Dubrovačka prodajna galerija Domovinski rat

Teatralizacija borbe i ratovanja već je dugo sastavni dio programa hrvatskih turističkih zajednica. U Omišu, Turistička zajednica za turiste priređuje napad gusara. U Splitu, rimski legionari na Peristilu pred fotoaparatima demonstriraju borbenu formaciju, da bi šou završio fingiranim gladijatorskim borbama. U Klisu, mačem za turiste vitla imitatorica Daenerys Targaryen iz “Igara prijestolja”, jednako mlada, platinasta i ratoborna kao i ona prava iz TV serije. U Korčuli, u Moreški “ratuju” crveni i crni, a za razliku od stvarnog života, u Moreški su začudo “naši” - crveni! U anakronom, transpovijesnom svemiru hrvatskih turističkih zajednica ne opstoje samo povijesni i literarni ratovi, nego i oni koji su domena historijske fikcije. U Vrani tako ratuju templari i Turci, a ponegdje i gusari i Rimljani, premošćujući tako stoljeća koja ih uskogrudno razdvajaju. Ratovi i vojske - ukratko - trajno su vrelo transhistorijske inspiracije za jadranske turističke pregaoce.

Etički principi

Stoga je samo bilo pitanje vremena kad će u tu centrifugu izvanpansionske ponude biti usisan i ovaj posljednji rat - onaj iz devedesetih. A to je upravo ono što se ovih dana dogodilo.

Ovih dana, naime, mediji su izvijestili kako je u Dubrovniku predstavljen novi idejni projekt rekonstrukcije tvrđave Imperijal na Srđu, starog bastiona koji se nadvija na hrptu nad gradom, utvrde koju su ujesen 1991. hrvatski vojnici obranili, spriječivši korpus JNA da zauzme povijesni grad. Tvrđavu Imperijal grad je Dubrovnik pod vodstvom Andre Vlahušića i uz unisonu slogu inače ideološki zavađenih stranaka (HNS, SDP i HDZ) prepustio koncesionaru, građevinskim špekulantima iz tvrtke Razvoj Golf d.o.o. Famozni izraelski “golferi” pred nekoliko su mjeseci sročili prijedlog rekonstrukcije povijesne tvrđave koji su lokalni konzervatori masakrirali uz razoružavajući zaključak kako je suprotan ničem manjem doli - etičkim principima struke! Nakon što je javnost sa zaprepaštenjem shvatila da investitori od grada i države očekuju da svojim novcem premjesti RTV repetitor (!), te nakon što su dobili pokude da su iz tvrđave istjerali muzejsku zbirku obrane Dubrovnika, izraelski investitori i njihovi plaćenički stručnjaci ovih su dana iznijeli pred javnost novu, izmijenjenu verziju projekta. Još uvijek se ne zna je li ta nova verzija dogradnje Srđa “etički prihvatljiva”, još uvijek se ne zna tko će u Dubrovniku premjestiti RTV infrastrukturu, no zasad se barem jedno sigurno zna. Zna se, naime, da s obnoviteljskim naumima izraelskih investitora nisu sretni dubrovački muzealci.

Ovih se dana, naime, u Slobodnoj Dalmaciji javila kustosica suvremene povijesti dubrovačkih muzeja Varina Jurica Turk, koja se požalila da će zbirka posvećena obrani Grada 1991. - dosad središnji sadržaj tvrđave - biti šutnuta u ugaoni prostor od par stotina kvadrata kroz koji se prolazi kroz tri restorana i jedan privatni galerijski prostor. A netom što se dubrovačka kustosica požalila što je veličanstveno poglavlje najnovije povijesti marginalizirano ne samo u Savskoj 66 i u novinarskom domu, nego i u turističkoj ponudi na jugu, javio se - dakako - i grad Dubrovnik. Vlahušićeva je administracija poručila novinarima kako žrtve 90-ih neće biti zaboravljene, te kako je normalno da se u muzej obrane Dubrovnika ulazi kroz prostor namijenjen “kvalitetnoj trgovini”. Vlahušić je - navodi se - “od koncesionara zatražio da u dijelu tvrđave namijenjenom kvalitetnoj trgovini dodijeli adekvatan prostor za prodaju proizvoda s tematikom Domovinskog rata”. Klemm i Glogoški, ukratko, mogu biti sretni. Njihovo ratovanje u Dubrovniku ne samo da neće biti zanemareno nego će biti pretvoreno u - prodajni artikl. Doslovno.

