Hrvatska televizijska igrana proizvodnja u posljednjih je pet godina doživjela količinsku eksploziju koju nitko nije mogao predvidjeti ni u najluđim snovima. Još do nedavno proizvodnja igranog domaćeg programa doimala se kao spektakularno bacanje novca, a tog "luzerskog" posla prihvaćao se samo HTV, i to prilično neuvjerljivo. Ali, stvari su se promijenile.
Tržišna utrka triju nacionalnih stanica natjerala je "broadcastere" da jedan drugom konkuriraju najatraktivnijim programom - dramskim - a rezultat je rast igrano-televizijske industrije koji se mjeri tisućama posto. Hrvatski eter sada je zasut desecima sitcoma, sapunica, historijskih telenovela, humorističkih i krimi serijala.
Taj rast kvantiteta dosad se baš i nije ponašao po Marxu: nije, naime, proizvodio kvalitetu. Osim pokoje populističke uspješnice kao "Naša mala klinika", malo se koja od tih serija utisnula u popularno-kulturni imaginarij, gledanosti su rijetko prelazile deset posto, a rijetka TV kritika i chat grupe puno su zlobe prosuli po domaćoj TV produkciji, naročito onoj prve domaće sapunske industrije, AVA-e. TV serije u nas, čini se, prostor dobivaju tek onda kad su loše i onda se o njima piše naveliko.
Usuprot tomu, ove se jeseni dogodilo da je u eter krenula serija koja ozbiljno podiže izvedbene standarde domaćih serija, a da se o tom gotovo ne napiše ni riječi. A serija o kojoj je riječ zove se "Dobre namjere", nastala je pod paskom producenata/autora Ljube J. Lasića i Mila Grisogona, a na HTV-u igra dvaput tjedno.
U domaćoj web zajednici i na chat grupama ta je serija izazvala neobičnu, gotovo apsurdnu reakciju: chateri priznaju da im se serija sviđa, hvale je, ali gotovo nevoljko, kao da je gotovo sramota priznati da je neka domaća serija dobra, jer vam prijeti javno izopćenje.
"Dobre namjere" serija je d 62 nastavka koja kombinira sastavnice sjevernoameričkog tipa sapunice, policijskog filma i kriminalističkog trilera. Radnja je osovljena oko desetak likova pripadnika dobrostojeće zagrebačke "zlatne mladeži", imućnih thirty-something koji su imutak stekli negdje na neodređenoj razmeđi između biznisa i kriminala.
Dva glavna lika sinovi su bogatog, ali mutnog poslovnog patrijarha (Božidar Orešković) - jedan je solidni odvjetnik (Enes Vejzović), drugi kockar, pijanac pun dugova i neuspješni glazbeni impresario (Kristijan Ugrina). Odvjetnikova supruga (Jelena Perčin) je ambiciozna TV voditeljica u uzlazu.
Među ostalim likovima, tu je ugostitelj i kamatar (Goran Grgić) koji kockara drži u šaci te još dvojica generacijskih prijatelja: bankovni činovnik (Dražen Šivak) i patrijarhalni poslovni čovjek (Elvis Bošnjak) čija supruga pati od grdne depresije (Sandra Lončarić). Prvih osam epizoda sižejno su spretan miks trakavice o poslovnoj dinastiji i "film policiera".
Prve epizode fokus imaju na obiteljskom zapletu i odnosu tiranskog oca i sinova, da bi se potom stvar preusmjerila prema whodunnit krimiću kad otac počini sumnjivo samoubojstvo, a sin odvjetnik bude uhapšen kao sumnjivac.
"Dobre namjere" nastale su prema ideji Ljube J. Lasića koji produkciju potpisuje s producentom Milom Grisogonom, a glavna scenaristica serije je Sanja Kovačević.
U režiji se izmjenjuje više redatelja, uglavnom režisera oko tridesete godine života koji su se afirmirali studentskim ili TV filmovima: među njima su Robert Orhel, Stanislav Tomić i sam autor serijala Ljubo J. Lasić. Sve epizode nisu jednako suvereno režirane, ali čak i najslabije od njih daleko su ispred redateljskih standarda većine domaćih serija.
