DENIS KULJIŠ Trebamo reformu elektroničkih medija

Već vidim kakva će se epohalna dževa dići povodom nakane Zlatka Hasanbegovića da smijeni Mirjanu Rakić i temeljito pospremi njeno Vijeće za elektronske medije. Prvo zbog samoga Hasanbegovića koji je izrastao u negativni simbol za lijevu kulturnu scenu, a drugo zbog Mirjane Rakić koja je izrasla u pozitivni simbol za lijevu kulturnu scenu. Glupo bi bilo reći da je i jedno i drugo podjednako nezasluženo - realpolitičke pojave uvijek imaju objektivne uzroke. No, zašto je i kako Hasan-beg ispao negativac, ne isplati se raščlanjivati na ovako malenom prostoru povodom jedne žurnalističke efemeride, ali slučaj apoteoze Mirjane Rakić može se objasniti s dva-tri poteza miša i kraćim preludiranjem po tipkovnici. Instant-slavu stekla je kao žrtva jednog medijskog ispada neobuzdanog Velimira Bujanca - Buje, darovitog novinara koji djeluje u sivoj zoni kao ilegalni rezident političke agenture vladajuće stranke u Podunavlju. S obzirom na globalizaciju regionalnog novinarstva, prisutan je i u metropoli, a u doba jednoumlja, dakle do prije nekoliko mjeseci, praktično su jedino njegova postaja i TV show “Bujica” bili mjesto gdje se moglo istupati protiv Milanovića i iblerovske kabale koja je premrežila sav medijski prostor.

Tako da smo se na vratima Bujinog studija sudarali svi, i esdepeovski disidenti, i razni neumrli korifeji desne misli i akcije, i nezavisni novinari u vječitoj potrazi za auditorijem, a kolega honorarni vojvoda Šešelj telefonom se uključivao iz Beograda.

Čim je HDZ pobijedio na izborima - ali kilavo - Bujo i njegovi kameradi organizirali su jedan besmisleni prosvjed u Zagrebu. Vjerojatno su bili motivirani osjećajem frustracije jer je pobjeda bila takva da im neće omogućiti da na njoj kolektivno kapitaliziraju, iako nema sumnje da će se sposoban i snalažljiv čovjek poput samoga Buje uvijek snaći i prosperirati. Prilikom tih demonstracija zbog privremene zabrane emitiranja njegove TV postaje, koje su prerasle u izljev antisrpskog sentimenta, posjetili su Mirjanu Rakić i uručili joj spomen-kapu nekog četnika koji ju je (navodno) ostavio prilikom silovanja negdje u okolici Osijeka pa su je Hrvati čuvali kao relikviju ovih posljednjih dvadeset godina. Dali su je Mirjani Rakić, da je drži na nahtkaslu ili stavi na glavu kad se depilira - takve su mizogine ideje i antisocijalne izjave tih politički nekorektnih tipova konzekventno Mirjanu Rakić pretvorile u žrtvu i u simbol.

Mirjana Rakić (68) umirovljena je hrvatska novinarka koja je sav svoj radni vijek provela kao namještenica Radio-televizije Zagreb. Na RTZ-u i HTV-u bavila se vanjskom politikom ili je bila voditeljica i anchorwoman različitih emisija u doba hrvatske šutnje i mekog, radmanovskog odumirućeg socijalizma. U svojem djelovanju nikad nije prikazala ni atoma autorskog, inokosnog ili dubinskog promišljanja ili reportiranja, čista “linija”, patentirana banalnost općih mjesta i stavova - što se tiče sadržaja. Ali, što se tiče FORME, Mirjana je Rakić bila revolucionarna pojava na hrvatskim malim ekranima i moj prijatelj Vladimir Cvitan, urednik Starta, redovito ju je uvrštavao na svoju kultnu top-listu najbolje odjevenih žena. Nije to bila samo odjeća, nego nastup, jedna nova samosvijest, jer ona je u prisavskom kokošarniku malograđanskih gospođica koje bi ondje ocvale u malograđanske babuskere te i dalje i zauvijek “držale banku” insinuirajući se preko svojih muževa i pokrovitelja, bila doista subverzivna pojava, navješćenje Drugoga i novoga doba, kojemu je samo osjećajno, ako ne i intelektualno pripadala. Njena nekonvencionalna pojava imala je dublje semiološko značenje za televiziju, ali nikakvo za televizijski ili bilo kakav žurnalizam. No, televizija je višeslojni medij koji je i sam poruka pa je utoliko Rakićkin značaj bitan, što kažem nepristrano, jer nismo bili bliski, iako sam radio u redakciji s njenim tadašnjim mužem Ivanom Starčevićem. Mislim da su se brzo razišli, a poslije te traume ona je razvila rezervu prema muškarcima, a on prema ljevičarima.

