FASCINANTAN USPON ČOVJEKA KOJI DANAS IMA 48 GODINA, 4 MJESECA i 22 DANA RADNOG STAŽA: U penziju ne idem. Za uspjeh u poslu najvažnije je da vjerujete

Njegov njemački jezik iz kancelarije s jedne strane miješa se s tipkanjem strojeva koji dopiru s druge strane uskog hodnika u njegovoj Tvornici turbina. Dok ga čekamo, na zidovima brojimo 130 plaketa, priznanja, nagrada i diploma koje su dobili on i njegova tvornica. Nema puno vremena, tek se vratio iz inozemstva, danas mora za Kutinu, a onda putuje za Češku. Ugovara nove poslove, ali se i stalno profesionalno usavršava, jer, kaže nam, moraš biti najbolji, konkurencija nikada ne spava.

Ne piše sve u knjigama

Ivan Mikšić uskoro će napuniti 76 godina. Ima 48 godina, četiri mjeseca i 22 dana radnog staža. Jedan je od najcjenjenijih inženjera strojarstva u regiji. Sa svakim od svojih 100 strojeva je najbolji prijatelj i neosporni autoritet za svojih 150 zaposlenika, ne zbog straha, nego iz njihova čistog poštovanja. U mirovinu će kada ga zdravlje prestane služiti, tako kaže. Ali, neće ni tada. Prije 17 godina ugradili su mu tri premosnice, ali nisu ga uspjeli odvojiti od strojeva. Projektira i proizvodi pumpe i energetsku opremu za velike sustave, i nijedan komad koji izađe iz hala nije isti prethodnom, niti će takav biti sljedeći. On je industrijski romantičar, gospon inženjer i posljednji čuvar karlovačke industrijske baštine.

- Volim to, najbolje se osjećam kad radim - govori nam gospodin Mikšić dok ga pratimo užurbanim korakom po tvorničkim hodnicima. Pokazuje strojeve na kojima se obrađuju razne pozicije za kojima rame uz rame stoje sjedokosi ljudi s naočalama i tinejdžeri.

- Ne piše sve u knjigama. Vrlo je važan ovaj prijenos znanja u razgovoru za strojevima - objašnjava.

U hali u prizemlju veliki su strojevi, valjda su zato i oni šubleri tako ogromni. Moramo ih pomaknuti zbog fotografiranja, ali ih direktor Mikšić odmah poslije vraća na isto mjesto, sva tri, jedan po jedan, kako ne bi povrijedio majstora koji s njima radi jer će on sigurno primijetiti da ih je netko dirao. Sve je to smješteno u halama kožare koja nije uspjela preživjeti devedesete, i pod zaštitom su konzervatora. Odavno su pretijesne, pa se TTK morao proširiti s dvije nove zgrade u modernu Poduzetničku zonu Logorište.

Direktor Mikšić vozi Volva i VW-ovo dostavno vozilo, automobile prosječne starosti 17 godina, no ne pada mu na pamet kupovati nova vozila.

- Radimo puno, pa i zaradimo. Ali baš sve ulažemo u nove strojeve i opremu - kaže ponosno.

Tko bi rekao da je nekada doslovno gladovao. Bilo je to u vremenima u kojima ni za koga nije bilo lako, pogotovo nije moglo biti za treće i najstarije dijete strojobravara, hrvatskog vojnika Franje, koji je ubijen negdje oko Maribora na putu prema Bleiburgu. Ivan je tada imao tri godine, a do danas nije doznao za njegov grob. S ponosom ističe da je rođen u radničkoj obitelji te odgajan u katoličkom i rodoljubnom duhu. Nakon očeve smrti njega i braću podizala je majka Marija, krojačica bez redovitih primanja.

