Gdje su nestali blokirani i gdje su skrivene 42 mlrd. kuna njihova duga?

Forma savjetovanja sa zainteresiranom javnošću kao sastavni dio procedure donošenja novih zakona lijepo je zamišljena, ali da bi imala ikakvoga smisla Vlada bi barem neki od savjeta trebala prihvatiti.

Ispada, međutim, da su ministri najpametniji ljudi što ih Hrvatska ima, a takvima savjeti ne trebaju. Osobito ne od ljudi koji se bave kakvim konkretnim poslom, pa se nakon čitanja zakonskih prijedloga dohvate tipkovnice i upozoravaju kakvi će sve problemi nastati iz predloženih rješenja, te nude praktičnija i bolja.

Izmjena Ovršnog zakona ogledni je primjer gluhe prakse aktualne Vlade. Pritisnuta posljedicama ekonomske krize iz 2008. godine i stalnim rastom broja blokiranih građana i njihova duga (plafon je bio u ljeto 2017. s više od 330.000 blokiranih i dugom većim od 43 milijarde kuna), Vlada je išla linijom manjeg otpora i pustila da se bijes kanalizira na one koji su instrumenti u provedbi ovrha. Odvjetnici i javni bilježnici postali su mete u koje se pucalo iz svih oružja, što je Vladi odgovaralo jer se u toj atmosferi nije pitalo zašto ne rješava izvor problema, a to je slab gospodarski rast i gubitak radnih mjesta.

Požar se gasio djelomičnim otpisom dugova, čime je jednako bila zahvaćena sirotinja kao i oni koji su došli u blokadu radi vlastitog nemara i neodgovornosti. Doradio se Zakon o osobnom stečaju i dužnike počelo gurati u tom smjeru, a prošle je godine donesen Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, koji je posebna priča.

Naknade za ovrhe su višestruko narasle, ali ih u početku plaća ovrhovoditelj da bi uopće pokrenuo ovrhu. Kada se ovrha provede, ceh za trošak postupka ipak ide dužniku. No, kvaka je u tome da ako se u tri godine ne uspije naplatiti dug, ovrha se obustavlja, a da bi je ponovo pokrenuo, ovrhovoditelj mora još jednom unaprijed platiti sve troškove.

Jasno je da veliki ovrhovoditelji poput komunalnih poduzeća neće samo tako otrpjeti gubitak, nego će ga razdijeliti na sve korisnike pa ćemo svi plaćati još veće račune za vodu, odvoz smeća, struju i druge režije, a Vlada će mahati statistikom o padu blokiranih i njihovih dugova.

U prezentaciji prijedloga novog Ovršnog zakona pohvalila se da je u nešto više od godinu dana broj blokiranih pao za više od 66 tisuća, a njihov dug za 41,6 milijardi kuna (sa 64,8 milijardi lani u ožujku na 23,2 milijarde u svibnju). Brojke su sjajne, ali bez interpretacije koja će se temeljiti na stvarnim razlozima smanjenja duga, ne znače puno. Naprotiv, otvaraju prostor za ozbiljno pitanje nisu li vjerovnici počeli izvaninstitucionalno naplaćivati svoja potraživanja. Ako su sumnje opravdane, znači da smo tek sada u problemima.

Tim prije što Vlada gura u proceduru novi Ovršni zakon na koji je u javnom savjetovanju bilo čak 400 ozbiljnih primjedbi. Resorno Ministarstvo pravosuđa niti jednu bitnu primjedbu nije uvažilo i inzistira na hibridnom modelu kakvog nema nigdje. Ovrhe vraća na sudove, a u sustavu njihova provođenja zadržava javne bilježnike.

Baš nitko od onih koji aktivno sudjeluju u primjeni Ovršnog zakona nije rekao da je model na kojem Vlada inzistira dobar. Svi su ga redom kritizirali i upozorili na to da će generirati još veće probleme. Na tom su stavu udruga Blokirani, javni bilježnici, odvjetnici, sudovi, bankari, agencije za prisilnu naplatu potraživanja, pa čak i HDZ-ov koalicijski partner HSLS.

Svi su oni u više od 400 primjedbi u sklopu javne rasprave s početka priče upozorili da će se ovrhe zakomplicirati, a sudovi zatrpati jer nemaju dovoljno sudaca i nisu u potpunosti digitalizirani. A bez efikasne ovrhe i sigurnosti u naplatu duga nema zdravoga gospodarstva i ulaganja.

Ali to nitko ne čuje. Mijenja se zakon koji je funkcionalan, a uzroci problema se ne diraju.