Sa zadovoljstvom treba konstatirati kako na najvišim političkim pozicijama u državi imamo dvoje ljudi koji su shvatili koji je ključni problem hrvatske današnjice te stoga i sutrašnjice. Kada je Kolinda Grabar-Kitarović ustvrdila da će demografija i dalje biti područje njezina najvećeg interesa zbog toga što nije shvaćeno s dovoljnom ozbiljnošću, a ima izvanredne gospodarske, socijalne, sigurnosne i druge implikacije, apsolutno je pogodila pitanje svih pitanja. Isto tako, premijer Andrej Plenković vrlo nas je ugodno iznenadio promptnom reakcijom na naš poziv za sudjelovanje na konferenciji o demografskim pitanjima. Baš kao i dvoje njegovih ministara, Nada Murganić i Tomislav Ćorić. Stvara li se u Hrvatskoj kritična politička masa koja može pokrenuti široku društvenu akciju prilagodbe društva demografskim činjenicama? Nadajmo se. To je projekt u kojem ne smijemo biti neambiciozni. Zapravo niz projekata.
Pred premijerom Andrejem Plenkovićem veliki su državnički izazovi koji proizlaze iz očigledne činjenice da nam je piramida stanovništva sve deblja u svojem gornjem dijelu. No, to što broj starih počinje ozbiljno premašivati broj mladih samo je prozaični statistički podatak koji će tek postati ogroman problem ako ga nastavimo, kao do sada, zanemarivati. Demografija je izazov, ali i šansa. Praktično nema društvenog sustava koji će biti funkcionalan bez drastičnih prilagodbi sivim demografskim činjenicama. Bez stimulativne natalitetne politike broj stanovnika će se nastaviti drastično smanjivati. Projekcije su vrlo različite, ali recimo da je realno da će bez snažne proaktivnosti u natalitetnoj politici, bez povratka iseljenika i dolaska useljenika Hrvatska za 30 godina imati milijun stanovnika manje. Bit će to staro društvo u kojem neće biti gospodarskog rasta pa stoga ni realne šanse da šačica mladih skrbi za prekobrojnu kohortu starih, onemoćalih i osiromašenih. Osim ako neviđena biotehnološka revolucija u međuvremenu temeljno ne promijeni uvjete života na Zemlji. Jasno je, dakle, da nam, kao prvo, treba niz pronatalitetnih mjera, politika povratka iseljenika, kao i politika useljavanja.
No, čak ni superuspješna repopulacijska politika, razrađena kroz niz stimulativnih mjera za obitelji koje žele imati više djece, praćena politikom useljivanja, neće promijeniti činjenicu da je u Hrvatskoj sve više starih koji će trebati sve više i više skrbi. Uostalom, natalitetna politika počet će rješavati postojeći problem stare Hrvatske tek za 20 do 30 godina. A mi hitno trebamo početi graditi premosnice do tog rješenja budućnosti jer će u protivnom društvo doživjeti infarkt.
Što sve trebamo kao premosnice? Zdrastveni sustav sasvim sigurno nema ni kapacitete ni kvalitetu usluga koju će očekivati generacije baby boomera kojima se iz godine u godinu povećavaju potrebe za zdrastvenim uslugama. Ne zaboravimo da će biti puno zahtjevniji pa stoga i skuplji nego sadašnja generacija tradicionalista. Jesmo li počeli raditi na prilagodbi sustava projekcijama proisteklih iz demografskih činjenica, ali i drugačijih psihoprofila "novih starih"? Jesmo li počeli inzistirati na investiranju u nova rješenja personalizirane medicine ili telemedicine? Zvuči skupo, ali u konačnici je nužno i može donijeti uštede. Imamo li ijedan ozbiljniji pilot-projekt telemedicine uz sve one prepune čekaonice? Nisu li, recimo, novozagrebačka naselja prepuna ostarjelih dijabetičara idealna sredina za brzi ekonomsko-socijalni eksperiment u partnerstvu države i privatnog sektora? Mogućih projekata u zdrastvenom sustavu o kojima bi mogli pisati, a čija nužnost proizlazi iz demografskih činjenica, sigurno u ovom trenutku ima na desetke.
Nije drugačije ni u sustavu skrbi o starijima. Postojeći model sasvim sigurno nije održiv. Problem trenutačno prikrivaju tisuće obiteljskih skrbnika koji požrtvovno brinu o potrebitima, ali zapravo nema adekvatnih institucionalnih rješenja, pogotovo ne onih inovativnih. Ako, recimo, govorimo o svjetskom trendu deinstitulizacije skrbi za starije, ne možemo reći da ga primjećujemo u Hrvatskoj. A zapravo nemamo izbora: ili ćemo umjesto POS-ova za mlade početi graditi megadomove umirovljenika ili ćemo obrazovati i zaposliti barem desetak tisuća mladih za skrb o starijima u njihovim domovima. Ovo drugo čini se uz postojeći stambeni fond kao puno realnija opcija. Ima li hrvatska državničke snage izgurati, recimo, novi javno-privatni model agencija za skrb o starijima? Je li postojeći mirovinski sustav, kao i postojeći spektar financijskih proizvoda, adekvatan za zadovoljavanje svih financijskih potreba ostarjele Hrvatske?
Pa svima upućenijima jasno je da nije, čak ni na rudimentarnoj razini. Svjesno nećemo ulaziti u prijedloge rješenja zbog političkih kontroverzi koje se vrte oko ovog pitanja, ali očigledno je da nešto trebamo učiniti. Naglasimo; nema segmenta u društvu koji ne treba prilagoditi demografskim činjenicama. Kako ćemo, recimo, osigurati inkluzivnost starijih u digitalnom društvu budućnosti? Što hrvatske IT tvrtke mogu ponuditi u suradnji s moćnim globalnim partnerima kao sistemska rješenja hrvatskih problema? Što sve trebamo promijeniti u obrazovnom sustavu kako bi povećali šanse za zapošljavanje mladih u očigledno rastućoj tzv. silver (sijedoj) ekonomiji? Pitanja je zapravo previše. Trebat ćemo hitno definirati prioritete i od nečega početi. Već jako kasnimo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....