Glembajevski baruni oko nas

U svojem glasovitom glembajevskom ciklusu, Miroslav Krleža pripovijeda o bogatoj hrvatskoj bankarskoj dinastiji, obitelji krupnih kapitalista s pipcima posvud po Mitteleuropi. Glembajevi su fina i otmjena čeljad: njihov svijet svijet je fajanse i konjaka, biljarskih stolova, srebrnine i uljanih portreta. Ali svi ti fini, otmjeni baruni, svi ti ljudi u uškrobljenim ovratnicima s porculanskim čajnim šalicama u ruci kriju zajedničku, pokopanu tajnu. Svima je u ishodištu davni predak, sjecikesa, drumski razbojnik koji je nekoć davno u šumi zaklao kranjskog zlatara. Da nije bilo tog Kranjca, i tog noža na grlu bijelom - kao poniklog iz balkanske epske pjesme - ničeg dalje ne bi bilo: ni Mitteleurope, ni konjaka, ni srebra.



Kad sam bio mali i živio u komunizmu, “Glembajevi” su mi bili dosadan klasik, pljesnjiv komad opće kulture koji ne govori ni o čemu što sa mnom i nama ima veze. Ali godine su prolazile, oko mene i mojeg svijeta skrutnuo se i obavio pravi kapitalizam, pa su nekako i starom marksističkom klasiku narasle dionice. Padnu mi tako “Glembajevi” na um svako malo, sve je više glembajevskih baruna koji se množe oko nas, a nezgoda je samo to što se vrijeme ubrzava, povijest je sve brža, pa i mi ne tako stari pamtimo doba kad se u šumi sjeklo vratove. To što postoji pamćenje, to je drama cijele hrvatske elite - političke, novčarske, trendseterske.

Bolno sjećanje na zaboravljenog tajkuna



A meni je na pamet nanovo pao taj glembajevski hajdučki predak upravo ovog tjedna, kad su neobičnom ironijom sudbine u prostoru i vremenu kolidirala dva događaja. Polovicom tjedna, Hrvatska demokratska zajednica proslavila je 20 godina postojanja. Samo dva dana poslije, na zavoju ceste kod Vrgorca hrvatska je policija uhitila Miroslava Kutlu, prvog i najslavnijeg među prinčevima hrvatske pretvorbe. Policija je Kutlu s predgranične šikane privela u Zagreb, gdje je nepravomoćno osuđen na tri godine za pronevjere u Gradskim podrumima Zagreb. Tako je, točno 20 godina nakon čina geneze u prisavskoj baraci, na zatvor osuđen onaj među “barakašima” kojeg HDZ nikad neće rado spominjati: čovjek koji je do te mjere obilježio hrvatske devedesete da tu epohu bez skanjivanja smijemo zvati Kutlino doba Za hrvatski kapitalizam - onakav kakav je mutirao u desetljeću koje će doći - Kutle je bio i ostao osoba s ulogom kakvu kod Krleže ima davni šumski razbojnik. Sve što je nastalo, sva naša ekonomija, sve šume slogana, TV kampanja i obiteljskih bogatstava, izišle su iz tog primarnog, davnog čina klanja. A ništa drugo nije preostalo što bi na to neugodno podsjećalo - osim jednog čovjeka, hodajuće metafore, a to je Miroslav Kutle. Zato se o Kutli pričalo i priča malo, ili čak nikad.



Vrijeme se ubrzava, povijest je sve brža pa i mi ne tako stari još pamtimo doba kada se u šumi sjeklo vratove
No pogrešno bi bilo reći da na Kutlu u ovih 10 godina nije podsjećalo ništa. Jer ja živim u Splitu, a to je grad koji i nije ništa doli jedno živo, bolno podsjećanje na zaboravljenog tajkuna. Moj grad je, naime, zatrto groblje iz kojeg poput zametenih stećaka proviruju njegovi skeleti. Na vrhuncu moći (vele ljudi) Kutle je imao 170 firmi i 10.000 radnika. Kad se taj kolos koncem devedesetih stropoštao na pod, sa sobom je u odljevni slivnik odnio ekonomiju mojega grada - sve jadrantekstile i slobodne, kaštelanske rivijere, kotekse, lauruse i dalme. Moj grad za dugo je desetljeće ostao grad napuštenih, degradiranih hotela, opustjelih robnih kuća, grad dućana zabravljenih daskama i tisuća nezaposlenih koji na pazaru prodaju patike i tute. Sve što se poslije dogodilo - pa i Kerum - isklijalo je poput crvljive mase iz toga velikog kadavera, iz ekonomske Katrine koja je zbrisala i grad i ljude.



