GOJKO DRLJAČA Postoje li državni prioriteti u obračunu s kriminalom?

Jutarnji list prije dva dana pokrenuo je seriju tekstova o nizu tvrtki uvezanih u mrežu poreznih utaja i pranja novca. Prije prve objave organizirali smo istraživački tim od pet vrsnih novinara koji su dobili zadatak provjeriti pravo značenje dokumentacije koju su pripremili revni službenici više hrvatskih istražnih institucija. Našim novinarima, s obzirom na to da su već neko vrijeme radili s intrigantnim dokumentima, trebalo je samo nekoliko dana da potvrde opravdanost sumnji na pranje novca i porezne utaje. Isto tako, s lakoćom smo dijagnosticirali prepoznatljiv scenarij djelovanja: veliki igrači koriste pohlepne ljude često zabilježene u kaznenim evidencijama da preko novoosnovanih ili preuzetih tvrtki izvlače velike iznose gotovine. Pri tome sitni kriminalci ranije uhvaćeni u obijanju kioska, mjenjačnica, trgovina… ili sasvim obični naivci iz banaka iznose milijune gotovine, za što primaju u pravilu mizerne provizije, dok njihove tvrtke gomilaju enormne gubitke. Neki od bivših kriminalaca i naivaca (radi se zaista o dvije kategorije) izvukli su po 20-30 milijuna kuna gotovine te nagomilali 50-60 milijuna kuna poreznog duga.

Nisu nas najviše začudili financijski razmjeri sumnjivih operacija kao ni broj uključenih pojedinaca i tvrtki. Iznenađenje nije bio ni međunarodni karakter prevara. U povijesti samostalne Lijepe naše navikli smo na cvjetanje lanaca sreće, lihvarenje, zloupotrebe u privatizaciji, sofisticiranije piramidalne sheme novijeg datuma, lažno forex trgovanje, varanje na porezima, političko-klijentelistički kriminal, korupciju… Biti u crnoj ili sivoj zoni u Hrvatskoj je, nažalost, nekako normalno.

Ono što nas je šokiralo u ovoj priči zapravo je saznanje da zapravo ne postoji organizirani obračun s organiziranim kriminalom.

U početku smo bili uvjereni da se netko u državi sistemski bavi očiglednim sistemskim problemom: velik broj pojedinaca u državi u nekakve tvrtke unosi visoke iznose novca nepoznatog ili sumnjivog porijekla. Drugi pak sustavno razvijaju lance tvrtki koje stvaraju razne sheme tzv. kružnih poreznih prevara na PDV-u. I jedni i drugi formiraju lanac tvrtki s “mulama” kao direktorima koji izvlače gotovinu. Visine gotovinskih transakcija takve su da su hrvatske institucije dosta brzo uočile kako nešto nije u redu. Pojedine institucije čak su odradile fenomenalan analitički posao te su relativno precizno opisale uočeno. Sačinile su fascinantne dijagrame putova novca kroz mrežu tvrtki te ponudile drugim institucijama široku sliku organiziranog kriminala i(ili) poreznih prevara. No, nakon toga druge institucije prestale su se baviti širom slikom i lovom na krupne ribe. Počele su, koliko nam je poznato, nasumično nabadati po izvještajima institucija koje su prethodno odradile svoj posao te rješavati slučajeve pojedinačnih tvrtki/igrača. Pri tome ni nakon nekoliko godina nisu u brojnim slučajevima odrađeni ni “mule” (naivci ili sitni kriminalci) ni krupni igrači. Jedan od naivaca koji je “zaradio” 57 milijuna kuna poreznog duga nakon što iz svoje tvrtke izvukao 27 milijuna kuna gotovine danas radi kao fizički radnik nekog njemačkog “Zrinjevca”. I nikom ništa.

Drugi sitni igrač pak nije ni ispitan, iako je nagomilao 21 milijun kuna duga. Mogli bi još nabrajati te pitati kako je moguće da postoji toliki nedostatak pažnje za multimilijunske iznose poreznih dugova, ali je ipak važnije postaviti nekoliko pitanja nešto drugačije prirode. Prvo, kako je moguće da smo nedavno imali skandaloznu pljačku 280.000 eura i 2,5 kg zlata iz zgrade MUP-a u Zagrebu, a da već nemamo opću mobilizaciju svih istražnih resursa prema svim shemama pranja novca i poreznih utaja koji su uočeni na relativno starim dokumentima? Poznato je, naime, da ukradeni novac i zlato potiču iz policijske akcije u kojoj se sumnjalo na pranje novca peruanske mafije.

Drugo, u ovoj zemlji počeli smo voditi takvu hajku protiv poduzetnika i političara da smo svjedočili i pravim apsurdima od istraga, a u ovom slučaju se uopće ne bavimo štetama za državni proračun koje možda iznose milijarde kuna. Primjerice, tko zna koliko istražitelja je uz suce i odvjetnike trošilo svoje vrijeme na “megaaferu” u kojoj je gradonačelnica Koprivnice 2014. godine iskoristila Opel Insigniju Javne vatrogasne postrojbe za besplatan prijevoz do Zagreba. Žena je osuđena na dvije godine uvjetnog zatvora (!) zbog prijevare i krivotvorenja službene isprave (putnih naloga), a da se zapravo nitko nije zapitao je li po nekoj logici stvari ta “teška kriminalka” zaista zavrijedila toliku pažnju policije, tužitelja, suda… jer se u Zagreb nije odvezla vlastitim automobilom pa je proračun oštetila za strašno “velikih” 5000 kuna. Hej, ljudi, zar koprivnička gradonačelnica nije imala službeni automobil koji bi godišnje trebao koštati bar 10 puta toliko?

Bilo kako bilo, naša koprivnička kriminalka bila je daleko zanimljivija represivnom aparatu nego tamo neki stranci koji su isplatili više od 100 milijuna keša ili tamo neki “poduzetnici” kojima je glavna djelatnost preuzimanje tvrtki bez svrhe i smisla zbog gomilanja fiktivnih prometa i stvaranja milijunskih tereta za državni proračun. Argumenti zaista ponestaju kad je bivši obijač trafike koji je prao novac za velike igrače manje zanimljiv represivnom aparatu od gospođe koja bi kako god okrenemo imala pravo putovati o javnom trošku na relaciji Koprivnica - Zagreb.

Uostalom, je li netko primijetio informaciju da je u Metkoviću uhićen i procesuiran dvoznamenkasti broj policajaca jer su navodno opraštali kazne za prometne prekršaje. Uz to što je jasno kako nije bilo dokazive signifikantne štete za državni proračun, prema javnosti dostupnim informacijama nije bilo ni izvlačenja osobne materijalne koristi. S druge strane, nije se pisalo koliko je zapravo koštala operacija nadziranja “zločestih” metkovskih policajaca, ali s obzirom na razmjere i prirodu mjera te kasnije angažman tužitelja kao i odvjetnika, možemo zaključiti da se radilo o višemilijunskom proračunskom rashodu.

Ima li ova država logične prioritete u obračunu s kriminalom?