Direktiva o izaslanim radnicima može produbiti jaz između istoka i zapada EU

U vrijeme dramatičnih političkih zbivanja u Europskoj uniji i državama članicama, što zaokuplja pozornost javnosti, nastavlja se postupak izmjene jedne od ključnih europskih direktiva koja može imati dramatične posljedice i može još više produbiti jaz između nekih zapadnih i istočnih članica Europske unije. Radi se o direktivi o izaslanim radnicima za koju je Komisija još prije puno godina dala prijedlog, ali je zapela u postupku konzultacija u Europskom parlamentu i između država članica.

Ovaj tjedan su zastupnici Europskog parlamenta, točnije Odbora za zapošljavanje, izglasali izvještaj o izmjeni te kontroverzne direktive koja datira još od 1996. godine i čija je promjena postala jedan od prioriteta i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i njemačke kancelarke Angele Merkel. Prema sadašnjem prijedlogu, direktiva će se značajno izmijeniti i trebala bi pomoći u sprječavanju zlouporaba koje smo vidjeli dosad i zbog kojih su se žalile neke starije zemlje članice EU.

Ovdje se ne radi o slobodi kretanja radnika, jer i dalje je pravo na zapošljavanje zajamčeno na cijelom teritoriju Unije, s izuzetkom hrvatskih državljana za koje u nekim članicama postoje privremena prijelazna ograničenja. Direktiva se odnosi na radnike zaposlene u svojoj državi koje poduzeće šalje privremeno u drugu članicu Europske unije da bi obavljali određeni posao za svoje poduzeće. U to vrijeme takav radnik ostaje zaposlen u svojoj državi i ostaje u sustavu mirovinskog i zdravstvenog osiguranja. Direktiva ostavlja i mogućnost da se trajanje upućivanja tih radnika produlji ako se to opravdava potrebom dovršetka posla.

Ova je direktiva, smatraju države poput Francuske, Belgije i Njemačka, bila zlorabljena od poduzeća registriranih u državama gdje su manje plaće i manji socijalni doprinosi koje šalju svoje zaposlenike da obavljaju posao u druge države EU a da ih pritom plaćaju znatno manje nego što se za isti posao plaća u državi primateljici, gdje se posao obavlja. To je stvaralo tzv. socijalni damping i ugrožavalo poslovanje domaćim poduzećima jer ona nisu mogla iste usluge ponuditi za takvu cijenu. Primjerice, poduzeće iz Hrvatske bi svog zaposlenika poslalo u Njemačku, gdje bi on, za hrvatsku plaću, obavljao posao za koji je njemački radnik plaćen najmanje trostruko više. Doprinosi za njega bi bili plaćeni u Hrvatskoj, što je također manje nego u Njemačkoj. No, i sadašnja direktiva spominje plaćanje minimalca koji je u državi primateljici, a to, smatraju oni koji žele izmjene, nije dovoljno jer ostavlja mogućnost ne samo nelojalne konkurencije nego i izrabljivanja radnika.

Zato su promjene krenule s ciljem da se kao ključno načelo uzme ista plaća za isti posao. Tako bi se po novoj direktivi izaslane radnike trebalo plaćati isto kao i kolege u državi u koju su upućeni (prema cjeniku kolektivnih ugovora za određenu profesiju), rok upućivanja će se ograničiti samo na 24 mjeseca, a neće se moći registrirati poduzeća samo na papiru koja onda služe za izbjegavanje plaćanja doprinosa i poreza tamo gdje se posao odrađuje. Takvih upućenih radnika je više od 2 milijuna na teritoriju EU, što je još uvijek manje od 1 posto ukupnog broja zaposlenih u cijeloj Uniji.

Hrvatska, kao nova članica, nema ozbiljnih problema oko ove direktive i zbog toga ona, za razliku od nekih drugih novih članica, nema niti neku konzistentnost u svom stavu. Prije nešto više od godinu dana Hrvatski sabor pridružio se parlamentima iz još desetak drugih članica koje su iskoristile mehanizam ranog upozorenja i tzv. žuti karton na prijedlog EK o izmjeni direktive o izaslanim radnicima. To su učinili i parlamenti Češke, Danske, Latvije, Litve, Poljske, Rumunjske, Estonije, Mađarske i Slovačke. Korištenje takve mogućnosti je značilo da se prijedlog vraća Europskoj komisiji, ali je i nakon toga Komisija ostala pri svom prvotnom prijedlogu i ignorirala stavove tih država. Tada je upravo odluka Sabora bila ključna jer je izmjene prije toga odbilo devet članica EU tako da je naš glas bio deseti, što je značilo da je prijedlog direktive dobio negativnu ocjenu trećine parlamenata zemalja EU.

