Ekonomski populizam je ponekad dobar, politički je uvijek opasan

Ovaj govor je dosadan, zatvitao je u petak iz Davosa Peter Spigel, urednik vijesti londonskog Financial Timesa, vidno razočaran mlakim nastupom Donalda Trumpa na Svjetskom gospodarskom forumu. Očekivani spektakl je izostao, štoviše, parole poput “Amerika ne može sama” ili “Svi zajedno protiv terorizma” (a bilo ih je još u nizu) kao da su bile izvađene iz nekog priručnika za pisanje govora u UN-u. Trump, kralj populista, odlučio se tako osvetiti medijima, ali i političkom vrhu Europske unije, čiji su najvažniji politički lideri tijekom tri davoška dana žestoko opalili po novom protekcionizmu s druge strane Atlantika.

“Nikada se u svojim postupcima nisam vodio razmišljanjem o elitistima i globalistima”, rekao je Trump gostujući na američkoj mreži CNBC dan prije. “Razmišljao sam o tome kako pomoći mnoštvu ljudi koji žele investirati gomilu novca, a svi to žele opet napraviti u Sjedinjenim Državama, vraćaju se u Ameriku. O njima sam razmišljao.”

Čini se da je njegov nastup pogodio metu. Globalna tržišta u petak su snažnim rastom podržala Trumpov davoški ekspoze. Nekoliko dana prije toga, početkom tjedna, međunarodna revizorska kuća PricewaterhouseCoopers (PwC) u svojoj je godišnjoj analizi raspoloženja svjetskih top menadžera naznačila da je Trumpov dolazak probudio uspavani optimizam poslovne zajednice: “Povjerenje u solidan globalni gospodarski rast doseže rekordnu razinu i raste u svim zemljama, SAD pojačava svoje vodstvo ispred Kine kao ciljano tržište za rast u 2018. godini (Njemačka je treća), više od polovice predsjednika uprava očekuje da će im se broj zaposlenika povećati...”, ali kao i u izvješću o globalnom riziku Gospodarskog foruma - terorizam, geopolitička nesigurnost, kibernetičke i klimatske promjene pokazuju se kao kontinuirane prijetnje rastu.

Lloyd Blankfein, veliki šef Goldman Sachsa, već je u srijedu, uoči Trumpova dolaska u Davos, dao naslutiti kako je bankarska zajednica zadovoljna američkim zaokretom u ekonomskoj politici. “Prilagođavam se svijetu kakav jest”, rekao je Blankfein. “Tržištem danas ponovo vladaju divlji, animalni duhovi i nešto je životnije nego što bi bilo u nekim drugim prilikama.”

Činjenica jest da je Trump dobro legao i američkoj i globalnoj poslovnoj zajednici. Predsjednici uprava kompanija koje rade na tržištu SAD-a uvjereni su da je pred njima dobra budućnost, a ta njihova uvjerenost protegnula se i na zemlje sa suprotne strane oba oceana koji Amerike dijele od ostatka svijeta, pa i predsjednici uprava korporacija koji nemaju sjedište u SAD-u Ameriku opet proglašavaju svojim glavnim tržištem, gdje očekuju da će rasti u sljedećih dvanaest mjeseci. Ove godine SAD je pojačao svoje vodstvo ispred Kine (46 posto menadžera koje je anketirao PwC SAD smatra liderom globalne ekonomije, za razliku od 33 posto onih koji su se izjasnili da je to Kina, što je u odnosu na prošlu godinu rast od dva posto u korist SAD-a).

Kada pak govore o strahovima, globalni top-menadžeri (PwC ih je ispitao 1293 u 85 zemalja) ističu na prvom mjestu pretjeranu državnu regulativu i nedostatak radne snage koja bi bila osposobljena za rad u okruženju novih tehnologija. U europskim menadžerskim krugovima kao jedan od opasnijih rizika našao se i politički populizam (na prvome mjestu među starim članicama EU, na petome u mladim demokracijama), dok su ostale kategorije očekivane - terorizam, geopolitičke nestabilnosti, demografija...