"Dobre namjere" razlikuju se od domaćih serija po boljoj režiji i vizualnom oblikovanju, ali najviše po dobroj glumi. Kristijan Ugrina briljantan je kao razmetni očev sin. Dražen Šivak u ulozi introvertnog, krhkog činovnika podsjeća na svoje uloge iz kazališne produkcije Rajković & Jelčić.
Sudeći po webu, mnogima je pravo otkriće osječka glumica Sandra Lončarić. Meni je osobno otkriće Enes Vejzović: ova mu je uloga bolja i od jedne filmske, a njegov lik pravi je "everyman" hrvatske post-tranzicije: čovjek koji stalno ima najbolje namjere, ali je razapet između neurotičnog, radoholičarskog kapitalizma, pokušaja privatnog života te krvave obiteljske prošlosti koja seže u tajkunske devedesete. Taj lik personifikacija je današnje hrvatske vladajuće srednje klase.
"Dobre namjere" mogu se opisati kao miks Zajecove "Sobe za razbijanje", Chabrola i sapunice. Iz serije su kao pincetom odstranjeni svi koji ne pripadaju bogatoj dominantnoj kasti. Tu nema Canjegove, ovdje su samo novi Glembajevi-Glembajevi koji se jesu obogatili, stigli su kupiti dizajnerske lampe, talijanske kuhinjske nape i tamne njemačke makinje, ali kostur parakriminalne prošlosti još vonja u ormaru i svako malo ima nezgodnu sklonost da odande ispadne.
Kao i mnoge TV serije, i "Dobre namjere" baziraju se na tome da titraju klasnoj zavisti. To znači da sirotani podvečer sjede u Šipadovu naslonjaču i nakon prezvuršta i piva gledaju kako se tipovi u Hugo Boss jaknama pate i stradavaju. Takva "class envy" ugrađena je u mnoge serije - no ono što je u "Dobrim namjerama" dobro je to osjećanje da je krv još pod noktima, da je bogatstvo koje gledate takoreći jučer izgrađeno preko mrtvih. Serija, dakako, ima ponešto slabosti.
Osobno me smetaju regionalni stereotipovi (takvi klišeji u našim TV serijama zaslužuju već manji doktorat!), a neobično je što su ženski likovi bitno pasivniji i manje zanimljivi od muških - to je neobično utoliko što su scenaristi/ce listom žene.
Unatoč tim problemima, "Dobre namjere" čine mi se velikim iskorakom za domaću igranu televiziju: iskorakom ne u toliko koncepcijskom smislu (uostalom, sličnim svijetom bavio se i "Balkan Inc."), nego u razini zanatske izvedbe.
Lasić: Završio sam smjer filmske i TV režije na zagrebačkom ADU 2000. godine. Za vrijeme studija i poslije radio sam u gotovo svim televizijskim formama kao redatelj, producent, pisac, snimatelj i montažer. Prije dvije godine kao redatelj sam počeo raditi na RTL-ovoj sapunici 'Zabranjena ljubav' gdje sam preuzeo i funkciju kreativnog producenta.
Grisogono: Ja sam po struci također redatelj, režiju sam završio u SAD-u. Budući da već 10 godina imam svoju produkcijsku tvrtku, posvetio sam se prije svega produkciji i organizaciji. U protekle tri godine kao producent sam vodio projekt 'Zabranjena ljubav'.
• Kako su začete 'Dobre namjere'?
Grisogono: Analizirajući situaciju na hrvatskom tržištu, shvatili smo da u ponudi manjkaju kvalitetne high-end dramske serije. Kako produkcijski nije moguće konkurirati popularnim američkim TV serijama čija se cijena po epizodi penje na nekoliko milijuna eura, osnovni je zadatak bio odrediti u kojim segmentima je moguće poboljšati proizvod i procedure proizvodnje dramskog programa uvažavajući skromne budžete u Hrvatskoj.
Tako sam pokušao naći pogodan omjer brzine proizvodnje i konačnog broja epizoda kako bismo uspjeli amortizirati nužna ulaganja za poboljšanje proizvoda. Konačni je rezultat bio serijal u ritmu emitiranja od dvaput tjedno u trajanju od 30 tjedana. Ljubo i ja smo analizirali uspješne formate i došli do osnovne formule.