Hrvatska je imala razumijevanja i za stav država istočne Europe da je, ako je zajedničko tržište, i sloboda konkurencije nužna, a upravo su radni troškovi činili poduzeća konkurentnijima. Ali je za Hrvatsku i načelo ista plaća za isti rad prihvatljivo. I tako se Hrvatska našla u skupini zemalja koje imaju neutralan stav i vjerojatno čeka kako će se sve to završiti u daljem postupku koji je potreban da bi se direktiva izmijenila.

Možda trenutno za Hrvatsku ovo pitanje i nema neku veliku važnost jer je, u odnosu na druge države članice, broj izaslanih radnika relativno mali. U Hrvatskoj je iz drugih država takvih radnika, prema podacima za 2015. godinu, bilo samo 7164, od kojih čak 43 posto iz Slovenije, 14 posto iz Njemačke, 9 posto iz Francuske i 8 posto iz Poljske. Gotovo polovica njih bili su u sektoru građevine, 22 posto uslužne djelatnosti i 12 posto industrija. Broj izaslanih radnika iz Hrvatske je od članstva stalno rastao da bi 2015. godine bio 39 tisuća. Od njih je velika većina, 66 posto, upućena u Njemačku, 9 posto u Sloveniju i 4,5 posto u Austriju. Gotovo svi su iz sektora građevine ili industrije. Po broju primljenih radnika smo na 19. mjestu u EU, a po broju izaslanih na 16.

Koliko je to još relativno manji broj govore podaci o Sloveniji. Ta je država po broju izaslanih radnika na visokom četvrtom mjestu s čak 127 tisuća izaslanih radnika, dakle tri puta više od Hrvatske koja je dva puta veća po broju stanovnika. Po broju primanja izaslanih radnika Slovenija je tek na 21. mjestu u EU, a većina radnika je u tu državu upućena iz Hrvatske (45 posto) i Bugarske (12 posto).

Njemačka je prva po broju primljenih izaslanih radnika, a Poljska po broju izaslanih. Blizu pola milijuna Poljaka je imalo status izaslanog radnika 2015. godine koji su upućeni od poljskih poduzeća u druge zemlje EU. Najveći postotak u Njemačku (52 posto), Francusku (11 posto) i Belgiju (10 posto). Radili su uglavnom u građevini, ali i transportu. Njemačka je primila 418 tisuća radnika, od kojih je trećina Poljaka. Ali i iz Njemačke je izaslano 240 tisuća radnika, najviše u Švicarsku i Austriju, gdje su plaće veće nego u Njemačkoj.

Francuska je druga po broju primljenih, a Belgija treća. Za Belgiju je ovo poseban problem jer je osam puta manja od Njemačke i šest puta manja od Francuske, ali je poznata kao država koja ima najveće poreze i doprinose na plaće. Zato se sumnja da neka poduzeća, čak i iz Belgije, registriraju sjedišta u Luksemburgu ili drugim državama pa onda "šalju" radnike u Belgiju. U odnosu na veličinu države Francuska nema pretjerano velik broj primljenih izaslanih radnika, ali je ovo pitanje postalo važno političko pitanje tamošnje vlade i Francuska snažno gura izmjene direktive.

Iz podataka je očito da su poduzeća iz istočnih država profitirala u sektoru građevine i industrije. Ali ova direktiva se odnosila često i na profesije koje nikako nisu mogle imati bilo kakav utjecaj na konkurenciju u državama primateljicama. Primjerice novinari, sveučilišni profesori i drugi. Posebno problematično pitanje su vozači kamiona i autobusa, za koje su razlike u plaćama ogromne od države do države. To će se pitanje posebno regulirati.

Iako svi imaju razumijevanje za načelo "ista plaća i ista socijalna prava za isti posao", promjena direktive će svakako smanjiti konkurentnost poduzeća iz istočne Europe. Zašto bi neko poduzeće iz Hrvatske poslalo radnika da obavi posao u Belgiji ako taj radnik može za istu plaću isti posao raditi i za belgijsku firmu. Razlike su svakako za određene poslove za koje su potrebne vještine, ali praksa pokazuje da su to najčešće fizički radnici. I onda, ako za posao u Njemačkoj ili Belgiji hrvatska tvrtka mora platiti radnike kao i belgijska, ne može dati jeftiniju ponudu i neće biti konkurentna pri dobivanju poslova.

Iako se na izmjeni ove direktive radi godinama, iako je prošla glasanje u odboru u Europskom parlamentu, do konačne odluke u Vijeću i stupanja na snagu, pa primjene nakon prijelaznog roka, proći će vjerojatno puno godina. A pitanje je hoće li izmjene uopće dobiti većinu u Vijeću s obzirom na različite interese i stavove država članica.