EU nije uspio u posredovanju između Srbije i Kosova, a sada će to biti još teže

Već osam godina traje takozvani dijalog o normalizaciji odnosa između Kosova i Srbije, a odnosi između tih država nikada nisu bili manje normalni nego što su danas. Trebao bi to biti i podsjetnik na neuspjeh Europske unije kao posrednika u tom dijalogu. Ne samo da EU do sada nije priznao neuspjeh u tom dijalogu, već ga je smatrao jednim od najvećih uspjeha svoje vanjske politike. Zato cinici i kažu da mogu zamisliti koliko se Europska unija proslavila u drugim važnim pitanjima ako im je dijalog između Kosova i Srbije najveći uspjeh.

Taj je dijalog počeo nakon što je Međunarodni sud u Haagu dao mišljenje da proglašenjem neovisnosti Kosova nije prekršeno međunarodno pravo ni Rezolucija 1244 UN-a. Bila je to velika pravna pobjeda Kosova i zagovaratelja neovisnosti te tada novostvorene države. Mislilo se da će rješenjem nekih tehničkih pitanja doći do relaksacije u odnosima koja će omogućiti i sporazum o onome što EU smatra “sveobuhvatnom normalizacijom odnosa putem pravno obvezujućeg dokumenta”, što u praksi znači međusobno priznanje dviju država, ali to EU ne može formalno staviti na papir s obzirom na to da pet država članica još nije priznalo Kosovo.

Istina je da je došlo do nekih sporazuma koji su i implementirani. Državljani Kosova mogu prolaziti preko teritorija Srbije kada putuju u druge države. Srbija daje kopije katastarskih knjiga. Kosovo ima i svoj međunarodni telefonski pozivni broj. No, Kosovo je i dalje u praksi podijeljeno. Sjever Kosova je formalno dio Kosova, a u praksi vlast tamo obnaša Srbija putem svojih ispostava na Kosovu, službenih ili neslužbenih. Srbija se protivi članstvu Kosova u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji. A dolazi i do bizarnih i ponekad smiješnih situacija kada Srbija od sportaša traži da ne igraju protiv Kosova ili momčadi s Kosova u nekim sportovima.

Kosovo je s druge strane uvelo tarife od 100 posto na uvoz robe iz Srbije. To u praksi znači sankcije jer s takvim nametima roba iz Srbije nema šanse proći na kosovskom tržištu. Ista mjera važi za BiH koja protiv Kosova ima još oštriji stav od same Srbije. Usprkos stalnim zahtjevima EU i SAD-a, Kosovo još nije ukinulo te sankcije.

Nakon što je EU doživio neuspjeh u posredovanju, Njemačka i Francuska su se udružile u pokušaju spašavanja dijaloga i stvaranja uvjeta za postizanje nekog rješenja. Njemačkoj je posebice stalo spriječiti podjelu Kosova ili neko rješenje koje bi značilo promjenu granica razmjenom teritorija. Berlin je svjestan da bi to izazvalo kaos u regiji. Francuska je, barem ako je suditi prema izjavama diplomata iz te države, nešto fleksibilnija.

Nije Pariz na strani Srbije, jer je i tijekom posjeta Beogradu predsjednik Emmanuel Macron ponovio da su i Srbija i Kosovo suverene države. Ali Pariz se toliko snažno ne protivi idejama o promjeni granica kao što to čini Njemačka. Ako Francuska i Njemačka pridobiju Beograd i Prištinu za neki dogovor, konačno će se rješenje formalizirati preko EU. No, šanse za to nisu prevelike.

Na Kosovu je trenutačno politički kaos. Ne zna se tko uime Kosova odlučuje i govori. Ramush Haradinaj dao je neopozivu ostavku na mjesto premijera, nakon što ga je u svojstvu osumnjičenika za ratne zločine na razgovor pozvao Specijalni sud.

No, on i dalje organizira sastanke vlade, što drugi smatraju kršenjem Ustava jer nakon neopozive ostavke on više ne može biti ni premijer u ostavci. On se snažno protivio ideji o promjeni granica, za koju se govori da su se o njoj već bili složili predsjednici Kosova i Srbije Hashim Thachi i Aleksandar Vučić. Velika pogreška ili kriva procjena EU bila je što su mislili da Thachi na Kosovu ima moć koju Vučić ima u Srbiji. A teško je reći što je bolje, ili što je gore: politički kaos kakav ima Kosovo, gdje se ne zna tko odlučuje, ili to što u Srbiji svi znaju da o svemu odlučuje jedna osoba. Sada će na Kosovu vjerojatno doći do prijevremenih iz bora. A u EU je u tijeku transformacija na čelu institucija.

Trebat će pričekati jesen kako bi se vidjelo može li Unija uopće posredovati u dijalogu. Ta uloga postaje još teža nakon odluke da budući šef diplomacije Europske unije bude španjolski ministar vanjskih poslova Josep Borrell, Katalonac koji se javno protivio neovisnosti Kosova, čime se suprotstavio i velikoj većini članica EU koje su odavno priznale tu državu. Zapravo je upravo podjela unutar EU u stavovima o statusu Kosova jedna od prepreka da Unija bude uspješan posrednik. Naime, ako sama Europska unija o nečemu nema stav, kako će prisiliti strane koje vode dijalog da se o tome slože?!