Snimili smo kratki pilot, napisali koncepte, detaljno definirali likove i potom smo se javili na natječaj HRT-a. Prihvatili su projekt pod uvjetom da smanjimo početni budžet i da startamo s malo više od dva mjeseca pripreme. Kako bi standardna priprema trebala trajati oko šest mjeseci, u rekordnom smo roku prikupili ekipu i krenuli s pripremama.
• Tko je bio tvorac priče i kako je razdijeljen posao redatelja, glavnog scenarista te autora i producenata?
Lasić: Ja uglavnom smišljam priču (storyline) koju Sanja Kovačević prilagodi i raspisuje sa svojim timom scenarista. Na početku sam bio više na setu i u montaži, a Milo je postavljao produkciju na noge. A dok ja sad pišem, on je stalno na snimanju i u postprodukciji. Ovo je produkcija koja se piše i snima simultano, što ima svoje prednosti. Naime, možeš vidjeti kako koji glumac igra i onda njemu prilagoditi dijaloge i situacije. Prve dvije epizode režirao sam s Mladenom Dizdarom kako bismo postavili štih i stil serije koji bi drugi redatelji onda pratili.
• Koliko serija ima snimljenih epizoda i jeste li računali na to da time bude zaokružena ili na to da se može duljiti u daljnje sezone?
Lasić: Ukupan broj epizoda jest 62, dosad ih je snimljeno 20, a emitirano osam.
• Serija se doima filmski i glumački mnogo kultiviranijom nego druge serije na HTV-u. Je li riječ o tome da se snimala manje žurno, o boljoj pripremi ili jednostavno o boljim redateljima?
Lasić: Hvala! To je najveći kompliment koji ste nam mogli dati! Doima se filmski jer se i snima kao film. Mi koristimo tri HD kamere u studiju i dvije HD kamere na lokacijama. Ne miksamo ništa uživo, nego montiramo kasnije. Mi smo prvi igrani projekt u Hrvatskoj koji je osmišljen da radi efikasno na takav način. Naravno, radimo i puno manji broj scena dnevno nego sapunice ili sitcomovi.
• Hrvatske sapunice obično imaju zajamčenu inozemnu prođu u regiji. Postoji li ugovoreno prikazivanje vani?
Grisogono: Pregovori u susjednim zemljama su u tijeku. Interes postoji.
• Koji je vaš posao kao glavne scenaristice?
- Ljubo Lasić piše storyline koji zatim zajedno nadogradimo i promijenimo ako treba. Kako je pisanje konstantno dopisivanje, priče se mijenjaju i tijekom raspisivanja. Oboje nastojimo voditi priču kroz trilerski zaplet, što će od osme epizode biti sve izraženije. Osim što pišem, i editiram scenarije, koje pak pišu neki od najboljih mlađih hrvatskih scenarista - Irena Krčelić, Dorotea Vučić, Miroslav Wranka i Branko Ružić.
• Serija ima miksane elemente trakavice (da ne kažem krivo, sapunice), trilera i film policiera. Koliko je scenaristički bio problem povezati sve te elemente?
- Priča je od početka postavljena kao 'prijateljska' saga s trilerskim zapletom, a kasnije se policijska istraga pokazala zahvalna u pletenju elemenata policiera jer - kakvo bi to bilo ubojstvo bez policajca? Inzistiramo na obiteljskoj drami koja, u poplavi sapunica, može asocirati na trakavicu, ali mislim da je drukčije nije moguće napraviti i činimo sve da se izbjegnu takve asocijacije.
• Serija prikazuje posttranzicijski Zagreb i društvenu elitu u kojoj su granice kriminala, biznisa, showbiza i državnog aparata prilično zamućene. Premda nije izravno politična, čini mi se da posjeduje politički komentar.
- Opće je poznato da živimo u politiziranom društvu. Osnovna teza ove serije nije samo da je put u pakao popločen dobrim namjerama, nego da i najbolje namjere u sprezi kriminala i pravnog sustava nemaju u startu nikakve šanse i da nužno dovode do katastrofe.
• Kakav je uopće radni ritam scenarista koji piše tako opsežan projekt?
- Vrlo naporan jer za pisanje jedne epizode od 40 minuta nemamo više od pet dana, a najčešće ih imamo tri. I tako neprestano.
