ELLA DVORNIK Ne želim ugroziti karijeru zbog bebe. Moje tijelo, moj život, moja pravila

Gdje vrijeme leti. Ljudi, bliže sam tridesetoj nego dvadesetoj. Osjećam se čudno. Proletjele su mi godine od 18. rođendana. Osam godina sam već punoljetna. Čini se tako puno. Možda ne bih trebala tako razmišljati jer mi je “tek” 26. Rođendan je u petak, ali dosta razmišljam o svojoj budućnosti. Iskreno, ne znam gdje će moja budućnost točno biti. Trenutno živim između dvije države. Engleske i Hrvatske. Puno radim vani, ali puno radim i u Hrvatskoj. Sve se nekako prebrzo odvija. Možda je istina da što si stariji da ti vrijeme brže ide. Prije su žene u mojim godinama već imale obitelji, a ja tek sada ganjam karijeru. I jesam li spremna skrasiti se na jedno mjesto i smiriti se i živjeti “normalno” je pitanje koje mi se često mota po glavi. Znam da nisam jedina. Mnogo mojih prijateljica više ne razmišlja kao što su žene nekoć razmišljale. Primjećujem da se dosta toga promijenilo. Prijateljstva više nisu kao što su nekoć bila, mnogo ljudi mi više nisu prijatelji, nekada se probudim ujutro i uhvati me nostalgija. Prisjećam se vremena kada je sve bilo nekako bezazleno i nevino, kada nismo razmišljali o računima, kreditima, djeci i novcu. Ono što mene trenutno najviše kopka je kompromis između Charlesa i mene. Iako on nije klasičan muškarac koji želi u određenom vremenu imati djecu, znam da to vrijeme polako dolazi s obzirom na to da je ušao u 40. godinu. I imam puno dilema. S jedne strane vidim da bi volio oženiti se i imati djecu, a s druge strane vidim da ne želi prestati s tempom života kojeg ima sada. Zvuči kao kriza? Ipak godine učine svoje pa čovjeku dosadi stalno putovati, i piti i jesti vani, i nekad samo želi sjesti na kauč i gledati televiziju. Ja s druge strane imam tek 26... dok druge cure idu na faks, izlaze iz veze u vezu, partijaju i piju, ja sjedim doma i radim ili gledam televiziju. Sjedim jer znam da ću barem jednom mjesečno otputovati negdje. I tek sam krenula sa svime i super mi ide i taman sam u poletu. Sad da ostanem trudna, sve bi mi propalo. Moj posao se bazira na putovanjima, na rađenju sadržaja, na dugim radnim danima, montiranju, editiranju i pisanju, a s malom bebom neću moći nikamo i neću imati vremena ni za što. I čujem puno puta kako su žene riskirale svoje karijere za obitelj i, nažalost, ja ne želim biti ta žena, ne još.

Ono s druge strane, ne radi nikakav pritisak pa se osjećam prilično opušteno i slobodno, ali razmišljam hoće li možda biti prekasno jednog dana i hoće li žaliti što nije radio pritisak, što nije imao obitelj s nekim drugim, što se nije prije sjetio? Hoćemo li biti jedni od onih ljudi koji ne mogu imati djecu pa će nam se veza raspasti? Hoće li kriviti mene zato što sam živjela svoj život kao što je on nekoć živio svoj? Svjesna sam da je sve navedeno moguće i svjesna sam da riskiram puno više nego što mislim. Ipak. Volim svoj život, volim se buditi svaki dan, volim čitati svoje mailove i volim ljude s kojima radim. Volim prijatelje koje imam raštrkane po svijetu i činjenicu da mogu ove sekunde otići na aerodrom i uzeti nasumičan let za negdje a da se ne brinem o ičemu. Nisam to uvijek imala, točnije nisam nikad to prije imala, i uživam u ovom trenutku. Znam da će doći vrijeme kada ću reći “dosta mi je”, ali to vrijeme nikako nije sada i da budem iskrena, ne vidim ni u skoroj budućnosti. Zamišljam Charlesa kad je imao 26 godina. Znam da je bio daleko od tipa koji se želi skrasiti. Štoviše, i dalje je malo takav. I da sam ja njemu rekla kad je imao 26 da stane na loptu i osnuje obitelj, ne bi bio osoba koja je danas. Pa je li onda fer prema meni da mi se oduzmu dvadesete godine, sada kada napokon ispunjavam svoje snove? Ne kažem da djeca ne donose sreću, ali nekima imati dijete znači više od karijere. Ne osuđujem nikoga, ali ne vidim se još u tome. Zamislite da sada ostanem trudna i da mi svaka druga kolumna bude o trudnoći. Iskreno, već sam si dosadna. Vidim da će mi se i blog i Facebook pretvoriti u Pampers. A znam da će biti tako jer mi je tako sada s kućnim ljubimcima. Opsjednuta sam svojom mačkom i zecom i poprilično sam dosadna već svima s njima. I sad kad njih imam i vidim kakve su mi obveze, mogu sa sigurnošću reći da ja definitivno nisam spremna ni voljna biti mama. I mislim da je to okej. Mislim da je bolje biti iskren sa sobom nego nešto raditi prisilno jer se to tako mora ili očekuje. Ne mora se. Vremena su se promijenila. Žene od 50 godina više ne nose marame preko glave niti hodaju pogrbljene. Žene od 50 godina izgledaju fantastično!

Izlaze van, nose visoke pete... totalno drugi svijet. Tako da mi neće biti problem ni biti “starija” mama. Pretpostavljam da ću jednog dana i ja sa 50 izgledati super. Ako budem morala podizati kožu, podbradak ili staviti botoks, i to ću napraviti! Ako budem morala posvojiti, i to ću! Ako se budem htjela udati se ili rastaviti 10 puta, i to ću isto. Ne mogu više slušati ljude “a kad će svadba, kad će djeca?” Kad budu, bit će... Moje tijelo, moj život, moja pravila.