DAVOR BUTKOVIĆ Vukovar se mora zauvijek izdignuti iznad ideoloških i stranačkih sukoba

Umjesto da s vremenom blijede, sjećanja na Vukovar i emocije prema Vukovaru naočigled su sve jače; kao da bitka za Vukovar nije završila u studenome 1991., nego razmjerno nedavno. Vukovar se odbija smjestiti u povijest iz tri snažna razloga.

Prvo, danas je u Hrvatskoj gotovo svakome jasno - mnogo jasnije nego 1991. - da je bitka za Vukovar označila prekretnicu Domovinskog rata.

Tromjesečne vukovarske borbe na kraju su, padu grada usprkos, slomile agresorsku glavnu udarnu snagu, onemogućile srpsko napredovanje prema unutrašnjosti Hrvatske i pokazale da su se hrvatske oružane snage kadre žestoko suprotstaviti i u frontalnom, klasičnom ratnom sukobu, što JNA i Slobodan Milošević nisu očekivali.

Mitološko herojstvo

Bitka za Vukovar preokrenula je, skupa s nevjerojatnim nepromišljenim srpsko-crnogorskim napadom na Dubrovnik, i svjetsko javno mišljenje u korist Hrvatske. Da nije bilo Vukovara i Dubrovnika, Hrvatska bi, vrlo je moguće, nešto dulje čekala na međunarodno priznanje.

Stoga velika većina hrvatskih građana Vukovar, sasvim ispravno, doživljava kao najvažnije mjesto nastanka neovisne Republike Hrvatske.

Ovdje želimo naglasiti kako je krajnje nekusno, a još više povijesno neutemeljno, sugerirati da je predsjednik Franjo Tuđman odbio pomoći Vukovaru. Tu se, što vrlo dobro znaju brojni političari, novinari i strani diplomati iz onih vremena, radi o jednoj od uspjelijih podvala jugoslavenske obavještajne službe koja je na temelju istrgnutih citata i falsificiranih dokumenata bila plasirala tu tezu: pomalo je deprimirajuće što se KOS-ova podvala i danas povremeno ponavlja u hrvatskoj javnosti.

Drugo, Vukovar je uistinu jedinstven primjer autentičnog, gotovo mitološkog herojstva, kada se mali broj naoružanih ljudi suprotstavlja neusporedivo većoj sili, štiteći velik broj nemoćnih za oružanu borbu. Vukovar sjedinjuje iskonsko herojstvo i iskonsku tragediju.

HDZ-ova politizacija

Svi koji se sjećamo tih gadnih mjeseci borbe za Vukovar znamo s koliko smo emocija proživljavali svaki radijski izvještaj, novinski tekst i izjavu bilo kojeg vojnog zapovjednika ili političara iz Vukovara.

Za golemu većinu hrvatskih građana rođenih do sredine sedamdesetih - dakle, za sve one koji su mogli posve svjesno pratiti vukovarsku agoniju - Vukovar ostaje trajna i neupitna emocionalna točka: jedan od rijetkih apsolutnih zajedničkih nazivnika u kolektivnoj političkoj i ratnoj memoriji stanovnika naše zemlje. I treće, vukovarska se tragedija zadnjih godina, nažalost, ponovo aktualizira, i to u najgorem mogućem kontekstu. Lanjska diverzija vukovarskog Stožera protiv predstavnika legitimne hrvatske vlasti čini se naivnom u usporedbi s atmosferom stvorenom uoči današnje, 23. obljetnice pada Vukovara.

Maligna politizacija pada Vukovara eruptirala je prije nekoliko mjeseci, kada je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko de facto izrazio razumijevanje za izjavu vukovarskog Stožera da državni dužnosnici nisu dobrodošli u Koloni sjećanja, a sve je kulminiralo nedavnim priopćenjem Stožera u kojem se predsjednik Republike i predsjednik Vlade nazivaju petokolonašima. Bez obzira na činjenicu da je HDZ u međuvrmenu ponešto reterirao, ovdje se radi o jednoj te istoj politici koju Karamarko sažima u često ponavljanu rečenicu: “Na vlasti su oni koji ne vole Hrvatsku”.

Dvije Hrvatske

Ta je HDZ-ova krilatica prerasla u plakat na Savskoj cesti, ispred braniteljskog šatora, na kojem piše da se invalidi Domovinskog rata danas bore protiv Jugoslavena. A glasila radikalne desnice tu tezu stalno perpetuiraju tvrdeći kako je u Hrvatskoj na djelu sukob između onih koji stvarno jesu za samostalnu Hrvatsku i onih koji su, zapravo, za Jugoslaviju. Takva je dihotomija, srećom, posve besmislena, što je lako činjenično dokazati.

Naime, na referendumu za hrvatsku neovisnost, održanom u svibnju 1991., oko devedeset posto glasača izjasnilo se za samostalnu Hrvatsku.

Kada bi u Hrvatskoj uistinu bilo Jugoslavena, taj bi rezultat morao biti sasvim drukčiji. Ali, ponovo srećom, rezultat referenduma o neovisnosti bio je konsenzualan.

Budući da se golema većina hrvatskih građana izjasnila za državnu neovisnost, govoriti o Jugoslavenima u Hrvatskoj kao o politički relevatnoj formaciji, i to danas, četvrt stoljeća poslije, kada je Hrvatska ušla u euroatlantske integracije i kada više ne postoji ni najmanja mogućnost obnove Jugoslavije, priglupa je podvala, koja je, međutim, izazvala mnogo zle krvi, osobito među psihički i emotivno labilnim ratnim žrtvama.

U Hrvatskoj su, naprosto, svi za Hrvatsku, samo što svi nismo za istu Hrvatsku: neki su za nacionalističku i konzervativnu, a neki smo za liberalnu i tolerantnu Hrvatsku. Između je bezbroj nijansi, no sramotno je što radikalna desnica, dio branitelja, HDZ i Katolička crkva sve one koji se ne uklapaju u njihov svjetonazor proglašavaju političkim Jugoslavenima. Baš zato što je Vukovar stvarno, fizičko ishodište hrvatske neovisnosti osobito je sramotno što oni koji se toliko pozivaju na značaj Vukovara kompromitiraju njegovu ulogu svodeći ga na još jedan povod za obračun s fantomskim političkim Jugoslavenima.

Politikantske zloporabe

Vukovar će, naravno, sve preživjeti, a osobito takve zloporabe. Vukovar nije nikakav hrvatski Alamo niti hrvatska Bastilja. Vukovar je stvarno ratno poprište gdje je nekoliko tisuća ljudi u potpuno nevjerojatnim okolnostima presudno pomoglo da ova zemlja stekne neovisnost (među njima je bio i Fred Matić, ministar koji je uništio osam srpskih tenkova i kojega sada žele uništiti njegovi politički slijepi suborci,nadahnuti krajnje neodgovornim HDZ-ovim manipulacijama).

Nadajmo se, koliko god to zvuči idealistički, da će današnji Dan sjećanja proći u barem donekle pristojnom i snošljivom ozračju. A kada napokon prođu politikantske zloporabe vukovarske simbolike, uistinu valja učiniti sve što se može da se Vukovar zauvijek izdigne iznad ideoloških i stranačkih sukoba.