Jurica Pavičić
Tržišna utrka triju nacionalnih stanica natjerala je "broadcastere" da jedan drugom konkuriraju najatraktivnijim programom - dramskim - a rezultat je rast igrano-televizijske industrije koji se mjeri tisućama posto. Hrvatski eter sada je zasut desecima sitcoma, sapunica, historijskih telenovela, humorističkih i krimi serijala.
Taj rast kvantiteta dosad se baš i nije ponašao po Marxu: nije, naime, proizvodio kvalitetu. Osim pokoje populističke uspješnice kao "Naša mala klinika", malo se koja od tih serija utisnula u popularno-kulturni imaginarij, gledanosti su rijetko prelazile deset posto, a rijetka TV kritika i chat grupe puno su zlobe prosuli po domaćoj TV produkciji, naročito onoj prve domaće sapunske industrije, AVA-e. TV serije u nas, čini se, prostor dobivaju tek onda kad su loše i onda se o njima piše naveliko.
Usuprot tomu, ove se jeseni dogodilo da je u eter krenula serija koja ozbiljno podiže izvedbene standarde domaćih serija, a da se o tom gotovo ne napiše ni riječi. A serija o kojoj je riječ zove se "Dobre namjere", nastala je pod paskom producenata/autora Ljube J. Lasića i Mila Grisogona, a na HTV-u igra dvaput tjedno.
U domaćoj web zajednici i na chat grupama ta je serija izazvala neobičnu, gotovo apsurdnu reakciju: chateri priznaju da im se serija sviđa, hvale je, ali gotovo nevoljko, kao da je gotovo sramota priznati da je neka domaća serija dobra, jer vam prijeti javno izopćenje.
"Dobre namjere" serija je d 62 nastavka koja kombinira sastavnice sjevernoameričkog tipa sapunice, policijskog filma i kriminalističkog trilera. Radnja je osovljena oko desetak likova pripadnika dobrostojeće zagrebačke "zlatne mladeži", imućnih thirty-something koji su imutak stekli negdje na neodređenoj razmeđi između biznisa i kriminala.
Dva glavna lika sinovi su bogatog, ali mutnog poslovnog patrijarha (Božidar Orešković) - jedan je solidni odvjetnik (Enes Vejzović), drugi kockar, pijanac pun dugova i neuspješni glazbeni impresario (Kristijan Ugrina). Odvjetnikova supruga (Jelena Perčin) je ambiciozna TV voditeljica u uzlazu.
Među ostalim likovima, tu je ugostitelj i kamatar (Goran Grgić) koji kockara drži u šaci te još dvojica generacijskih prijatelja: bankovni činovnik (Dražen Šivak) i patrijarhalni poslovni čovjek (Elvis Bošnjak) čija supruga pati od grdne depresije (Sandra Lončarić). Prvih osam epizoda sižejno su spretan miks trakavice o poslovnoj dinastiji i "film policiera".
Prve epizode fokus imaju na obiteljskom zapletu i odnosu tiranskog oca i sinova, da bi se potom stvar preusmjerila prema whodunnit krimiću kad otac počini sumnjivo samoubojstvo, a sin odvjetnik bude uhapšen kao sumnjivac.
"Dobre namjere" nastale su prema ideji Ljube J. Lasića koji produkciju potpisuje s producentom Milom Grisogonom, a glavna scenaristica serije je Sanja Kovačević.
U režiji se izmjenjuje više redatelja, uglavnom režisera oko tridesete godine života koji su se afirmirali studentskim ili TV filmovima: među njima su Robert Orhel, Stanislav Tomić i sam autor serijala Ljubo J. Lasić. Sve epizode nisu jednako suvereno režirane, ali čak i najslabije od njih daleko su ispred redateljskih standarda većine domaćih serija.
"Dobre namjere" razlikuju se od domaćih serija po boljoj režiji i vizualnom oblikovanju, ali najviše po dobroj glumi. Kristijan Ugrina briljantan je kao razmetni očev sin. Dražen Šivak u ulozi introvertnog, krhkog činovnika podsjeća na svoje uloge iz kazališne produkcije Rajković & Jelčić.
