Dragi Bruno,
Ovih me dana toliko šibaju emocije da ne znam ni hoću li normalno sročiti pitanje. Ja sam ti Zagrepčanka koja živi u Splitu i finale sam gledala na Rivi. Toliko radosti, toliko sriće, ma kakav poraz, bila je to pobjeda. I naša i njihova. A tek doček... Isplakala sam pola duše dok je taj autobus prolazio Zagrebom pa i mojim starim kvartom. Bila sam i u Splitu na dočeku... Srce mi je bilo prepuno. Svi smo disali kao jedan i djeca će mi to pamtiti čitav život.
I onda gledam što se događa nakon toga. Pa rasprave oko Kolinde pa oko Thompsona i sad se pitam - pa jesmo li mi normalni? Možemo li barem jedan tjedan uživati u ovome i ne srati jedni po drugima?
Hvala!
Mirela
--------------------------------
Draga moja Mirela,
definitivno nisi jedina koja se tako osjeća pa razumijem korištenje živopisnog rječnika. Naravno da je bilo suludo očekivati da će euforija i zajedništvo trajati vječno, ali svi smo se nadali da se neće raspršiti tako brzo. Mislim da i dalje trebamo biti ponosni na sve što su dečki pokazali tijekom Svjetskog prevnstva, na način koji su se borili jedni za druge i uporno ostavljali srce na terenu, iz utakmice u utakmicu. Iz produžetka u produžetak. Zanimljiv je taj fenomen - ključne utakmice pobijedili su u produžecima, i zagrebački doček je otišao u produžetke, i to višestruke. U produžetke su otišli i dočeci u svim ostalim gradovima. A realno, zajedništvo smo ubili već u prvoj minuti vraćanja u svakodnevicu. Točno koliko fantastično i fanatično navijamo, toliko se fanatično i vrijeđamo kad se ne složimo oko nečega.
Kao i tebi, prokleto mi je žao što nismo dulje i dublje slavili i zadržali tu atmosferu, ali realno, nismo to trebali ni očekivati. Mi jednostavno ne znamo polemizirati. Naš javni diskurs potpuna je sramota. Od sabornice pa sve do društvenih mreža koje su dale glas apsolutno svima, pa i onima koji ne znaju sročiti jednu zdravu i konstruktivnu misao. Na društvenim se mrežama mržnja čak i „nagrađuje“ zato što drugi reagiraju i onda možeš nastaviti bezumno lajati na suprotnu stranu. A govor mržnje bi se trebao kažnjavati, pa i zakonski. Govorilo se o tome, ali kao i toliko stvari kod nas, i to je ostalo mrtvo slovo na papiru. Nismo naučili ne složiti se, ali zato briljiramo u pljuvanju po drugima i drugačijima. Argumentirane rasprave su rjeđe od čovječjih ribica. U većini rasprava zapravo ni nema rasprave. Samo se dvije strane deru jednu na drugu, uz uobičajenu paletu uvreda. Lijeva strana obično ima osjećaj intelektualne superiornosti i tako specifičan podsmijeh, a desna strana nešto više psovki u arsenalu i slabiju pismenost, ali mržnja im je ista. I netrpljivost i neslušanje druge strane. Mržnja je uvijek jednako toksična, bila ona lijeva ili desna. I uvijek nas vodi u ponor.
Trebali bismo se moći ne složiti oko KGK i MPT, a da jedni odmah ne postanu sotonistički jugosmradovi, a drugi ustaški kreteni. A mnogi to jednostavno ne znaju i neće naučiti. I nije stvar da nas samo ponesu emocije. Ponese na neljudskost i ratnički mentalitet. Iako je rat desetljećima iza nas, u društvu je i dalje dominantan takav mentalni sklop. Mi ili oni. Mi protiv njih. Ne postoje mi i oni ili mi s njima. Nema tu nikakvog međuprostora. Neistomišljenici su protivnici, zakleti. Rado bismo im oteli prava, izvrijeđali ih na mrtvo ime s osjećajem pravedničkog gnjeva, istjerali iz zemlje...
I onda nastane tzv. spirala šutnje - fenomen ljudi koji odluče ne izražavati civilizirano, ai kritičko mišljenje jer ne žele primiti salvu uvreda i mržnje. I razumijem ih, razumijem zašto odabiru šutjeti. Cijena je doista visoka. Ali i dalje vjerujem da se ispalti platiti tu cijenu. Jer ako jasno, glasno i civilizirano izražavate svoje stavove, pa i one o kontroverznim temama, cijenu toga ćete platiti vi. Ali ako šutite o svemu, cijenu će platiti vaša djeca! Ona će odrastati u bolesnijem društvu jer ste vi odlučili šutjeti. Ili će pakirati kofere...
To nikako ne znači da trebate ulaziti u polemike s ljudima koji vole mrziti. Oni vas ionako ne slušaju, a čim reagirate na njih, dajete im upravo ono što žele – pažnju. Njih je najbolje ignorirati i blokirati. Kako na Fejsu tako i u stvarnom životu.
I onda se fokusirajte na ono što su dečki predstavljali na terenu – maksimalnu požrtvovnost, vjeru u sebe, dizanje nakon udaraca... Lajanje na neistomišljenike koji vas ionako ne slušaju nema smisla. Ali guranje sebe u pravom smjeru itekako ima. I dok mi kao društvo očigledno nismo spremni promijeniti mentalni sklop, svatko kao osoba ima tu priliku. A ako nas se skupi dovoljno, možda onda djeci i možemo ostaviti zdravije društvo. Sretno nam bilo!