I dok struka i “struka” vodi rasprave o “etičkoj prenamjeni” dubrovačke utvrde, ja u glavi pokušavam zamisliti kakav bi mogao biti sadržaj i ponuda te prodajne galerije Domovinskog rata. Svašta bi se tu moglo prodavati. Recimo - imitacije čahura proizvedene u Kini. Maskirni trliš s natpisom “Welcome to Dubrovnik”. Kaširane fotografije Pave Urbana s bombardiranim Stradunom. Magnetići s grbovima gardijskih brigada. Šalice s portretima palih heroja. Kad već postoje vina Mussolini i Tito - zašto ne vino s Tuđmanom na etiketi? Maskirne japanke? Šugamani s prizorima borbe? Ali, kad je teatralizacija bivših ratova već toliko uvriježena diljem Jadrana, šteta je da koncesionari Srđa i dubrovački muzealci ostanu samo na tričavom “merchandisingu” i galerijskoj ponudi? Zašto ne rekonstrukcija bitke? Zašto ne bi prokurist Kusalić i Andro Vlahušić združenim snagama u sezoni svake subote na Srđu organizirali ta turiste bitku iz ‘91? S produkcijskog stanovišta, recimo, to je mnogo lakši pothvat nego napad gusara na Omiš. Odjenete pola plaćenika Turističke zajednice u odore crnogorskih regruta, pola ih odjenete u maskirni gardistički trliš, i svake subote izvedete bitku, onako kako Daenerys triput tjedno brani Klis, a gusari prvog vikenda u mjesecu nasrću na Omiš. Takva bi priredba doista širila svijetom “istinu o Domovinskom ratu”, te otrgla heroje od zaborava, ma što mislila ta retrogardna konzervatorska i muzealska gunđala. Turisti odgledaju bitku, potom razgledaju muzej, a onda - rekao bi Banksy - slijedi Exit Through the Gift Shop. Šoping, japanke i magnetići, te - dakako - večera u koncesionarevu restoranu.

‘Jesmo li se za to borili’

Eto gdje smo došli, mili moji Arvati. Jesmo li se za to borili? U našoj slobodnoj i neovisnoj, grad proda četvrtinu gradskog teritorija bez natječaja i uvjeta. Potom tom ponuđaču- opet bez natječaja - prepusti povijesni spomenik. Potom mu pusti da angažira svoje plaćenike da ga “etički” rekonstruiraju. Potom taj koncesionar iz objekta poizbaca javno potrebne sadržaje, prepuštajući nama da se brinemo kako će u budućnosti Dubrovčani slušati radio i gledati TV. A onda taj koncesionar na koncu otjera iz spomenika glavni javni sadržaj - muzej - pa ga pomete u kut. No, ako mislite da će naša slavna povijest i naš identitet tu biti zaboravljeni - varate se. Jer, tu će ipak biti dućan u kojem će se prodavati glinene, plastične i napuhane divote koje svjedoče o našoj hrabroj poviestici.

Da sam ja - recimo - Karamarko, Klemm ili Glogoški, da sam ja neki od kohorte boraca za dignitet Domovinskog rata i mjesta trajnog pijeteta, ja bih - recimo - smatrao da je ovo dovoljan povod za moralnu paniku. Zamislite samo taj zapaljivi scenarij: “njihov” gradonačelnik daje u ruke “našu” hrvatsku baštinu, i to stranom investitoru, i to još izraelskom. A onda taj furešti koncesionar zgura muzej naših podviga i naše slavne povijesti u neku rubnu kulu, pa još proglasi da će na našoj krvi zarađivati. U nekoj sličnoj situaciji, ovaj bi scenarij bio perfektan povod za patriotsku moralnu paniku i snebivanje nad dekadansom nacionalnih vrijednosti.

Međutim, ne sada, ne ovdje. Sada i ovdje, u Hrvatskoj danas, šutiranje jednog muzeja u zakutak iza restorana ljuti samo neke lijeve alternativce, aktiviste, pacifiste i komunjare. Začudo, reći ćete? Ali - čuđenju nema mjesta. Barem iz dva razloga.

Povratak ‘naših’

Prvi je razlog taj što se cijela desna pučka kontrarevolucija koja se u Hrvatskoj dvije godine valja između oltara, referendumskog štanda i šatora u osnovi svodi na to da se na vlast vrate “naši” - HDZ. A u priči oko Srđa HDZ nije Vlahušićev protivnik, nego saveznik koji je u toj majci svih nekretninskih špekulacija Vlahušića pratio i podržavao, te ga prati i podržava dalje. Ni dubrovački HDZ, ni HDZ kao takav, pa ni šatorski revolucionari ne pljuju stoga u ruku koja ih hrani.

No, postoji osim tog razloga i drugi, možda i važniji. Naime, koliko god domaće perjanice vojujućeg patriotizma to racionalno nijekale, istina je surova. Srđ je - naime - čista slika onog za što smo se mi borili. To je povijesni spomenik kojeg u koncesiji monopolistički drži strani kapital. Taj kapital dobio ga je muljajući s nečasnom politikom, uhićenim premijerima, davnim vladinim povjerenicima i lokalnim “kneževima”. A sada - na kraju - taj monopolistički kapital u tom spomeniku prodaje naše slavne bitke i našu dičnu baštinu. Zar vam to nije poznato? Zar to nije svijet u kojem - pogotovo mi na Jadranu - živimo? I zar to nije čista konsekvenca “danke dojčland” svemira u ime kojeg se taj rat vodio?