Rakićka je na RTZ-u dosegla veliku prominentnost u posljednjem desetljeću socijalističkog režima upravo zbog konvencionalnog sadržaja i nekonvencionalne forme - zbilja najprikladniji sklop za razdoblje “glajhšaltovanja” u postsocijalizam. Dobila je 2005. nagradu “Maja Miles”, nazvanu po mojoj prijateljici koja je bila Mirjanina kontrarna suprotnost - feš zagrebačka seksi-damica sa subverzivnom političkom i kulturnom agendom, koja se ubila jer nije mogla izdržati pritsak kojemu je bila izložena. Ona je bila živa vatra, a Rakićka suhi led. Nagradu nazvanu Majinim imenom dobila je zbog svojih vanjskopolitičkih intervjua - ne znam koju bih od te dvije riječi prije stavio u navodnike u ovom kontekstu. Razgovarala je s prominentnim likovima poput Jasera Arafata, Muamera Gadafija, ali i Margaret Thatcher, u službenim aranžmanima koje je dogovarala jugoslavenska diplomacija. Pitanja su bila isto takva, a i odgovori. Mirjana je Rakić na HRT-u mirno preživjela HDZ, Tuđmana i Sanadera, prosperirala pod Račanom i redovno otišla u penziju. Radila je na Prisavlju od 1972. do 2013. pa bi joj ondje trebalo podići kip s vječnim plamenom, kao spomenik Neznanom namješteniku. Zatim ju je k sebi potegla Zinka Bardić, Milanovićeva ministrica medijske promidžbe u sjeni, kad je trebalo kreirati novi sastav i misiju toga Vijeća i osigurati kontrolu sektora provladinih elektroničkih medija, portala koje s državnom potporom publiciraju “nevladine udruge”. Kontrola se obavljala pomoću dvije poluge koje tvore kliješta - jedna je bilo Ministarstvo kulture i ondje uposleni SDP-ov skretničar Milan F. Živković, a druga Rakićkino Vijeće za elektroničke medije. Zajednički i usmjeravano iz premijerskog kabineta, financirali su provladinu NVO-propagandu. Naravno, Mirjanu nisu opterećivali operativom, nju su doveli tek da predsjeda i da ne smeta, a sve se vodilo preko ostalih članova Vijeća koje se kadroviralo među ljudima dovedenim pretežno s Radija 101, gdje je i sama radila… Kad je nešto bilo potrebno, moglo ih se direktno nazvati, a kako Rakićka nije glupa pa je tako i preživjela četrdeset godina u prisavskoj činovničkoj zavjetrini, sigurno nije pravila smetnje.

Vijeće za elektroničke medije raspoređuje oko tri posto RTV pretplate (pristojbe) namijenjene za “pluralizaciju elektronskih medija”… To je uvedeno na prijedlog komisije Novinarskog društva koju sam ja vodio (Stručna komisija) u doba prije dolaska na vlast Račanove koalicije. Unaprijed su se na to obavezali u zamjenu za javnu podršku na izborima, ali novac je trebao ići za stvarnu pluralizaciju, održivi razvoj REGIONALNIH medija. Ideja je bila da se uz HTV Zagreb osnuju posebne televizije u Rijeci, Splitu i Osijeku, koje bi bili normalni nakladnici, emiteri, a dijelili 2. kanal, te proizvodili informativni, zabavni i svaki drugi program u sklopu zajedničke “HTV-šeme”. Svi su me napali da je to nepotrebno i nemoguće, dok sam ja, naprotiv, tvrdio da bi bilo pametno i korisno, jer ako postoje novine u drugim gradovima, zašto ne bi postojale i televizije, makar bile i male… Objašnjavao sam da bi u Splitu bilo lakše proizvoditi humorističke i muzičke emisije nego u Zagrebu, dok bi u Osijeku mogli barem praviti popularnu emisiju za poljoprivrednike, te svirati u tamburice, dok bi im glavna kulturna aktivnost mogla biti da Glavaša ne puštaju u eter. Što bi radili u Rijeci - pojma nemam, ali ako u Srbiji postoji TV Novi Sad s nekoliko tisuća zaposlenih, zašto ne bi postojao i hrvatski regionalni program s TV postajama “in partibus infidelium”. Pravili bi zajednički konkurentski informativni program i Dnevnik, kao što u Italiji uz RAI 1 imaš Telegiornale 2. To bi preporodilo elektronske medije i vratilo hrvatskoj multicentrični politički “multikulturalizam”. Ali toga se u Hrvatskoj svi najviše i boje - gubitka kontrole, striktne, političke i malograđanske forme. Zato nije dovoljno smijeniti Rakićku, nego treba pokrenuti reformsku inicijativu pa, tko god dođe na to mjesto, mora unaprijed pokazati neki program, da vidimo kakve su mu ambicije. Ako su male, onda se cijela stvar ne isplati… Doduše, uvijek sam za promjenu jer donosi mentalnu relaksaciju. Kako je mudro govorila moja pokojna none koja je bila prilično okorjela antikomunistkinja - Krepat ću ja, ma će krepat i oni!