vatikanske konferencije revolucionaran ne samo u svom jeziku, nego i u svom sadržaju i dugoročnom utjecaju. Katolička crkva, pod papom Franjom koji, čini se, iz dana u dan opravdava svoju globalnu omiljenost, napokon se i formalno otvorila prema homoseksualcima.

Oni, koji su još donedavno bili izopćeni i prezerni, kojima se arogantno nudila pomoć i kojima se sugeriralo da šute o svojim sklonostima (dakle, o samoj svojoj osobnosti), sada su ljudi koji, kaže Sveta Stolica, posjeduju darove i talente koje treba ponuditi kršćanskoj zajednici. Ovom je formulacijom papa Franjo politički i društveno emancipirao homoseksualne vjernike, te je, u određenom smislu, polulegalizirao homoseksualnost.

Ne treba, naravno, očekivati da će Crkva početi priznavati homoseksualne brakove; dovoljno je, međutim, već da ih prestane osuđivati i da ih krene tolerirati kao prirodnu društvenu pojavu. Ostaje vidjeti - što je za nas iznimno važno - kako će hrvatsko svećenstvo reagirati na najnoviji vatikanski izvještaj u kojem se afirmativno govori o homoseksualcima. Hoće li naši biskupi imati snage da se odreknu paradigme o štetnosti homoseksualizma ili će se koristiti uobičajenim teološkim sofizmima kako bi amortizirali “revolucionarnu promjenu u jeziku Svete Stolice o gay zajednici”. Nadajmo se da će biti dovoljno hrabri, mudri i tolerantni da se odreknu svojih predrasuda.