'Gledaj ti nju', pokazuje mi prodavačica gljiva staricu koja se malim koracima jedva vuče između banaka. 'Ja bi je sad prokinila nogon u guzicu'

“Gledaj ti nju”, pokazuje mi prodavačica gljiva staricu koja se malim koracima jedva vuče između banaka. “Ja bi je sad prokinila nogon u guzicu”.

Ovakve su rečenice razlog zbog kojih se Split, a napose Pazar, kao mjesto u kojemu se više nego igdje drugo prepoznaje duh grada, u isto vrijeme i mrzi i voli. Ovo je, kako ste već raspoloženi, i najbolje i najgore od nas. U nekoj civiliziranoj, čovječnijoj sredini, negdje u skandinavskom svijetu, na primjer, ženu bi vjerojatno upozorili da joj, s obzirom na njezinu dob, nije pametno izlaziti napolje, našao bi se netko da je otprati kući i ponese joj namirnice, ponudi da će odlaziti u kupovinu umjesto nje dok ne prođe pandemija koronavirusa, ali na splitskom Pazaru najbolje čemu se sirota starica može nadati je jedan centarforski precizan šut u stražnjicu i jedno toplo, nježno: “Mrš, baba, kući!”.

To je neodgojeno mjesto koje često zna iznervirati, dođete kući zajapureni od bijesa, ali sutradan mu se opet vratite jer ne možete bez njega. Znam mnoge koji ne mogu zamisliti da im dan počne bez odlaska na Pazar, pa je i sada dosta svijeta na njemu, premda su svi primjetno nervozniji, oprezniji. Nose papirnate maske i gumene rukavice i oštro napominju da im se ne približavate, ali to i inače, ne samo na Pazaru, primjećujem posljednjih dana, kako smo usvojili jedan imperativni, odrješiti vojnički ton. Deremo se kao podoficiri i disciplinirano postrojavamo ispred dućana i apoteka, prosto žudeći za diktaturom, da netko strog, ali pravedan ponovno uspostavi red u svijetu koji je potonuo u kaos.

U mesnici na staklu vitrine zalijepljen je papir s crtežom, uđe li tkogod sa sela nepismen, a takvih je na Pazaru mnogo, dva čovječuljka s okruglom glavom, tijelom i udovima kao štapićima, a između njih strelica naoštrena na obje strane i na njoj napisana preporučena udaljenost: 2 m.

“O, pa vi se ovdje i likovno izražavate”, pohvalim prodavačicu, a ona mi se nasmije.

Dok mi mesar melje junetinu za polpete, pitam ga za njegove. Jedan mu je sin inženjer u Danskoj, drugi postavlja gipsane pregrade u Švedskoj, a kći je u Zagrebu. Svakodnevno se gledaju preko ekrana i veselo mašu jedni drugima. Zatvoreni su u kući kao i mi ovdje i čekaju da zlo prođe.

Neće ovo dugo, tješimo se međusobno, iako to, naravno, ne možemo znati. Kako bilo, hrane nam neće zafaliti. Vidimo da su nakon onoga početnog straha i bezumnog grabljenja sve police, banci i frižideri ponovno krcati. Trebat će, napokon, pojesti sve onu telad, janjad i perad što su se gojili za sezonu, sve one bifteke, ramsteke, hamburgere, rebarca, krila i batake spremljene u ledu za turiste koji nam neće doći. Zar vas ne uhvati čežnja za davnim vremenima kad to čujete? Jest ćemo, kao nekad u djetinjstvu, ono što je ostalo od gostiju. Trpat ćemo u sebe samo da se ne baci.

Prodavač iz cetinskog kraja, u kojega uzimam kiseli kupus i ljutiku, obavještava me da će mu za desetak dana stići na rod šparoge. Tvrdi da, kad kušam njegove uzgojene, neću više ni poželjeti one divlje. Kažem mu da se unaprijed radujem. Počastit ćemo se ako preživimo, ako nas u međuvremenu ne odvezu, kao što je prije nekoliko dana bilo u Italiji, u pusti noćni sat u konvoju vojnih kamiona put krematorija. “Biži! Biži!”, odgovara mi on kao da tjera urok.

“Momak, triba li domaći limuna?”, nudi me jedna prodavačica, a druga hvali divlje zelje: “Diko moja, jutros san ga brala”. To je možda najveće iskušenje kad prolazite Pazarom. Učini vam se katkad da bi trebali začepiti uši voskom kao Odisejevi mornari da ne čujete zavodljive pozive piljarica namiguša koje vas zovu dikom, rumenom jabukom ili čak zatepaju: “Oko moje”. Iako znate da one to ne misle, svjesni ste da im niste privlačni, da su imena od dragosti samo marketinški trik, davno prepoznat i sažet u dvije riječi “sex sells”, svejedno je to lijepo čuti. Jedan moj prijatelj zna nekad proći preko Pazara, ako i nema što kupovati, samo da ga netko, u njegovoj pedeset sedmoj, takoreći u jeseni života, još nazove momkom.

Tom Dubravec / CROPIX

Neki bi se stranac, osim toga, vjerojatno začudio i običaju da u nas na Pazaru prodavači ne govore “vi”, “vas” ili “vama”. Poštovanje se ne izražava zamjenicom u drugom licu množine, nego smo svi naši i domaći, na “ti”. Desetak metara dalje je oprezan, uljudno distanciran vanjski svijet gdje jedni drugima dajemo “vi”, a ovdje, kao pod nekom nevidljivom kupolom, stoji šarena mediteranska pozornica koja vas bez problema, u minuti prihvati i uzme za svoga.

A mogu vas i drugačije nazivati, kao što mene redovito nazivaju i čisto se zabrinem prođe li dan bez toga. “Tomiću, jugoslavenčino!” dobacio mi je jutros u prolazu između banaka jedan naš i meni je odmah duša bila na mjestu, umirilo me je saznanje da još ima Hrvata. Unatoč teškim vremenima, globalnoj zarazi koja svakodnevno odnosi tisuće života, naši najbolji ljudi se ne daju. Neobrijani nakupci u kožnim jaknama i trenirkama bdiju nad domovinom gdje je najteže, s malim vinjakom kod kioska na vrhu Pazara.

Kupujem jabuke i peršin u bračnog para iz Naklica. Ona se smije kako smo svi pod maskama, “kao da su mačkare”. Na susjednom banku jedan stoik iz Dugopolja opušteno mudruje kako se od nečega mora umrijeti, a žena mu zajedljivo odgovara: “E, jesi i ti pametan”.

Zaustavljam se na kraju još samo uzeti espresso u samoposluživanju. Strpljivo stojimo u redu ispred ulaza, ali naravno da se uvijek nađe netko koji bi nešto kratko upitao, netko tko nema vremena, za razliku od nas dokonih i nezaposlenih koji nigdje ne žurimo.

“Samo da upitam, da ne čekam”, vikne s vrata. “Imate li drvenog ugljena?”.

“Nemamo.”

“Pa kad su drveni ugljen razgrabili?!” zaprepasti se građanin.

“Nismo ga ni imali”.

“Oh, onda dobro”.