DAVOR BUTKOVIĆ Pravi problem BiH je što ne postoji kao država

Zna se protiv koga prosvjeduju Ukrajinci: protiv Viktora Janukoviča. Zna se protiv koga su Egipćani prosvjedovali prije nekoliko godina, a protiv koga prošlog ljeta: prvo protiv Hosnija Mubaraka, a zatim protiv neislamističkog vojnog vrha.

Zna se, vrlo dobro, protiv koga su prosvjedovali Česi i Slovaci u vrijeme praškog proljeća: protiv Rusa i ruskog komunizma.

Protiv koga, međutim, prosvjeduju Sarajlije i građani drugih bošnjačkih krajeva u Bosni i Hercegovini, zasad je prilično nejasno.

Sarajevski demonstranti traže ostavku Vlade koju vodi Nermin Nikšić. Ali, tko je, pobogu, Nermin Nikšić da bi zbog njegove ostavke tisuće i tisuće ljudi izašle na ulice. Riječ je o poluanonimnom političaru iz Konjica, s punim ratnim stažem, kojeg je na mjesto premijera dovela Socijaldemokratska partija Zlatka Lagumdžije.

Nisam, pak, barem iz Zagreba, gledajući izvještaje o prosvjedima, primijetio da se tijekom demonstracija osobito glasno zahtijevao odlazak iz politike samog gospodina Lagumdžije.

Ili da se tražilo da bosansku političku scenu, a možda i samu Bosnu i Hercegovinu, napuste Bakir Izetbegović (sin pokojnog Alije, prvog predsjednika Bosne i Hercegovine) ili Fahrudin Radončić, tajkun političar, predsjednik Saveza za bolju budućnost, koji je već prvu večer svoje kolege iz vlasti nazvao vandalima.

Lagumdžija, Izetbegović i Radončić tri su najvažnija bošnjačka političara.

KOMENTAR DAVORA BUTKOVIĆA Bosanski prosvjedi podcrtali su nacionalne podjele u BiH

Bilo bi, dakle, samorazumljivo da su njih trojica najodgovorniji za katastrofalno stanje u zemlji, pa da strahuju hoće li završiti kao Mubarak.

Međutim, njihov odlazak iz politike nije u fokusu prosvjedničkog bijesa: umjesto toga ruše se lokalne vlasti, i središnja Vlada, kojima upravljaju potpuno irelevantni drugorazredni birokrati.

0de li sadašnji premijer, naslijedit će ga jednako nevažan i nemoćan političar koji neće biti kadar učiniti baš ništa da bi građani BiH barem malo bolje živjeli.

Sarajlije to, čini se, znaju, pa se zato na prosvjedima okuplja relativno malo ljudi: kada se u zemlji sa 44 posto nezaposlenih i s više od 150 “ministara” na demonstracijama protiv vlasti okupi tek nekoliko tisuća stanovnika, o tim demonstracijama, ustvari, možda ipak ne treba govoriti kao o bilo čijem proljeću.Čak je i u Zagrebu, na prosvjednim šetnjama prije otprilike tri godine, katkad znalo sudjelovati više ljudi od ovih koji sada napadaju zgrade sarajevskih državnih institucija. I premda su vođe zagrebačkih prosvjednika bili skupina ridikula najčudnijih političkih i vrijednosnih orijentacija, oni su barem prilično precizno znali protiv koga protestiraju: bunili su se protiv realno moćnih političara, među ostalim, šefova dviju najvećih stranaka, kao i protiv zagrebačkog gradonačelnika.

U Bosni se, pak, ne zna sasvim jasno protiv koga se prosvjeduje. Drugo je važno pitanje zašto je prosvjednika relativno malo? Zašto na sarajevske ulice nije izašlo pedesetak tisuća bijesnih ljudi?

Možda i zato što većina bošnjačkih građana razumije da problem nije u trenutnim obnašateljima vlasti.

Problem Bosne i Hercegovine jest u sustavu vlasti, a ne u političarima koji obavljaju određene dužnosti.

Političari mogu biti zli i pokvareni, skloni korupciji i nasilni, kao i pošteni, odgovorni i tolerantni.

Ali, njihovo ponašanje puno više određuje sustav, nego njihove karakterne značajke. A u neprohodno birokratiziranom i a priori koruptivnom sustavu potpuno je nemoguće da pojedini političar, bez obzira na njegove namjere i osobnost, bilo što promijeni.

Razina dubinske korupcije i bezakonja, s kojim sam se susreo prije petnaestak godina u Bosni i Hercegovini, može se ilustrirati na dva odvojena, ali zapravo vrlo povezana primjera.

