Uvijek odbrojavam dane do svojeg rođendana, no ove godine nisam. Broj 25 mi se jednostavno ne sviđa. Nekako sam između tinejdžera i odrasle osobe. Sve poslije 25 bliže je broju 30, a nakon broja 30 već bih trebala biti formirana osoba. Godine mi, ako blago slažem, uopće nisu bitne. U glavi i dalje imam 17, a kako mi se čini, i u maminoj glavi prevladava isti osjećaj.
Kad sam bila klinka, sve koji su imali više od 20 godina zvala sam “teta” i “striček”, a sada mi se ljudi u tim godinama čine kao djeca.
Ne vjerujem da ljudi ikada odrastu. Svi u biti ostanemo mentalno u mladosti, međutim iz potrebe glumimo odrasle i ozbiljne ljude.
Djeca su puno odgovornija od odraslih jer ih je strah autoriteta. Kada odrastu, shvate da imaju slobodu biti još gori nego što su bili, bez straha.
Službeno imam 25 godina. Jedna četvrtina (ako sam te sreće) mog života je prošla. Ponekad imam osjećaj da je brzinom svjetlosti prohujala pokraj mene. Često žalim što dosad nisam napravila više stvari, što je u jednu ruku potpuno kretenski jer sam iskusila puno više od mojih vršnjaka. Međutim, to je tako u prirodi čovjeka, previše nikada nije i dovoljno.
Voljela bih da sam neke stvari počela iskušavati ranije, a opet si mislim da nisam imala kada jer sam počela živjeti punim plućima već sa 17 godina. Tada sam se smatrala zrelijom nego što se smatram danas. Zanimljivo je kakve sam sve faze prolazila u svojem kratkom životu. Rekla bih da sam dosad živjela barem tri života i nekako znam da bih mogla proživjeti barem još deset.
Ja žurim u život i to je razlog zbog kojega se s 25 godina osjećam starom. Možda me je strah da neću imati vremena doživjeti 75. jer život je nepredvidljiv, već sutra me može kamion pokupiti na cesti i skratiti mi zadovoljstvo življenja. Imala sam dana kada mi se nije dalo živjeti, kada sam mislila da sve ide protiv mene. Tada sam shvatila da sam se opterećivala glupostima, da jedino ja samu sebe kočim. Nisam savršena, nisam nikome uzor, niti mislim da sam po ičemu posebnija od bilo koga drugog, ali mogu sa sigurnošću reći da sam jako realna što se života tiče i znam da neću požaliti ni za čim što sada napravim ako ja to doista želim, a ne netko drugi.
Posljednjih nekoliko dana su me pitali što želim za rođendan. Iako su mi na pamet padale svakakve ideje, realne i nerealne, moj izbor na kraju je uvijek bio praktičan. Trebaju mi stvari koje si sama ne želim kupiti. To su one stvari koje si svi stalno kupuju, na primjer šminka, parfemi, pidžame i čarape. Nikada ih ne kupujem, osim ako baš ne moram, jer su za mene nepotreban trošak.
“Pa, na što ti trošiš novac?” upitali su me svi.
Pa, na iskustvo.
Materijalne stvari me usrećuju jedino ako ih nekome drugome kupujem. Ne skačem od sreće na novu tehnologiju, rijetko idem frizeru, ne kupujem skupi nakit, satove ni ostale gluposti. Najviše me veseli kupiti avionsku kartu i bukirati hotel. To je dar koji ne mogu zauvijek imati, ali je dar koji mogu iskusiti i do kraja života nositi u sjećanju. Priče koje mogu prepričavati sa svojih putovanja beskrajne su, i to je idealan dar koji sama sebi gotovo svaki mjesec darujem. Sve te priče pohranjujem u glavi, čuvam ih za buduće generacije koje ću dovesti na ovaj svijet. I pristojnu sam gomilu priča i događaja dosad prikupila, što lijepih, što ružnih.
Za ovaj rođendan, 25., iskreno, želim si još 25 ovakvih godina jer mi je ovih prvih 25 bilo urnebesno, zanimljivo i olujno, baš onako kako sam htjela da budu. Za neke bih dane, naravno, voljela da se nikad nisu dogodili, međutim kada ih sve skupim na hrpu, vidim da su sve godine mog života imale smisla i da moram krenuti iz početka, sve bih ih ponovila.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....