Dani Rodrik, turski ekonomist s dugogodišnjom harvardskom adresom, u svojoj analizi rastućeg populizma koju je početkom siječnja objavio Project Syndicate traži i pronalazi razliku između političkog i ekonomskog populizma. Ugrubo sažeto - svi populisti imaju averziju prema institucionalnim ograničenjima. Kada se ta averzija protegne na ekonomiju, ona se na tom terenu suprotstavlja preprekama koje su postavili autonomni regulatori poput brojnih državnih agencija, neovisnih centralnih banaka ili globalnih trgovinskih pravila. Takav ekonomski populizam može ponekad biti opravdan i koristan.

Politički populizam (Rodrik tu navodi Putina, Erdoğana, Orbana i Trumpa), za razliku od ekonomskog, podriva temelje demokracije i takva se vlast gotovo redovito s vremenom transformira u tiraniju.

Zašto je ekonomski populizam bolji od političkog, iako također podriva institucije? Rodrik se poziva na slučajeve kada su političke regule nastajale tako da bi države upravljale ekonomijom. U takvim slučajevima, kaže, to često dovodi do potpuno neučinkovitih rješenja. Rješenja koja nameću državne politike najčešće su kratkoročna, često su reakcija na neki određeni problem i miniraju dugoročne procese koji su već stigli u neku fazu poodmaklog razvoja.

Rodrik posebno navodi problem odnosa države i stranih investitora. Jednom kada strana kompanija uđe na tržište, i kada je njezina investicija dovršena, ona u biti postaje zarobljenik hirova vlade domaćina. “Obećanja koja su dana kako bi se privukla investicija brzo i lako se zaboravljaju, mijenja ih stisak politike koja nastoji napuniti nacionalni proračun ili pogodovati drugim domaćim kompanijama”. Tko u ovom slučaju prepoznaje analogiju s pričom o Ini, ne griješi. S time da su u slučaju Ine i MOL-a oba partnera već u samom početku krenula u pregovore s figom u džepu, a hrvatska je politika, to znamo, prvi čin privatizacije obavila traljavo. Ne samo kada je o Ini riječ.

Analogija ne nedostaje ni drugdje. Multinacionalne kompanije i investitori odavno su agende globalnih trgovinskih pregovora oblikovali prema svojim potrebama. S jedne strane to je rezultiralo globalnim režimima koji disproporcionalno idu naruku kapitalu, na štetu zaposlenih. To se u pravilu događa u zemljama Latinske Amerike, jugoistočne Azije, ali i u gotovo svim mladim europskim demokracijama. Jednako tako, pod njihovim su utjecajem i agencije od kojih se očekuje da reguliraju njihove biznise. Zato su, primjerice, hrvatske šanse u arbitražnim i sudskim procesima protiv međunarodnih banaka u slučaju franak za Hrvatsku teže (što ne znači nužno i s negativnim ishodom) nego kada u slične procese kreću jake države poput Njemačke ili Nizozemske.

O tome se prošli tjedan raspravljalo u Davosu, o tome svijet raspravlja posljednjih nekoliko godina. Stara Europa je val populizma, barem privremeno, zaustavila na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u Francuskoj, Nizozemskoj, a na kraju, čini se, ipak i u Njemačkoj. Populizmu Nigela Faragea i njegova UKIP-a podleglo je Ujedinjeno Kraljevstvo koje će dugo tražiti svoju novu postkolonijalnu i postbreksitovsku definiciju. Nova Europa demokratskim procedurama pristupa neujednačeno, s time da je ekonomski populizam (kada je riječ o rušenju starih barijera) u tranzicijskim državama jači tamo gdje je politički populizam slabiji.

O čemu istovremeno raspravlja Hrvatska? O globalnim promjenama koje donosi digitalizacija (koja se već dogodila), o reformi školstva (ali na administrativnoj razini), o odnosu prema prošlosti (koja je iza nas, dakle nepromjenjiva) i o teritorijalnom granicama u prostoru koji bi, u godinama koje slijede i s postupnom reformom Europske unije, trebao postati daleko zajedničkijim nego što je danas. Pritom su populističke struje u politici sve snažnije, a ekonomija se u značajnom dijelu zubima drži države. Kome se čini da nešto nije u redu, u pravu je.