Sudeći po webu, mnogima je pravo otkriće osječka glumica Sandra Lončarić. Meni je osobno otkriće Enes Vejzović: ova mu je uloga bolja i od jedne filmske, a njegov lik pravi je "everyman" hrvatske post-tranzicije: čovjek koji stalno ima najbolje namjere, ali je razapet između neurotičnog, radoholičarskog kapitalizma, pokušaja privatnog života te krvave obiteljske prošlosti koja seže u tajkunske devedesete. Taj lik personifikacija je današnje hrvatske vladajuće srednje klase.
"Dobre namjere" mogu se opisati kao miks Zajecove "Sobe za razbijanje", Chabrola i sapunice. Iz serije su kao pincetom odstranjeni svi koji ne pripadaju bogatoj dominantnoj kasti. Tu nema Canjegove, ovdje su samo novi Glembajevi-Glembajevi koji se jesu obogatili, stigli su kupiti dizajnerske lampe, talijanske kuhinjske nape i tamne njemačke makinje, ali kostur parakriminalne prošlosti još vonja u ormaru i svako malo ima nezgodnu sklonost da odande ispadne.
Kao i mnoge TV serije, i "Dobre namjere" baziraju se na tome da titraju klasnoj zavisti. To znači da sirotani podvečer sjede u Šipadovu naslonjaču i nakon prezvuršta i piva gledaju kako se tipovi u Hugo Boss jaknama pate i stradavaju. Takva "class envy" ugrađena je u mnoge serije - no ono što je u "Dobrim namjerama" dobro je to osjećanje da je krv još pod noktima, da je bogatstvo koje gledate takoreći jučer izgrađeno preko mrtvih. Serija, dakako, ima ponešto slabosti.
Osobno me smetaju regionalni stereotipovi (takvi klišeji u našim TV serijama zaslužuju već manji doktorat!), a neobično je što su ženski likovi bitno pasivniji i manje zanimljivi od muških - to je neobično utoliko što su scenaristi/ce listom žene.
Unatoč tim problemima, "Dobre namjere" čine mi se velikim iskorakom za domaću igranu televiziju: iskorakom ne u toliko koncepcijskom smislu (uostalom, sličnim svijetom bavio se i "Balkan Inc."), nego u razini zanatske izvedbe.
Lasić: Završio sam smjer filmske i TV režije na zagrebačkom ADU 2000. godine. Za vrijeme studija i poslije radio sam u gotovo svim televizijskim formama kao redatelj, producent, pisac, snimatelj i montažer. Prije dvije godine kao redatelj sam počeo raditi na RTL-ovoj sapunici 'Zabranjena ljubav' gdje sam preuzeo i funkciju kreativnog producenta.
Grisogono: Ja sam po struci također redatelj, režiju sam završio u SAD-u. Budući da već 10 godina imam svoju produkcijsku tvrtku, posvetio sam se prije svega produkciji i organizaciji. U protekle tri godine kao producent sam vodio projekt 'Zabranjena ljubav'.
• Kako su začete 'Dobre namjere'?
Grisogono: Analizirajući situaciju na hrvatskom tržištu, shvatili smo da u ponudi manjkaju kvalitetne high-end dramske serije. Kako produkcijski nije moguće konkurirati popularnim američkim TV serijama čija se cijena po epizodi penje na nekoliko milijuna eura, osnovni je zadatak bio odrediti u kojim segmentima je moguće poboljšati proizvod i procedure proizvodnje dramskog programa uvažavajući skromne budžete u Hrvatskoj.
Tako sam pokušao naći pogodan omjer brzine proizvodnje i konačnog broja epizoda kako bismo uspjeli amortizirati nužna ulaganja za poboljšanje proizvoda. Konačni je rezultat bio serijal u ritmu emitiranja od dvaput tjedno u trajanju od 30 tjedana. Ljubo i ja smo analizirali uspješne formate i došli do osnovne formule.
Snimili smo kratki pilot, napisali koncepte, detaljno definirali likove i potom smo se javili na natječaj HRT-a. Prihvatili su projekt pod uvjetom da smanjimo početni budžet i da startamo s malo više od dva mjeseca pripreme. Kako bi standardna priprema trebala trajati oko šest mjeseci, u rekordnom smo roku prikupili ekipu i krenuli s pripremama.
