PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Teško da će danas neki hrvatski pisac napisati Koronaše, kao što je Kaštelan napisao Tifusare

 
Jure Kaštelan

Što pišu članovi Hrvatskog društva pisaca, dugo nismo spomenuli njihove dnevnike iz karantene? Namnožilo se tih radova dosad više od trideset i upravo ni jedan me nije posve privukao. Osjećam se kao Bobi iz vica, kao da sam ušao na autocestu u pogrešnom smjeru, pa mi se čini da jedini vozim u ispravnom.

Bilo kako bilo, pisanje u prvome licu, kakvo gotovo svi prakticiraju, ište kakav pripovjedni subjekt živ i konkretan, koji vlada jezikom maštovito i ekonomično istodobno, a vlada i kakvim specifičnim otklonom u pogledu, kakav će privući publiku njegovu pripovijedanju.

Naši se pisci eto uglavnom ponose već samim time što su pisci, pa kao da nastoje pisati što “literarnije” i “dalje od istine”, tako da se pred nama nižu umjetno sklopljeni rečenični nizovi umjetna sadržaja, često nakaradna ritma i nepotrebnih digresija, iza kojih stoje pripovjedni subjekti zanimljivi koliko i kartonska kutija.

Naše spisateljice i spisatelji, sudeći po ovim dnevnicima, vode tešku bitku s književnošću kao takvom, njima je pandemija tek jedna u nizu prepreka da ne kažu ništa. Doznajemo da se bude, jedu sir, ugledavaju prolaznike, da su putovali, da često peru ruke, da su izolirani, da su, poneki, slabo pismeni. Uopće ne doznajemo išta što bi nas zanimalo ili načinom koji bi nas uzbudio.

Štogod da bi o svijetu kazali, o svijetu književnosti, o književnosti u svijetu, opet gotovo ničeg – privukao me jedino dnevnik Borisa Perića, njegovo putovanje od Boccaccia do Camusa.

Muka je to veća što je projekt u međuvremenu dobio svoje glasnogovornike, to jest glumce koji te uratke čitaju. Oko i uho kazališnog kritičara taman su se odmorili od raznih iznenađenja, tako da sam, nakon početnih pokušaja, ipak odustao od toga da se uznemirujem tim sadržajima.

Zdvajao sam tako nad ovim našim svračjim zakutkom literarnim, sumnjajući i u sebe, dakako. Pa sam se sjetio Jure Kaštelana i njegove lirske poeme “Tifusari”, već u svojem grafizmu delikatne poput Lorcinih poema.

Počeo sam ovu kroniku s hrvatskim piscima i njihovom stoljetnom neposvećenošću epidemijama, a zaboravio sam, eto, da postoji ta izvanredna pjesma, koja stvara, magičnim ritmom, vrućicu i u vama, ne jedino svojim protagonistima, koja “hoda” u vama, u vašoj “bjelini”. Pjesmu je interesantno pročitati naglas, ona je istodobno reportaža i bajalica, jadikovka i himna, klasična i suvremena.

Izbačena je iz lektire jer prati kolonu partizansku, tifusare s valjda komunističkim simptomima, pa mjesto nje sad imamo eto nove pisce, u karantenu nagurane…

Elem, teško da će tko danas napisati Koronaše, ili Kovidaše, pa evo koji stih iz Tifusara: “Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti./ Smrt su stope moje./ Smrt do smrti. Smrt do smrti./ Smrt su stope moje./ Svaka/ ide/ svome/ grobu./ Svaka ide svome grobu/ ko izvori/ svome/ moru.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 12:54