U svibnju 1999. godine s još dvojicom kolega iz uprave EPH boravio sam u Sarajevu, gdje smo pregovarali o uspostavi posebne distribucijske mreže za izdanja Europapress Holdinga, te o kupnji dnevnog lista Oslobođenje.

Prvu nas je večer, u svom velikom uredu u jednom hotelu, primio poznati poslovni čovjek, koji je u ono doba bio nadzirao distribucijsku mrežu u većem dijelu BiH.

Tijekom razgovora prostorijom su se motala tri ili četiri tjelohranitelja u maskirnim uniformama, s nisko obješenim pištoljima i kratkim automatskim puškama u rukama.

Pobjegli smo što smo prije mogli i našem se sugovorniku više nikada nismo javili. Razumije se, odustali smo od bilo kakvih investicija u bosanskohercegovačko izdavaštvo.

Otprilike u isto vrijeme u Sarajevu se dogodio nevjerojatan skandal u kojem su glavne uloge imali predstavnici Ujedinjenih naroda, na čelu s američkim generalom Jacquesom Paulom Kleinom, koji je u Hrvatskoj postao popularan zbog brzo provedene mirne reintegracije istočne Slavonije.

Jedna djelatnica UN-a otkrila je da se u nekoj kavani povrh Sarajeva otete Ukrajinke i Ruskinje prisiljava na prostituciju. Glavni su klijenti bili baš predstavnici međunarodnih organizacija, a vlasnika kavane i krijumčare žena štitio je sam vrh sarajevske policije.

UN-ova je djelatnica, inače Amerikanka, o svemu napisala detaljan izvještaj te je osobno pokušala spasiti nekoliko djevojaka.

Njeni su joj šefovi, na čelu sa Jacquesom Paulom Kleinom, odlučili dati otkaz, pa su pokušali prikriti što je sve gospođa otkrila.

Tako su, eto, predstavnici međunarodne zajednice, koji, de facto, vladaju Bosnom i Hercegovinom, legalizirali najgori i najbrutalniji oblik kriminala i korupcije.

Petnaest godina kasnije stanje se vjerojatno popravilo, i kada je riječ o poduzetništvu (poslovni se sastanci ipak održavaju bez ručnog naoružanja), i kada je riječ o traffickingu, i kada je riječ o medijima: Al Jazeera je drastično unaprijedila razinu informativnog novinarstva ne samo u BiH, nego i šire. Međutim, sustav se nije promijenio.

Bosna i Hercegovina ne posjeduje transparentan i efikasan politički sustav koji bi mogao donositi odluke, čiji bi protagonisti doista odgovarali građanima, koji bi se mogao razmjerno lako nadzirati.

S druge strane, aktualne su demonstracije, kao što smo već napisali, potvrdile da je Bosna i Hercegovina gotovo nepovratno etnički podijeljena.

Premda se i u Republici Srpskoj, pa donekle i u zapadnoj Hercegovini (a o srednjoj Bosni da ne govorimo) živi jednako jadno kao i u Sarajevu ili Tuzli, Hrvatima i Srbima nije palo na pamet da se pridruže demonstracijama.

Tako se prostor demonstracija sveo na teritorij što ga je Franjo Tuđman posprdno bio nazivao “malom zemljicom Bosnom”.

I to je trajna tragedija Bosne i Hercegovine.

Današanja Bosna i Hercegovina uopće ne funkcionira kao država. Njene su državne institucije disfunkcionalne, a njeni se konstitutivni narodi ne mogu dogovoriti o minimumu zajedničkih vrijednosti koje bi definirale Bosnu i Hercegovinu.

Bosna i Hercegovina, nažalost, jest država kakvu njeni narodi ne žele (Bošnjaci u ovom obliku, Srbi uopće, a Hrvati nisu u potpunosti sigurni što žele niti se to usude reći). Bosnu i Hercegovinu potrebno je stoga redefinirati; kako administrativno, čime bi se omogućilo da državna uprava počne djelovati, tako i dubinski politički: tu mislimo na drukčiji državni i društveni dogovor između Bošnjaka, Hrvata i Srba, pri čemu je inzistiranje na trećem, hrvatskom entitetu strateški pogrešno, jer vodi još većoj dezintegraciji Bosne i Hercegovine.

Dok se god te pretpostavke ne ispune, demonstracije - izađe li na njih i sto tisuća ljudi, neće imati nikakvog strateškog smisla, jer niti jedna eventualna nova vlast, koja će naslijediti garniture što ih ruše prosvjednici, neće moći izvesti nikakve realne promjene. Bosna i Hercegovina u tragičnoj je pat-poziciji, bez vidljivog prostora za ozbiljan napredak.