Gdje ćemo sada gledati porniće

Kino "Kustošija" na zapadnoj zagrebačkoj periferiji - posljednje domaće kino s erotskim repertoarom - ovaj je tjedan zanavijek zatvorilo svoja vrata.



Posljednjem hrvatskom X kinu presudio je njegov vlasnik Stipe Mišura, vlasnik prikazivačkog poduzeća Filmski centar Zapad koje posjeduje 51 posto četiriju zapadnih zagrebačkih perifernih kina. Rečeni Mišura za medije je izjavio kako će jedini zaposlenik kina u Vatrogasnoj završiti na burzi, a na mjestu kina gradit će se - stanovi. Obrazloženje za ovu odluku slaba je rentabilnost kina.



- Svih ovih godina - rekao je - kino i jedno radno mjesto održavali smo iz humanih razloga.



Tako je tiho i tužno na velegradskoj periferiji umrlo posljednje X kino ne samo u Zagrebu, nego i u cijeloj Hrvatskoj. Kino u Vatrogasnoj za većinu nas već je godinama ionako bilo tek jedna od adresa s dnevnog popisa kina u novinama. U posljednje erotsko kino malo je tko zalazio, ono je bilo stjecište za samce, bauštelce, tranzitne putnike i čudake. U svom paralelnom, zaboravljenom svijetu "Kustošija" je sve do kraja prikazivala i do tri različita naslova dnevno. Sad je tomu kraj: otišao je i posljednji relikt danas anakronog, a nekad sjajnog i unosnog biznisa - erotskog kinoprikazivaštva.

A u svoje vrijeme, biznis koji je izdahnuo ovog tjedna na Kustošiji punio je i te kako kina, ali i lisnice onih koji su ga vodili. Na vrhuncu slave tog žanra, kinoerotika u Zagrebu je zapremala najmanje dvije, a nekad i do četiri kinodvorane, plus jednu do dvije u Splitu, Rijeci i drugim gradovima. Najjači naslovi "soft" erotike sedamdesetih u Zagrebu su prelazili 100 tisuća gledatelja, u Beogradu išli i do 200 tisuća, a utržak ispod milijun u cijeloj federaciji smatrao se mlakim uspjehom. U ta doba erotika je bila ozbiljan izvor prihoda, za nju su bila specijalizirana mnoga kasnija mainstream kina (u Zagrebu "Studio", u Splitu "Tesla"), a distributeri su se natjecali u prišivanju što dovitljivijih naslova. U tom je prvak bio urednik Croatia filma, kasniji političar i historičar Ivo Škrabalo.

Prvi erotski filmovi probili su se kroz rešeto socijalističkog ćudoređa na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete, a probni balon - sjeća se Ivo Škrabalo - bio je talijanski semierotski film "Kad su žene imale repove".



Tijekom sedamdesetih slijedi zlatno doba meke, neeksplicitne erotike, kad su domaća kina vrvjela danskim i njemačkim soft naslovima prpošnih naslova. U to vrijeme erotski su se filmovi radili paralelno u hardcore i soft verziji, a domaći distributeri kupovali su onu "soft".



Prvi koji je testirao toleranciju prikazujući tvrđu erotiku bio je distributer Adria koji je pustio film "Zašto ne dođeš u moj krevet" u "integralnijoj" verziji.



Ipak, stvarni početak hardcorea u Hrvatskoj (ali - zapravo - i početak pada erotskih kina) stigao je deset godina kasnije. Godine 1988. u Zagrebu je igrao film "Strasti" (Il Love) Chucka Vincenta koji je u današnjem plesnom centru (Kino Lika) uhvatio 200 tisuća gledatelja.



Nakon toga kreće legalna navala hardcorea u kina koja je, međutim, trajala jako kratko. To je vrijeme Ante Markovića, svi kemijaju s čekovima i koriste jaki tečaj dinara, pa se čitava srednja klasa takoreći preko noći videoficira. Video, koji je u Hrvatsku zakasnio nekih šest godina, odjednom ulazi u svaku kuću, a javno i kolektivno gledanje erotskih filmova gubi ikakav smisao. Nakon desetljeća i pol postojane vladavine soft repertoara, onaj hard imao je kratku i burnu romansu s kinoprikazivačima, romansu koja zamire tako brzo kako je i nastala.



Priča o erotskih kinima na cijelom je svijetu ista. Opustošio ih je s jedne strane AIDS, a s druge pak video. Gašenje kina u Vatrogasnoj pobudit će nostalgični veltšmerc generacije koje je odrasla uz soft komedije, "Emmanuelle" i "Hopa cupa u krevetu". Kao što me svaki put uhvati muka kad na Jadranu netko kaže da planira novu marinu, tako mi je i u ovoj priči najgore to što će na mjestu "Kustošije" niknuti, od svega drugog, baš - stanovi.