Državni odvjetnik je zastupnik državne optužbe u kaznenom postupku u nekim državnopravnim sustavima. Praktički svaka država posjeduje tu funkciju, ali im se naziv razlikuje od sustava do sustava, nerijetko naznačujući različit položaj prema vrhovnoj državnoj vlasti i prema funkciji u sudskom postupku. Postoje sustavi gdje je ta funkcija striktno tužilačka, npr. u SAD-u, gdje državni odvjetnik mari prvenstveno za dokaze protiv optuženika (čija ravnopravnost u obrani ovisi o sposobnosti branitelja, a time i od novca kojim optuženik raspolaže).
Na drugom su kraju sustavi gdje je zastupnik javne optužbe podjednako magistrat kao i sudac (npr. u Italiji), pa je njegova dužnost jednakim marom ispitivati dokaze na štetu kao i dokaze u korist optuženika (stoga se u Italiji može dogoditi da zastupnik optužbe predloži oslobođenje, a da sudac svejedno osudi optuženika). U Italiji je stoga zastupnik optužbe prokurator pri sudištu, dakle onaj tko se skrbi za javni interes (kao i u Poljskoj), ili pak javni služnik (pubblico ministero), kao i u Francuskoj (ministčre public), dok u njemačkom i anglosaksonskom pravu nosi naziv državnog odvjetnika (u SAD-u i Kanadi on je i član izvršne vlasti s ovlastima ministra pravosuđa). U RH je po Ustavu Državno odvjetništvo samostalno i neovisno pravosudno tijelo koje postupa protiv počinitelja kaznenih i inih kažnjivih djela, ali državnog odvjetnika imenuje Sabor na prijedlog Vlade, na četiri godine, što državnog odvjetnika ipak čini ovisnim od političke vlasti, ponajprije izvršne.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....