KOMENTAR

Do kada će trebati podsjećati koliko je antifašizam važan za Hrvatsku

Dok će službena Hrvatska izraziti kakvo-takvo poštovanje prema antifašizmu, desnica će pokušati sve kako bi partizanski pokret bacila na smetlište povijesti
 CROPIX

Još jedna godišnjica Dana antifašističke borbe prolazi u bipolarnom ozračju. S jedne strane, izaslanici državnog vrha, kao i predstavnici lijevo-građanskog spektra, sudjeluju na skupu u Brezovici, gdje je 22. lipnja 1941. godine osnovan Prvi sisački partizanski odred, dok se na suprotnoj nalazi koloplet desnih stranaka, konzervativnih i vjerskih organizacija, koje bi, da mogu, rado izbrisale sjećanje da se zahvaljujući Narodnooslobodilačkom pokretu Hrvatska našla među pobjednicima na završetku Drugog svjetskog rata.

Jedna od prvih promjena nakon uspostave Republike Hrvatske dogodila se u udžbenicima iz povijesti u kojima su pojmovi NOP i NOB (Narodnooslobodilačka borba) zamijenjeni novoskovanim teminom "hrvatski antifašizam". Htjelo se odvojiti NOB u Hrvatskoj od onoga koji se vodio u ostatku južnoslavenskih prostora, što je samo po sebi besmisleno. Jer, da nije postojala zajednička ideja u borbi protiv naci-fašista i kvislinga, zar bi tri tisuće Dalmatinaca poginulo na Sutjesci, stotine kilometara od Hrvatske?

Kulminacija takvog revizionističkog odnosa dogodila se prošlog lipnja, kada je Dan antifašističke borbe ignorirala čitava Vlada Tima Oreškovića, Tomislava Karamarka i Zlatka Hasanbegovića. U stvari, bilo bi iznenađenje da su postupili drukčije.

Ove godine ipak se nešto mijenja, makar sporo i reda radi. U ime presjednice Kolinde Grabar-Kitarović kao izaslanik najavljen je Valter Flego, istarski župan i osvjedočeni antifašist. Bolje išta nego ništa, međutim, kada Grabar-Kitarović svoj nedolazak opravdava tezom da ne želi sudjelovati u događajima koji izazivaju podjele, bilo bi lijepo da objasni kakve podjele izaziva sjećanje na početak ustanka protiv fašista i ustaškog režima. Isto tako, šuplja je sve češća teza prema kojoj je partizanski pokret u Istri ili Dalmaciji bio pozitivan, a drugdje upitan. Kao da je 50.000 Zagrepčana iz hira otišlo u partizane, a 20 tisuća ih poginulo.

Isto tako, sviđalo se to nekome ili ne, nemoguće je odvojiti ovdašnji antifašizam od komunističkog pokreta. Većina partizana nisu bili komunisti, ali Komunistička partija je organizirala ustanak, vodila NOB i na kraju rata uzela vlast. Sa svime dobrim i lošim što se događalo u svakoj od ovih faza. A bilo je dosta lošeg - zločini nad poraženima, nacionalizacija i konfiskacija imovine i 45 godina autokratskog sustava.

Međutim, svi spomenuti demokratski deficiti ne mogu umanjiti golemi značaj antifašizma za današnju Hrvatsku. Partizanski pokret pod vodstvom Josipa Broza Tita između 1941. i 1945. bio je najjači antifašistički pokret u okupiranoj Europi, a isključivo zahvaljujući Titu i antifašistima, Hrvatskoj su pripojeni Istra, Rijeka, dijelovi Dalmacije i Baranja, koji su do tada bili u sastavu Italije i Mađarske. Ukratko, da nije bilo NOB-a ili antifašističkog pokreta, Hrvatska bi 22. lipnja 2017. dočekala u kudikamo užim granicama nego što je to danas, bez Rovinja, Pule, Rijeke, Zadra, Belog Manastira i Čakovca.

Barem zbog toga, svaka ovdašnja Vlada i predsjednik(ca) Republike morali bi biti svjesni koliko je antifašističko naslijeđe i dalje aktualno.

I dok će službena Hrvatska, makar u okrnjenom sastavu i preko posrednika, izraziti kakvo-takvo poštovanje prema antifašizmu, desnica će pokušati sve kako bi partizanski pokret bacila na smetlište povijesti.

Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih ucijenili su zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića preimenovanjem Trga maršala Tita. Za to vrijeme u Jasenovcu i Splitu legalno stoji ustaški pozdrav "Za dom spremni", a desetak gradova ima ulice Mile Budaka, endehazijskog ministra i osuđenog ratnog zločinca.

Udruga U ime obitelji traži da Sabor smijeni Milorada Pupovca i na mjesto predsjednika Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina "izabere osobu koja u potpunosti prihvaća sve tekovine suvremenog demokratskog poretka, a osuđuje sve totalitarne režime i njihove vođe". Pupovčev krimen - u viziji Željke Markić i njenih križara - predstavlja podrška Titu kao vođi partizanskog pokreta. U ovakvoj percepciji, onima koji antifašizam isključivo poistovjećuju sa zločinima vjerojatno ništa nije značio niti prošlogodišnji istup Milorada Pupovca u Srbu, kada je, referirajući se na 1941., izjavio kako su hrvatski Srbi tada "dokazali da su za Jožu, a ne za Dražu". To što za ovdašnje desničare nema razlike između Broza i Mihailovića, ne govori o povijesti već o njima. I dok katolička desnica zahtijeva ukidanje naziva Trg maršala Tita i smjene političara koji podržavaju nekadašnjeg jugoslavenskog lidera, antifašističke udruge najavljuju spremnost na obranu ulica i trgova koji nose ime Josipa Broza.

U takvoj atmosferi najbolje je citirati povjesničara Tvrtka Jakovinu, koji je na pitanje o smislu antifašizma u današnje vrijeme kratko odgovorio "da nema fašizma, ne bi trebao postojati niti antifašizam". Izvjesno je da će još godinama trebati podsjećati koliko je antifašizam važan za Hrvatsku.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 03:29