ELLA DVORNIK Kakav bi svijet bio da se svi više smiješimo umjesto da se vrijeđamo. Svi su ljudi kamion smeća, puni ljutnje i negativnosti...

U posljednje vrijeme budim se sretna. Veselim se danu koji slijedi čim otvorim oči. Navečer žalim što je dan već prošao. Od Nove godine do sada vrijeme mi je proletjelo. Ima dana, naravno, kada sve krene krivo od trenutka kada se probudim. Takvi dani me progone mjesecima. Primijetila sam u posljednje vrijeme kako mi se svemir osveti svaki put kada uzmem život zdravo za gotovo ili kada se žalim na sitnice. Poput lavine, samo me sustignu loši događaji jedan za drugim. Nisu to nikakve velike tragedije, ali su one stvari koje u tom trenutku baš nikako ne trebaš.

Od nekoć jako društvene osobe postala sam jedna od onih koja više voli ostati doma. Možda to dođe s godinama, a možda i s prijašnjim iskustvom. Moj razlog je uglavnom to što u Londonu nemam previše prijatelja, a i da bih se s njima vidjela, trebala bih se voziti dva sata po gradu. Usamljen je to grad, a prepun je ljudi. Prijateljima iz Zagreba prestala sam se toliko često javljati. Jednostavno nisam imala potrebu ni s kim razgovarati, niti slušati tuđe priče. Najčešće se radilo o tračevima i zgodama.

U prvoj godini života u Londonu patila sam od nekakvog sindroma koji nije nostalgija. Nije mi falio Zagreb, nisu mi toliko falili prijatelji koliko sam sama sebi postala naporna u svojem društvu. U godinu dana sam imala prilike zaista upoznati sebe, umjesto da stalno slušam druge što misle o meni.

Došla sam do trenutka kada mi više ništa nije bilo toliko bitno. Oduvijek sam bila previše empatična i tuđi stres se uvijek prenosio na mene. Nema gore nego kad ti netko drugi prenese stres. Ne smatram to sebičnim sa svoje strane, nego s tuđe. Shvatila sam da su me svi ljudi koje sam poznavala u biti indirektno ugrožavali, a ugrožavala sam i ja njih jer sa svakim danom u kojem su meni prenijeli negativnu energiju, ja sam je produljila nekome drugome. Svaki put kad je nekome bilo loše, svi su morali biti loše. Ako iskreno kažeš da ti je dobro, osude te jer se usuđuješ biti dobre volje. Ljudi se više vole družiti s onima koji su pozitivni, nego s onima koji se stalno žale. Ne mislim pritom da se ja nemam na što požaliti, imam na mnogo toga.

Nedavno sam išla onkologu. Napipala sam kvržicu na lijevoj dojci. Poprilično veliku. Bio je vikend, ja sam bila u panici. Zvala sam privatnog doktora da dogovorim pregled u ordinaciji. Njegova tajnica mi je rekla da je trenutno vani, ali mu je sve javila i dogovorila mi hitni pregled. Bila sam usred strke. Auto mi se pokvario, popravak je koštao bezobrazno mnogo. Došlo mi je da ga polijem benzinom i zapalim.

Hodala sam po cesti kao da je moja, mogla sam srušiti sve prolaznike i oni bi mi bili krivi. Živcirao me proizvođač automobila, živcirao me automehaničar. Svi su mi išli na živce. Usput imam i kvržicu na dojci, još mi samo to treba. Stupala sam tako parkingom, na licu mi se vidjelo da sam spremna svašta izgovoriti i napraviti. Razmišljala sam o svom životu, tko mi u obitelji ima rak? Je li je moguće da ja sa 25 godina dobijem rak dojke?

Svjesna da ću zakasniti na zakazani pregled, uskočila sam u taksi. Taksist je bio užasno dobre volje i toplo me pozdravio. Na sekundu sam zaboravila koliko sam loše volje bila. Uvjeravao me kako je danas prekrasan dan. Napokon je bilo sunčano, na radiju je svirao Ivo Robić, a on si je pjevušio. Htio je malo razgovarati sa mnom, ali ja sam se već te sekunde vratila na mračno mjesto. Objasnila sam mu da nisam dobre volje, a on me uvjeravao da je to nemoguće. Ispričala sam mu kako me danas bas sve pokušava ubiti. On se nasmiješio i rekao da će mi ispričati jednu priču.

Dakle, jedan je taksist vozeći svog klijenta manevrima izbjegao sudar s automobilom pred njegovim vozilom. Njegov klijent zamalo je od šoka umro u vozilu. Vozač ispred njih je naglo zakočio, okrenuo glavu i počeo se derati na njih. Vrijeđao je taksista koji se zatim okrenuo prema njemu, nasmiješio se i mahnuo mu. Njegov suvozač u šoku je upitao taksista zašto je bio pristojan prema tom kretenu koji ih je umalo ubio? A taksist mu je odgovorio: - Svi su ljudi jedan veliki kamion smeća. Jure okolo puni smeća, ljutnje, frustracije i negativnosti. Nakupe se smeća s tim negativnim mislima i onda to smeće moraju negdje izbaciti. I nekada se dogodi da si, eto, baš ti ta osoba na koju će ga istresti. I ne smiješ nikada to uzeti osobno, moraš se nasmiješiti, mahnuti i poželjeti im dobro. Moraš biti dobar čovjek i dopustiti im da se riješe tog smeća jer se na tebe kao pozitivnu osobu čiste savjesti smeće neće zalijepiti. Ne smiješ uzeti njihovo smeće i onda ga bacati na druge ljude i u njihova mjesta.

Pravila sam se da me priča nije dotakla, ali je. Dotakla me na način što sam sebe našla u mnogo situacija kako namećem svoj stres drugim ljudima. I još mi se nitko nije nasmiješio i poželio mi dobro. Štoviše, hranili su se mojom negativnošću i dodavali svoje sastojke na vatru. Izašla sam iz taksija nešto vedrija, pozdravila čovjeka koji je veselo pjevušio uz Ivu Robića, razmišljajući o tome da možda i on ima loš dan i da svejedno nije odlučio baciti svoje smeće na mene.

Hodala sam prema onkološkoj ordinaciji, malo veselija, malo pozitivnija, znajući da sam, ako se pokaže da mi je ovo posljednja godina, imala dobar život.

Onkolog me razveselio. Nije ništa ozbiljno. I sjetila sam se u tom trenutku opet tog veselog vozača. Na neki čudan način svojim osmijehom i pričom još uvijek ostaje u mojem sjećanju, puno dulje nego neke uvrede i loše vijesti koje sam tada primila. I shvatila sam da pozitivna riječ i podrška zaista jesu jači od svih loših stvari. A ljudi to danas olako shvaćaju. Svima je lakše reći nešto loše, nego uputiti lijepu riječ, a niti ne znaju koliki bi utjecaj u svijetu ostavili da svaki dan nekome upute lijepu riječ, čak i ako ne prime niti jednu natrag.