DRAMATIČNE PROMJENE POLITIČKE SCENE Pojavili se igrači na koje nitko nije računao: Činilo se da su eksces, ali oni bi mogli odlučiti o idućoj Vladi

U početku su ostavljali dojam skupine čudaka. Uskoro su i potvrdili da stvarno jesu grupa čudaka - zagovarali su neplaćanje kredita, predlagali uništavanje banaka, nerijetko tvrdili da djecu ne treba cijepiti i da je Putinova Rusija jedna fina, tip-top država. Kada su 2015. ušli u Sabor, činilo se da se radi o ekscesu, ali situacija je postala ozbiljna nakon što se na izborima 2016. pokazalo da Živi zid ima stabilnu biračku podršku. Makar je i tada izgledalo da će popularnost Ivana Pernara, Vilibora Sinčića i njihove družine brzo okopniti.

Ali ovo je Hrvatska, i posljednja istraživanja javnosti pokazuju kako je Živi zid treća stranka u državi sa 11,7 posto glasova i, još važnije, stabilnom izbornom bazom, koja raste dok istodobno drugi padaju.

Pesimisti će zaključiti da u tome nema ništa neobično jer kakvi birači, takve stranke. S druge strane, realisti će pokušati analizirati što za Hrvatsku znači uspon protestne stranke koja bi da se sada održe izbori, lako moguće, odlučila o idućoj Vladi. Živi zid je postao politička činjenica s kojom se mora računati, koliko god ovaj podatak djeluje prilično bizarno.

Iako, kada se analiziraju posljednje živozidaške inicijative, sve to djeluje kudikamo manje bizarno. U pravilu, Sinčić i ekipa otvaraju ozbiljne teme, a zbog ekstravagantnog načina kako ih prezentiraju, uspijevaju privući birače kojima su se ozbiljne stranke popele navrh glave, ako ne i još nečega.

Tako je Ivan Vilibor Sinčić nedavno upozorio kako je uvođenje eura kao službene valute prevažno pitanje da bi se dopustilo “korumpiranoj političkoj eliti da na svoju ruku uvede takve promjene”, stoga od Vlade traže raspisivanje referenduma.

Nedavno su iz Živog zida najavili prijedlog zakona o zajamčenoj minimalnoj mirovini i nacionalnoj mirovini kao jednom od stupova borbe protiv siromaštva u Hrvatskoj. Također, sviđalo se nekome ili ne, dosljedno su mjesecima kritizirali lex Agrokor, ali istodobno tvrdili kako je Ivica Todorić gulikoža i mufljuz.

Plus, ljetošnja populistička najava poreza na nekretnine ili Pernarov izlazak za govornicu u majici na kojoj je pisalo “HDZ-lopovi”, što, recimo, misle i u SDP-u, ali se nikada ne bi to usudili napraviti. A i da žele, sada je kasno.

Ili kada je premijer Andrej Plenković nedavno u Saboru, svisoka, Branimira Bunjca upitao “tko je on”, uslijedila je efektna kontra zastupnika Živog zida koji je u maniri koja priliči HDZ-ovim političarima koji se hvale domoljubljem odgovorio šefu Vlade: “U vrijeme Domovinskog rata ja sam bio dobrovoljac na prvoj crti bojišta, a Plenković se liječio od anemije. Logično je da se nismo mogli ni sresti, ni vidjeti”.

U takvim okolnostima pozitivan dojam o Sinčiću ima 53 posto birača, o Plenkoviću 43, a o Bernardiću samo trećina. Možda su ovakve ankete poput bikinija i nerijetko puno otkriju, ali prikriju ono najvažnije, međutim jedno je sigurno - Živi zid uzima birače koji prirodno naginju SDP-u. Odnosno, Živi zid je uzeo SDP-ove birače, posebno one koji su u dvadesetim i tridesetim godinama, i hrvatska politička pozornica doživljava dramatične promjene. Iako se slično činilo i prije tri godine, 2014. kada je otprilike u ovo doba ORaH pod vodstvom Mirele Holy pretekao Milanovićev SDP (a zatim za šest mjeseci doslovno nestao), sadašnji događaji postaju dugoročni.

Prije svega zato što pesimizam građana i dalje raste, najveći je u posljednjih godinu dana: 74 posto birača misli da zemlja ide u lošem smjeru, a Vladinim potezima ne vjeruje 62 posto. Plenkoviću nije lako - sačuvao je Agrokor od propasti, raste i BDP, a opet, još više raste svatko tko baci kamen na njegovu Vladu. Ne treba veći dokaz za ovu tvrdnju od Kolinde Grabar-Kitarović čiji je rejting u listopadu iznosio samo 50 posto, a zatim je plasirala nekoliko demagoških parola o tome kako izvršna vlast slabo upravlja Hrvatskom i odmah je 64 posto ispitanika izjavilo da podržava predsjednicu Republike. Sumnjamo kako premijera veseli nepodnošljiva lakoća kritiziranja s Pantovčaka, a on ne može efikasno uzvratiti, osim plasiranja u medije pokojeg spina o tome da u HDZ-u razmišljaju o vlastitom kandidatu za sljedeće predsjedničke izbore.

Pa kada je Kolindi za rast rejtinga dovoljno izjaviti kako je ekonomska situacija slaba, a demografska još gora, zašto onda ne bi rasla popularnost i Živom zidu odakle Pernar, Bunjac i Sinčić HDZ-ovcima i Plenkoviću svakodnevno piju krv na slamku? Ima sistema u tom ludilu jer, budimo realni, po čemu je neprincipijelno kada iz Živog zida napadaju članstvo u NATO-u, a nije kada HDZ neće ratificirati Istanbulsku konvenciju, iako su prije dvije godine zdvajali jer je Milanovićeva Vlada odugovlačila s ratifikacijom. A sada su SDP-u puna usta zaštite žena, ali kada su bili četiri godine na vlasti, “nisu ratificirali Konvenciju jer je bila izborna godina”, kako je nekidan objasnio Davor Bernardić.

Kakve su nam sistemske stranke, čudno je da antisistemska kao što je Živi zid ne raste još brže. Jer u njihovu ludilu ima sistema.