- Usadila je u nas radne navike i poticala nas na čitanje knjiga, što je na mene snažno utjecalo. Teško smo živjeli jer su nam majčini prihodi od šivanja bili jedini, pa sam za školovanje i sam obavljao razne poslove. Preko žice u vojarnama bih u večernjim satima s vojnicima mijenjao cigarete za stari kruh, kojim smo hranili kokoši i jednu svinju, a ispod klaonice na Gazi čekali smo da se ispusti drob od krava, koji bi ispirali u Kupi, pa onda kuhali s bučama i ciklom za svinju. Šuma Kozjača nas je hranila vrganjima, kestenima, kupinama. Kao gimnazijalac, preko ljeta sam radio u karlovačkim hotelima Central i Korana kao portir, jer sam dobro vladao njemačkim i engleskim jezikom, a kod rodbine na Švarči, koja je imala mlin, obavljao sam najteže poslove preko cijelog ljeta za dvije vreće pšenice - govori nam Ivan Mikšić.

Bio je izvrstan učenik, kasnije i student Strojarsko-brodograđevnog fakulteta u Zagrebu, pa je lošijim đacima i studentima davao instrukcije. Vukao je i braću koji su imali možda samo malo lakši put, srednji Tomislav je završio Elektrotehnički fakultet i do mirovine je radio u njemačkom Siemensu, a najmlađi Josip bio je profesor kemije i biologije na Gimnaziji Karlovac. Njihov bratić bio je pokojni Miroslav Šutej, akademski slikar i grafičar, autor današnje hrvatske zastave, grba i novčanice kune, a sestrična im je spisateljica Irena Lukšić.

Za vrijeme studija tri je mjeseca bio na stručnoj praksi u roterdamskom brodogradilištu Pit Smit, poslije pet mjesecu u tvornici kompresora Pokorny u Frankfurtu. Na fakultetu je bio demonstrator iz mehanike, a kako je bio stipendist tada moćne Jugoturbine, odmah nakon završetka studija tamo je dobio posao. Nakon još jednog usavršavanja, ovaj put u poljskoj tvornici pumpi, u Jugoturbini je organizirao proizvodnju pumpi kao samostalnu radnu jedinicu koja je ubrzo postala Tvornica pumpi, a on u njoj direktor. Uslijedile su godina napredovanja i novih usavršavanja. A onda je RH postala samostalna država.

Doznao sam ja

Robert Fajt / CROPIX

Ivan Mikšić

- Mogao sam tada ostvariti svoju davnu želju, da sam odlučujem o razvoju, proizvodnji, servisu i marketingu razne energetske opreme, jer sam smatrao da mogu pobijediti mnoge male zapadnoeuropske tvrtke, koje su se natjecale u hrvatskim brodogradilištima i ostaloj industriji. S dvojicom kolega 1991. godine osnovao sam Jugoturbina energetiku, koja je kasnije preimenovana u Tvornicu turbina. Založili smo sve što smo imali za kupnju stare i u ratu devastirane zgrade kožare i krenuli u proizvodnju. Kako su zbog rata u Hrvatskoj gotovo prestale sve investicije, iskoristio sam poznanstva u brodogradilištima, jer tamo se brodovi nisu prestali graditi. Doznao sam koje proizvode uvoze pa smo ih počeli proizvoditi i tako razvili mnogo novih proizvoda. Inovacije i tehnička rješenja bili su temelj stabilnosti i razvoja tvrtke sve do današnjeg dana - kaže Mikšić, koji je danas jedini vlasnik tvrtke.

Sa svojim suradnicima primio je mnogobrojna priznanja za inovacije. Dvaput zaredom bio je drugi u kategoriji najboljih poduzetnika u malom gospodarstvu, prvonagrađen kao najinovativniji poduzetnik u toj kategoriji, a dobio je i Zlatnu kunu HGK za najbolju inovaciju u RH 2003. godine. Dobitnik je medalje Grada Karlovca, javnog priznanja Županijske skupštine, a prije dvije godine dobio je i nagradu za životno djelo Grada Karlovca. Bila je to godina koja će po još nečemu ostati posebna za Ivana Mikšića.

- Tada smo otvorili pogon u Poduzetničkoj zoni Logorište i proizveli novu energanu na biomasu snage 1,2 MWe i 4 MW toplinske snage u BE-TO Glina. TTK je isporučio prvu višestupanjsku parnu turbinu i kompletnu strojarnicu, čime je zapravo obnovljena proizvodnja parnih turbina u Karlovcu. Troškove kompletnog razvoja snosili smo sami - ističe Mikšić.

