Dok negdje drugdje njihovi vršnjaci razvijaju aplikacije za mobitele, među golobradim Splićanima omiljeni je startup napraviti zločinačku organizaciju

Otkud ubojici kalašnjikov, čudili su se u nedjelju ujutro Splićani. Da ga nije dobio zajedno s pohvalnicom nastavnog vijeća za odličan uspjeh u srednjoj poljoprivrednoj školi, šaputale su zgranuto žene na misi u samostanu Svetog Frane. Osvojio ga je na novogodišnjoj tomboli na dočeku u disku u Brelima, nagađali su penzioneri na klupi na Matejuški. Mladiću ga je poklonio krizmani kum, pretpostavio je konobar u hotelu Bellevue. Kupio ga na akciji u Kauflandu, tvrdili su dobro obaviješteni na Pazaru.

Zaista, mnogo je načina da se danas nabavi oružje. Takve su nam okolnosti i vrijeme da je kvalitetna automatska puška, ili barem kakva brzometka srpske ili kineske proizvodnje, kao kućanski uređaj, kao usisivač na paru ili štapni mikser, a ako je tkogod neobičnim slučajem nema, poslat će dijete u susjeda preko puta da zamoli: “Mama me je poslala ako nam možete jedan tren posuditi svoj kalašnjikov?”

Kad je u subotu u popodnevnim satima odjeknuo rafal na Šperunu, u samom centru grada, u uglednom ugostiteljskom objektu stotinjak metara dalje dogodio se sljedeći razgovor: “Šta je ono? Petarde? Torcida nešto slavi?” zapitao se vlasnik zbunjeno. “Ma, kakve petarde, ono je kalaš”, odgovorio mu je ne prekidajući objed jedan gost kvalificirano i taj gost je, bez zajebancije, bio svećenik.

Oružje nam je došlo tako obično da već i crkveni ljudi vladaju naprednim balističkim znanjima, a sve mlađi među nama postaju ubojice. Niz je užasnih zločina u posljednjih nekoliko godina koje su počinili neki prištavi mulci. Jedva punoljetni Splićani, kolokvijalno: punjetari, za koje ne biste vjerovali da su uživo vidjeli golu ženu, divlje se bodu noževima u prsa i pucaju po kafićima. Slikaju se na Instagramu s raznovrsnim kratkim i dugim cijevima najavljujući krvave pohode, a obožavatelji ih lajkaju, šeraju i ushićeno im poručuju: “Tako je, kralju! Ubij smrada!” Smjena je generacija u podzemlju, junaci crnih kronika postali su dvadesetogodišnjaci.

Najzvučnija narkodilerska imena današnjice i zelenaške zvijezde u usponu rodile su se nakon rata. Njihovi policijski kartoni turobno su jednolični, u raspadnutom i trulom sustavu, na razvalinama države, u gradu kojim vladaju genijalci poput Petra Škorića i Željka Keruma, nekolicini mladića iz kvarta dosadilo je igrati nogomet na PlayStationu pa su udružili talente i sredstva da uvezu dvadesetak kilograma trave iz Albanije ili nasmrt isprepadaju nekog obrtnika da će mu silovati ženu i ubiti dijete. Dok negdje drugdje njihovi vršnjaci razvijaju aplikacije za pametne telefone i konstruiraju specijalne, ultralagane turbine za vjetroelektrane, među golobradim Splićanima omiljeni je startup napraviti zločinačku organizaciju.

Oni se otvoreno razmeću da im nitko ništa ne može, da ih se policija boji, i to bi lako moglo biti istina pogledate li ovo što se dogodilo u subotu. Trostrukom je ubojici, po pričama, ološ iznuđivao brata, a on nije imao vjere da će ga represivni aparat zaštititi, da će institucije raditi svoj posao, pa je otišao u špajzu, zgrabio kalašnjikov iza kace s kiselim kupusom i uputio se sam obraniti najmilije. I još govore da je inače miran dečko. Svi koji ga znaju čude se zločinu koji je počinio, nikad ne bi pomislili da je u stanju napraviti takvo što. Činio se, kažu, normalan, ali onda opet, što danas uopće znači biti normalan?