GOJKO DRLJAČA I Njemačka puca pod migrantima

Epski pohod ratnih izbjeglica i ekonomskih migranata prema boljem životu u srcu zapadne Europe prepun je potresnih priča. Samo kad zamislite kako, recimo, pripadnici grčke neonacističke Zlatne zore šutiraju umorne usnule ljude koji su ispod otvorenog neba pokušali naći trenutak odmora nakon što su potrošili oko 1000 eura da bi ih nesigurni gumenjak preko ćudljivog mora doveo do ruba nade, velike grčke civilizacije, pitate se kako je moguće u sebi nositi toliko zlo, imati srce mladog grčkog desničara. Što reći kad gledate užasnuta lica 21-godišnje Precious i 18-godišnje Peace stisnute na brodiću dok reporteru pričaju kako su iz bijede Nigerije otputovale u Libiju, gdje su shvatile kako najednom moraju bježati od silovatelja; spoznale su da su njihova tijela tek roba u međunarodnom prometu prostitucije koju organiziraju razne milicije i (para)vojne skupine? Ma ništa ne možete reći. Možete tek pomisliti koliko su im imena u neskladu s trenutkom u kojem žive.

Drugim riječima, svatko normalan osjeća da su izbjeglice, pa i ekonomski migranti, prvenstveno humanitarno pitanje. Međutim, treba li zbog toga poricati da su ratni izbjeglice i ekonomski migranti isto tako političko, ekonomsko i, vrlo jednostavno, logističko pitanje te da će ti aspekti suvremenih migracija u konačnici predodrediti rješavanje onog prvog i najvažnijeg, humanitarnog pitanja?

Možemo raščlanjivati financijske i razne logističke probleme vezane uz migrante na raznim točkama njihova puta, no pitanje je ima li to smisla. Primjerice, zbog čega UNHCR u Grčkoj ne uspijeva ni s plaćanjem unaprijed 1000 eura u grčkim kafićima osigurati Sirijcima korištenje toaleta (zahodske školjke i umivaonika) te kratki predah u kojem se na miru, sjedeći na stolici, mogu napiti vode i nešto pojesti? Odgovor je jednostavan; jer vlasnici ugostiteljskih i hotelskih objekata većinom čvrsto simpatiziraju desnicu nesklonu migrantima. Nije zapravo naročiti problem što se danas migranti na dijelu svoje rute suočavaju s većim ili manjim predrasudama i poslovično svadljivim balkanskim političarima koji na njihovu putovanju samo kompliciraju njihove logističke probleme.

Pravo je pitanje koji su zapravo razmjeri političkih, ekonomskih, organizacijiskih i širih logističkih problema s kojima se upravo suočava glavno odredište migracije; Njemačka.

Spiegel je ovih dana objavio naslov “Mi smo pod vodom: Njemačka pokazuje znakove gušenja pod masom izbjeglica”.

Kako to zapravo izgleda? Ugledni analitičar Mike Shedlock napravio je dosta dobar prikaz:

Pojedine male sredine teško se suočavaju s prihvatom migranata. Selo s 2500 stanovnika, Hesepe, u Donjoj Saskoj, domaćin je za 4000 tražitelja azila. Lokalni puk i dalje je jako voljan pomoći, ali puki broj azilanata i te kako počinje testirati njihovu volju i raspoloženje.

Samo u 40-ak dana rujna i listopada u Njemačku je ušlo oko 410 tisuća migranata. Stoga Njemačka počinje pokazivati prve ozbiljne znakove kako se zvučne poruke Angle Merkele - “Mi to možemo” i “Mi ne možemo zatvoriti naše granice” - počinju sudarati sa zidom logističke realnosti. U Njemačkoj postaju svjesni da će im nedostajati socijalnih radnika, učitelja, administrativnog osoblja na raznim razinama za spor i težak proces integracije migranata na njemačko tržište rada.

Ni kratkoročni logistički problemi nisu nimalo prozaični, čak ni u bogatoj Njemačkoj. Kronično je počelo nedostajati kemijskih WC-a, stambenih kontejnera i kamp-kućica. Tisuće ljudi još je pod šatorima, a stiže zima. Sve je očiglednije da će se njemačka “kultura dobrodošlice” održati na životu samo ako se broj migranta koji im pristižu drastično smanji. Unutrašnji politički pritisak na Angelu Merkel raste. Čak je i najjači član kacelarkina kabineta, ministar financija Wolfgang Schäuble, izrazio nezadovoljstvo šalama o “graničnoj kontroli” na području istočne Njemačke. Angela Merkel sve je više izolirana. Ministar unutrašnjih poslova Thomas de Maizière povjerio se kolegi iz Luxemboruga da Merkel “nema plan”. Ralph Tiesler, šef njemačkog Federalnog ureda za civilnu zaštitu i pomoć kod katastrofa, neprestano povećava broj timova i broj prekovremenih sati kako bi se uspjeli nositi s 8 do 10 tisuća novih migranata dnevno. Tiesler im organizira krov nad glavom, a onda transportira specijalnim vlakovima i busevima preko pet glavnih ruta.

U osnovi se radi o dva glavna smjera - “Zapad” (Nordrhein-Westfalen) i “Jugoistok” (Baade-Wiirdebäärg). Distribucijske liste, piše Schedlock, postale su vrući krumpir lokalne njemačke politike. Pojedine lokalne vlasti strogo nadgledaju da ne prime niti jednog migranta više od onog iz “konigsteinskog” ključa dogovorenog s federalnom vlašću, a neke više ne žele niti to.

U međuvremenu je pao prvi mraz, a Nijemci pokušavaju ispoštovati obećanje da nitko neće spavati vani, na mokrom i hladnom. Jeftini hosteli već su prepuni. Počinju ih, u nedostatku biranog osoblja, čuvati i nadzirati čak i deklarirani neonacisti, a o čemu je zlurado pisalo više britanskih novina. I SPD i CSU bruje od nezadovoljstva.

Ukratko, ako slušamo bilo njemačke realpolitik, pitanje je vremena kad će Nijemci zatvoriti granice, pa čak i početi vraćati sve ekonomske migrante. Obratite pažnju da su sve njemačke mjere zbrinjavanja i planirane integracije u društvo usmjerene na ratne izbjeglice. Dakle, pitanje je koliko još hrvatski političari imaju vremena shvatiti da se lako mogu suočiti ne samo s predstojećim njemačkim zatvaranjem granica nego i s povratnim valom ekonomskih migranata. Lijepo je što se aktualna vlast puno napričala u humanosti i iznapadala sve susjede dok je s migrantima igrala igru “šaraj malo” tamo-vamo, ali vrlo je izvjesno da će relativno brzo morati progovoriti o realnim rješenjima. To su fizička kontrola granice makar uz ogradu, zaustavljanje ekonomskih migranata i propuštanje ratnih izbjeglica. Tek tada imat ćemo puno pravo reći: “Budimo ljudi!”