• Tko je bio tvorac priče i kako je razdijeljen posao redatelja, glavnog scenarista te autora i producenata?
Lasić: Ja uglavnom smišljam priču (storyline) koju Sanja Kovačević prilagodi i raspisuje sa svojim timom scenarista. Na početku sam bio više na setu i u montaži, a Milo je postavljao produkciju na noge. A dok ja sad pišem, on je stalno na snimanju i u postprodukciji. Ovo je produkcija koja se piše i snima simultano, što ima svoje prednosti. Naime, možeš vidjeti kako koji glumac igra i onda njemu prilagoditi dijaloge i situacije. Prve dvije epizode režirao sam s Mladenom Dizdarom kako bismo postavili štih i stil serije koji bi drugi redatelji onda pratili.
• Koliko serija ima snimljenih epizoda i jeste li računali na to da time bude zaokružena ili na to da se može duljiti u daljnje sezone?
Lasić: Ukupan broj epizoda jest 62, dosad ih je snimljeno 20, a emitirano osam.
• Serija se doima filmski i glumački mnogo kultiviranijom nego druge serije na HTV-u. Je li riječ o tome da se snimala manje žurno, o boljoj pripremi ili jednostavno o boljim redateljima?
Lasić: Hvala! To je najveći kompliment koji ste nam mogli dati! Doima se filmski jer se i snima kao film. Mi koristimo tri HD kamere u studiju i dvije HD kamere na lokacijama. Ne miksamo ništa uživo, nego montiramo kasnije. Mi smo prvi igrani projekt u Hrvatskoj koji je osmišljen da radi efikasno na takav način. Naravno, radimo i puno manji broj scena dnevno nego sapunice ili sitcomovi.
• Hrvatske sapunice obično imaju zajamčenu inozemnu prođu u regiji. Postoji li ugovoreno prikazivanje vani?
Grisogono: Pregovori u susjednim zemljama su u tijeku. Interes postoji.
Pregovori za prikazivanje u susjedstvu su u tijeku• S obzirom na to da vas filmska javnost manje poznaje, možete li nam reći nešto o svojem profesionalnom filmskom 'backgroundu'? Je li vam ovo prvi produkcijski posao? |
• Koji je vaš posao kao glavne scenaristice?
- Ljubo Lasić piše storyline koji zatim zajedno nadogradimo i promijenimo ako treba. Kako je pisanje konstantno dopisivanje, priče se mijenjaju i tijekom raspisivanja. Oboje nastojimo voditi priču kroz trilerski zaplet, što će od osme epizode biti sve izraženije. Osim što pišem, i editiram scenarije, koje pak pišu neki od najboljih mlađih hrvatskih scenarista - Irena Krčelić, Dorotea Vučić, Miroslav Wranka i Branko Ružić.
• Serija ima miksane elemente trakavice (da ne kažem krivo, sapunice), trilera i film policiera. Koliko je scenaristički bio problem povezati sve te elemente?
- Priča je od početka postavljena kao 'prijateljska' saga s trilerskim zapletom, a kasnije se policijska istraga pokazala zahvalna u pletenju elemenata policiera jer - kakvo bi to bilo ubojstvo bez policajca? Inzistiramo na obiteljskoj drami koja, u poplavi sapunica, može asocirati na trakavicu, ali mislim da je drukčije nije moguće napraviti i činimo sve da se izbjegnu takve asocijacije.
• Serija prikazuje posttranzicijski Zagreb i društvenu elitu u kojoj su granice kriminala, biznisa, showbiza i državnog aparata prilično zamućene. Premda nije izravno politična, čini mi se da posjeduje politički komentar.
- Opće je poznato da živimo u politiziranom društvu. Osnovna teza ove serije nije samo da je put u pakao popločen dobrim namjerama, nego da i najbolje namjere u sprezi kriminala i pravnog sustava nemaju u startu nikakve šanse i da nužno dovode do katastrofe.
• Kakav je uopće radni ritam scenarista koji piše tako opsežan projekt?
- Vrlo naporan jer za pisanje jedne epizode od 40 minuta nemamo više od pet dana, a najčešće ih imamo tri. I tako neprestano.
Za pisanje jedne epizode od 40 minuta nemamo više od pet dana
|
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....