BRISELSKI POUČAK

Dokad će Europska unija ponavljati stare fraze o 'europskoj budućnosti regije'?

 REUTERS

Prvi put nakon 15 godina Europska unija održat će posebni summit posvećen regiji koju naziva zapadni Balkan. Zadnji je održan u proljeće davne 2003. u Solunu, kada je proširenje EU bilo na vrhuncu, pregovori s deset kandidata završeni, a Ugovor o njihovu pristupu potpisan. Hrvatska je već bila predala aplikaciju za članstvo, a u Srbiji na vlasti više nije bio Slobodan Milošević, već oni koje je EU smatrao proeuropskim snagama.

Tada je, slijedom zaključaka Zagrebačkog summita tri godine prije toga, tim državama zajamčena budućnost integracije u EU. Smatralo se da se bez uključenja svih država Balkana u Uniju proces europskog ujedinjenja ne može smatrati dovršenim. Danas, petnaest godina poslije, vidljivo je da je Hrvatska jedina država koja je uspjela zatvoriti cijeli krug, od Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju do članstva u EU. Ostalima ostaje nada i prilično blijeda obećanja Unije da će jednoga dana primiti i njih.

Lideri 28 država EU sutra će u Sofiji ponoviti da te zemlje regije i dalje imaju “europsku perspektivu”, ali bez ikakvih konkretnih obećanja ili eventualnih rokova kada bi se nešto takvo moglo ostvariti. Zato će za one koji su s ovoga summita očekivali snažnu i jasnu političku poruku ohrabrenja o budućem članstvu u EU, on na kraju više biti razočaranje nego ohrabrenje. Jer poruke neće biti ni snažne ni jasne.

Zapravo, poruka je da summit nipošto nije o proširenju, nego o boljem povezivanju, o pomoći u izgradnji infrastrukture, smanjenju cijena roaminga, digitalnoj agendi i društveno-ekonomskom razvoju regije. Sve je to svakako važno, ali to nije jasna i snažna politička poruka ohrabrenja.

Ovaj summit na početku je zamišljen, i tako predstavljen u javnosti, kao ključni događaj kojim će EU ove godine dati zamah proširenju prema zapadnom Balkanu i staviti taj proces još jednom među svoje prioritete. No, prošlih nekoliko mjeseci više se u diplomatskim krugovima govorilo o tome što summit ne može biti nego što može biti, tko će i kako na njemu sudjelovati i koji jezik koristiti u dokumentima kako bi svi bili sretni te svi sudjelovali.

Organizatori summita, bugarsko predsjedništvo EU i Ured predsjednika Europskog vijeća i Europske komisije, morali su pronaći rješenje kako osigurati da sve države regije sudjeluju na skupu a da se s time slažu sve članice Unije. Problem je bio u tome što Španjolska nije htjela biti dio pregovora o nekom dokumentu, a kamoli ga potpisati, zajedno s Kosovom, državom koju ne priznaje.

Po tom pitanju Madrid je zauzeo čak i oštriji stav od samoga Beograda. Na kraju je pronađena formula. Predstavnici EU bit će “lideri država članica”, a oni iz zapadnog Balkana bit će formalno spomenuti samo kao „partneri“. Ništa u zajedničkoj deklaraciji neće biti oko mogućeg članstva u Uniji, a pri spominjanju Kosova stajat će da to ne prejudicira poziciju država članica o statusu Kosova.

Drugi problem u pripremi summita bio je zahtjev utjecajnih starijih država članica da taj skup nikako ne bude o proširenju, već samo o temama poput sigurnosti i povezivanja u toj regiji. Taj zahtjev ubio je svaku nadu da će summit biti neka vrsta ohrabrenja jer ako nije o proširenju, kako može poslati pozitivne poruke o budućem članstvu u EU, što je, barem zasad, cilj svih šest država regije ili - kako ih sada u EU nazivaju - “partnera”. U priopćenjima EU bizarno je kada vidite samo osobna imena sudionika iz regije, bez titule ili zemlje koju predstavljaju.

Netko tko ne zna da su Aleksandar Vučić, Hashim Thaqi, Zoran Zaev, Edi Rama, Duško Marović i Bakir Izetbegović predsjednici ili premijeri, pomislio bi da se lideri EU sastaju s nekim njihovom partnerima kao privatnim osobama. Kako onda Europska unija može biti jasna u svojim stavovima. A ako nije jasna, kako može biti glavni faktor.

Istina je ono što institucije u Bruxellesu navode u svojim analizama i dokazuju podacima; EU je bez sumnje glavni trgovinski partner, najveći investitor, najveći donator financijske pomoći svim država regije. Primjerice, mala Austrija višestruko je veći investitor u Srbiji nego velika Rusija. No, ta uloga EU u financijskom, trgovinskom i ekonomskom smislu ne uspijeva se pretvoriti u snažniju političku ulogu. U Srbiji veći utjecaj od EU još ima Rusija, SAD na Kosovu, a Turska u BiH.