Njegov doprinos, sa suvlasnicima proizvođača pištolja i jurišnih pušaka HS Produkt, Marka Vukovića i Ivana Žabčića, u preživljavanju karlovačke industrije je nemjerljiv.

- Krajem osamdesetih godina većina karlovačkih tvrtki završila je u stečaju. U potpunosti je nestala kožarska i tekstilna industrija te Tvornica parnih turbina. Došlo je do osipanja stručnih kadrova i nestanka niza djelatnosti i razvoja energetske opreme, ne samo u Karlovcu. Dogodio se i slom brodogradnje, a nekoliko je karlovačkih poduzeća radilo za taj sektor. No, metalna industrija se ipak održala, naročito se razvio HS Produkt s vlastitim know-howom, a dodatni poticaj razvoju gospodarstva bilo je osnivanje Poduzetničke zone Logorište. Mi smo tamo izgradili dva moderna pogona koristeći kredite s 2 posto kamata na 10 godina. Usporedbe radi, u Sloveniji se dobiju investicijski krediti po 0,01 posto kamate, a razliku bankama subvencionira država - kaže Mikšić.

Negativan prirast stanovništva

Njegov TTK je, ne smo opstao, nego i uspio u rastu i razvoju “zbog stalnih inovacija i tehničkih unapređenja, otvaranja novih radnih mjesta, stvaranjem profita koji se ulaže u novi razvoj, opremu, stipendiranje kadrova te pravedan odnos prema zaposlenicima”.

Ipak, još je uvijek mnogo zapreka poduzetnicima u Republici Hrvatskoj.

- Glomazna, skupa i neučinkovita birokracija velika je prepreka, ali ne jedina. Mislim čak da je gospodarstvo danas u silaznom trendu, barem što se tiče prerađivačke industrije. Više nemamo banaka u hrvatskom vlasništvu, a one su te koje odlučuju o uvjetima poslovanja, kamatama i kreditima. One, kao i mnoge druge strane tvrtke, većinu dobiti odnose iz Hrvatske. Istovremeno, nemilice se uvozi strana oprema i roba, najviše to rade državne tvrtke. Jedna od glavnih nevolja svakako je negativan prirast stanovništva, svake godine je u Karlovačkoj županiji 1000 stanovnika manje, u Karlovcu 350. Moram napomenuti da se i radne navike iz socijalističkog samoupravljanja nisu puno promijenile, pa su mnoge tvrtke nekonkurentne po cijeni, kvaliteti, inovativnosti i rokovima isporuke - smatra Ivan Mikšić.

Kaže da svaka zemlja EU prije svega štiti vlastitu industriju pa tako hrvatski proizvođači, iako za proizvode imaju sve certifikate, niže cijene i prihvatljive rokove isporuke, ne mogu dobiti neke poslove.

- Izraziti je primjer gradnja brodova u hrvatskom brodogradilištu. Dio europskih naručitelja brodova opremu doprema iz svojih zemalja i ugrađuje u brod koji se gradi u Hrvatskoj, iako se sva ta oprema može kupiti kod nas. Donedavno je bila uobičajena praksa da se koriste naši proizvodi. Dakle, naše brodogradilište zapravo gradi samo trup broda i obavlja montažu opreme koju je dopremio naručitelj broda, a to za posljedicu ima zatiranje domaće industrije - ističe Mikšić, navodeći kako je na domaćem tržištu prisutan i snažan uvoznički lobi.

Mikšići su jedna od najstarijih karlovačkih obitelji, prostor između četiri rijeke naselili su još u 16. stoljeću, koje desetljeće nakon što su udareni temelji samoga Karlovca. Troje članova njegove obitelji također radi u tvornici. Ima i četvero unučadi pa za nasljednike u svojem predanom poslu ne bi trebao brinuti.

- U strojarstvu, razvojem informatike, elektronike i novih materijala, pružaju se neiscrpne mogućnosti za inovativnost i daljnji razvoj te poboljšanje mnogih energetskih strojeva i uređaja, pa time i za nove utakmice s konkurentima. To je za mene uvijek bio i ostat će izazov, iako mi je s vremenom postao i hobi. Za uspjeh u poslu najvažnije je da vjerujete u ono što radite. Ja vjerujem u ovo što radim - savjetuje inženjer Ivan Mikšić.