U vrijeme njegova vrhunca, i ja sam bio jedan od Kutlinih 10.000. Postao sam to 1992., kad su novine u kojima sam tada radio postale danas već mitskom mućkom Kutlino vlasništvo. Vlasnik novozagrebačkoga kvartovskog kafea dobio je od Splitske banke u vlasništvo Slobodnu Dalmaciju, a tijekom idućih desetljeća ta će se transakcija obično nazivati “majkom svih pretvorbi”. Na plećima Slobodne i uz politički suport HDZ-a, Kutle je kupovao dalje i dalje, i slagao svoj bizarni portfelj sačinjen od medija, hotela, mljekara, trgovačkih lanaca. Bubrio je i bubrio, i pritom napravio samo jednu grešku. Nije mislio na sutra. Mislio je da je prezent vječan.



Svi drugi, todorići, radići i rajići, glembajevskih su pet generacija apsolvirali u pola dekade. Prešli su u svijet konjaka, ergela i srebrnine u jednom, hitrom skoku. Nije da ih se danas zato voli (nitko od njih ne bi poput Keruma mogao dobiti izbore), ali navikli smo se na njih i prešutno prihvatili svijet u kojem su oni konstanta. Što je točno bila Kutlina pogreška? Što je napravio krivo pa nije poput drugih nikad izišao iz metaforičke kranjske šume? To je pitanje pitanje za ekonomiste i tužioce, ono ište dublju analizu, ali jedno je sigurno: Kutle je pogriješio u mnogo stvari, među ostalim, i u tome što je postao metafora.



Deus ex machina



Točno se sjećam dana kad je Kutle prestao biti vlasnik Slobodne. Tijekom svih tih godina, tračerski su novinski hodnici brujali, prepričavalo se da je “sad gotov” i da je “Franjo ovaj put ljut”, ali se ne bi dogodilo ništa. A onda sam jednog jutra u devet došao na posao, a moja kuća imala je bez najave i objašnjenja novog vlasnika, novog direktora, novu upravu. Sve se dogodilo preko noći, kao neki deus ex machina u grčkoj drami. Politika koja je Kutlu stvorila jednako ga je tako anihilirala vrškom nokta malog prsta. Ako je itko dotad dvojio, više nije: sustav koji je “tajkuna number one” stvorio, taj ga je i frknuo niz štenge, i ostavio da kalimerovski zdvaja nad načinjenom nepravdom.

Prvi šoping mol Istoka



Od tada nadalje, Kutle i njegova sudbina postali su zapravo beznadno nezanimljivi. Postao je javna avet, duh prošlosti koji leluja javnim životom i straši ljude koji bi rado zaboravili bivše. Javnost bi ga se sjetila od optužnice do optužnice, i onda bi ugledali istu sliku: sivog, nezanimljivog čove koji uokolo ide od sudnice do sudnice s fasciklom u ruci, vječno se vuče po parnicama dok plik papira u njegovoj ruci kvasa sa svakim ročištem. U tim trenucima počeo je nalikovati na one plemenite, nesretne ljude koji su protiv njega sudski vojevali tijekom devedesetih. Svi oni kojima se život obmota oko sudišta i advokata postanu u jednoj točki jednako nesretno nalik, bili gnjevni pravednici ili bivši moćnici. Ne zanima me stoga  Kutle - nažalost, ne više. Bilo je doba kad sam ga silno htio u zatvoru, ali taj osjećaj sad blijedi kao isprana ponjava. No postoji nešto što ne blijedi, a to je osjećaj propasti u koju nas je gurnuo. Ne mogu ne pamtiti u kakvim sam velikim novinama radio dok on u njih nije ugazio. Ne mogu ne pamtiti kolose lokalne ekonomije koje je zbrisao. Svaki dan prolazim pokraj centra Koteks, prvog šoping mola Istoka, futurističkog zdanja na Gripama koje je i danas - 10 godina nakon Kutle - još vašar jeftinarija. Prođem pokraj Dalme koja zjapi polumrtva, hotela Bellevue kojim još šefuje stečajni upravitelj. Prođem preko Pazara gdje i danas bivši radnici Kutlinih kombinata prodaju majice i špigete. Na tom zgarištu nadanja, groblju boljih, mogućih svjetova živimo već dekadu i pol. Na njemu i samo na njemu moglo se dogoditi da čak i jedan Kerum postane mesija, kruhoborac, spasitelj. Zato - Kutle nema, ali njegova sjena još se vuče po tlu mojega grada i zemlje, on je još tu i nakon sebe.



Jurica Pavičić
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 07:52