Nije Balkan jedino mjesto na svijetu oko kojega postoje nesuglasice u EU. Vidljive su podjele i oko drugih pitanja, od Bliskog istoka, odnosa s Rusijom do nuklearnog sporazuma s Iranom. Ako ne može biti jedinstvena oko regije koja je nesumnjivo dio Europe, i doista ima perspektivu da se kad-tad nađe u Uniji, kako će onda biti percipirana uloga Europske unije u svijetu - to je problem EU.

U situaciji kada se Unija može složiti samo o tome da države regije imaju perspektivu članstva u EU, ali da se ne treba bojati da će se to dogoditi u doglednoj budućnosti, kada se države Unije i deset godina nakon kosovske neovisnosti, za koju je, usput rečeno, Međunarodni sud pravde dao mišljenje da ne krši međunarodno pravo, mogu složiti samo da se “ne prejudicira status Kosova” - ne može se očekivati ni čvrst ni jasan stav EU, a time se regiji ne šalju dobre poruke.

Ne može se reći da u regiji nije bilo pomaka. Hrvatska je postala članica prije pet godina. Crna Gora i Srbija već pregovaraju o članstvu, a ista će se mogućnost vjerojatno uskoro otvoriti i za Albaniju i Makedoniju. BiH na snazi ima Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, a predala je i aplikaciju za članstvo, nakon koje sada Europska komisija izrađuje mišljenje koje može dovesti do statusa kandidata.

Premda ga nije priznalo pet država članica, i Kosovo s EU ima Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. No, ako se taj napredak stavi u vremenski kontekst, svakako je premalo, jer je od Zagrebačkog summita prošlo 18 godina, a od Solunskog 15.

Ne promijeni li se nešto u načinu razmišljanja u Uniji, kako bi se prevladao ovaj status quo da je sve u redu, da svi napreduju i da su svi sretni zato što se na Balkanu više ne puca, i ne ubrzaju li države regije proces reformi i rješavanja međusobnih sporova, što se prije svega odnosi na međusobno priznanje Srbije i Kosova te rješenje unutarnjih političkih problema u BiH, onda ćemo i na summitu u Hrvatskoj u prvoj polovici 2020. imati istu situaciju kao i sada.

I hrvatska će se Vlada u tom slučaju naći u situaciji da će u pripremi održavanja toga summita više razmišljati kako osigurati da svi dođu na skup i kako formulirati dokumente, nego o stvarnim porukama ohrabrenja regiji u susjedstvu koja mora vjerovati da može zaokružiti put do članstva koji je Hrvatska uspjela dovršiti.

Ipak, postoji nada jer se iza scene događaju neki razgovori koji mogu dovesti do konkretnih promjena. Ako je vjerovati izvorima u EU, Makedonija i Grčka su “vrlo blizu” konačnog rješenja spora o imenu koji traje već gotovo tri desetljeća. Ostvari li se to, Makedonija bi već na summitu u lipnju mogla dobiti datum za otvaranje pregovora o članstvu u EU, a mjesec dana poslije i pozivnicu za članstvo u NATO-u.

Takva bi odluka pomogla da se datum za otvaranje pregovora da i Albaniji. To bi mogao biti i jasan znak da se proširenje nastavlja, jer ima i konkretnih odluka, a ne samo izvješća EU i priopćenja. I u dijalogu između Srbije i Kosova moglo bi doći do pomaka jer predsjednik Srbije drži neke lidere EU u uvjerenju da je spreman donijeti “teške odluke” o odnosima s Kosovom, a oni koju su priznali neovisnost Kosova “teškom” smatraju samo odluku o nekoj vrsti priznanja da Kosovo postoji kao država.

Taj je uvjet Srbiji formuliran iskazom o potrebi “sveobuhvatne normalizacije odnosa s Kosovom, uključujući i kroz pravno obvezujući sporazum”. Naravno, imaju razumijevanja za status srpske zajednice na Kosovu, ali nikako za ideje o podjeli Kosova ili razmjeni teritorija, što bi dovelo do otvaranja Pandorine kutije u regiji i poništenja i onoga malog uspjeha koji je međunarodna zajednica imala velikim ulaganjima u regiji.

Države zapadnog Balkana ne trebaju izgubiti nadu, ali moraju shvatiti da u Europskoj uniji ne postoji pretjerana volja da im se proces pristupa ubrza. No, konkretnim pozitivnim pomacima kod sebe i u međusobnim odnosima te se države doista mogu nametnuti i same utjecati na ubrzavanje toga doista presporog procesa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 20:58