GOJKO DRLJAČA Trebaju li Mostu licemjerni pregovori

Što više odmiče vrijeme od izbora, to više Most gubi na kredibilitetu. Moglo bi se reći da se zapravo radi o procesu razotkrivanja, demistificiranja te, možebitno, demontiranja Mosta. Bilo bi šteta da se ovo zadnje zaista dogodi. Još jednom treba istaknuti da su Božo Petrov i njegova volja za reforme te dosljednost u poštenju i štedljivosti, ono što treba poštovati. Još više treba cijeniti to što Božo Petrov i Most simboliziraju za onih 13 posto glasača koji su im poklonili povjerenje. To povjerenje u osnovi je vjera razočaranih da su ljudi u Mostu oni koji su spremni na prave promjene, za razliku od “muljatora” u SDP-u i HDZ-u. Međutim, sada postaje sve jasnije da na riječ reforme u kontekstu priča o Mostu vrlo često treba stavljati navodnike. Očigledno je da nakupina zbrda-zdola okupljenih ljudi zapravo ne barata znanjem o najboljoj svjetskoj praksi u pojedinim područjima. ‘Program’ su pisali na osnovi dobrih namjera, ali i zabluda.

Idemo malo analizirati o kakvim to sve ‘reformama’ razgovaraju pregovarači Mosta s predstavnicima SDP-a i HDZ-a na licemjernim sastancima na kojima zapravo jedni drugima ne govore ono što zaista misle. Možemo se tako samo pitati što su pregovarači SDP-a i HDZ-a rekli ‘ekspertima’ Mosta kad su izlicitirali prijedlog prema kojem treba izjednačiti cijene energije za pravne i fizičke osobe. Kad bi pregovarači SDP-a i HDZ-a bili državničkog kova, kad bi im zaista bilo stalo do hrvatskog poduzetništva, onda bi njihov odgovor mostovcima glasio otprilike ovako: “Ljudi, ovo je potpuno idiotska ideja. Svugdje u Europi cijene električne energije za industriju su niže nego za kućanstva. Pa to je ekonomija obujma. Ako kupuješ više, plaćaš manje. Uz to, zar je cilj spustiti razinu konkurentnosti hrvatske industrije da bi se dodvorili građanima? Mislite li da bi Njemačka zaista bila industrijska velesila da njena industrija ne plaća puno nižu cijenu struje od građana? Isto vrijedi i za plin. Ukratko, vi u Mostu nemate pojma i o ovome ne možemo razgovarati.”

Budite uvjereni da pregovarači SDP-a baš kao i oni HDZ-a smatraju da je Mostov prijedlog iste cijene energije za tvrtke i građane blagorečeno hohštaplerski. Pa ipak, i jedni i drugi nakon sastanka prodavali su priču o suglasju, premda im je svima navodno “jako stalo” do Hrvatske odnosno hrvatskog poduzetništva. Dodajmo da je Petrov već u pregovorima pogazio prvo važno obećanje. Rekao je da će pregovori biti javni, a pustio je da si međusobno lažu - tajno. Stvarno velika reforma.

Zapravo nije preveliki problem u tome što je Mostov program reformi popis pomalo naivnih želja protkan s neprovedivim ili opasnim zamislima. Problem je u tome što se čini da je SDP-u i HDZ-u toliko stalo do vlasti da su spremni pristati na sve. Još je veći problem što bi se i jedni i drugi i treći mogli natjecati upravo u primjeni najlošijih od svih ideja koje je Most istresao na stol. U prvom redu to se odnosi na zahvate u monetarnoj politici kako bi građanima i tvrtkama osigurali povoljnije kreditiranje bez valutne klauzule. Zadojeni teorijama upitnih ekonomista mostovci bi se, naime, poigravali stabilnošću tečaja kune i cijelog financijskog sustava. Uopće ne shvaćaju moguće posljedice za građane, za cijelo društvo.

Poučno je zaviriti u knjigu Željka Rohatinskog “Ogledi u realnom vremenu”, bivšeg guvernera HNB-a koji je u poglavlju Unutarnje kontroverze u 2004. godini analizirao moguće učinke poticajne politike nalik onoj Lovrinovićevoj odnosno Mostovoj. Jedna od ‘nuspojava’ takve politike bila bi deprecijacija, iako o njoj mostovci govore pomalo stidljivo, stisnutih zubi. Ne žele je ‘reklamirati’ baš previše, iako u nju vjeruju kao u Sveto pismo.

Stručnjaci su nam pomogli da prilagodimo analizu Željka Rohatinskog iz 2004. stanju podataka iz 2014. godine. Evo kakve bi bile vjerojatne posljedice Mostove monetarne reforme:

“... visoka razina devizne zaduženosti privrednih sektora povećava izloženost gospodarstva tečajnim rizicima jer bi im deprecijacija domaće valute uvelike povećala teret otplate njihova duga. Jednostavnom statičkom analizom može se približno izračunati učinak slabljenja kune u odnosu na euro i ostale svjetske valute. Izračun se vrši na podacima za 2014. te se pretpostavlja deprecijacija kune od 10%.

Uz nepromijenjene ostale uvjete, izvoznici roba i usluga primili bi 15,2 mlrd. kuna više, dok bi za postojeći uvoz roba i usluga morali platiti 14,5 mlrd. kuna više. Vlasnici deviznih depozita, uključujući i središnju državu, bili bi nominalno bogatiji za 18,3 mlrd. kuna. Istovremeno, kunska protuvrijednost inozemnog duga svih sektora povećala bi se za 35,6 mlrd. kuna, dok bi se domaći dug u stranoj valuti i indeksiran uz stranu valutu povećao za 21,7 mlrd. kuna. Neto učinak 10-postotne deprecijacije duboko je negativan te iznosi -38,3 mlrd. kuna, odnosno 11,7% BDP-a. Iako je navedena analiza vrlo jednostavna i statička jer se uspoređuju tokovi i stanja, razumno je pretpostaviti da bi rezultati dinamičke analize bili još pogubniji. Naime, dodatni pozitivni učinci na neto izvoz kroz rast realnog izvoza i pad realnog uvoza vjerojatno bi značajno bili nadmašeni nizom negativnih učinaka poput izrazitog rasta nenaplativih kredita, porasta inflacije zbog rasta uvoznih cijena, porasta kamatnih stopa zbog rasta premije rizika od inflacije, smanjenja raspoloživog dohotka stanovništva i znatnog narušavanja financijske stabilnosti, ali i stabilnosti cjelokupnog gospodarstva.“

Ukratko, zdrava logika govori da jamranje ljudi poput Nadana Vidoševića, koje sada na veliku scenu vraća Most, ne bi trebala biti nova hrvatska monetarna ideologija, osim ako ne želimo završiti s puno nižim realnim plaćama i padom standarda.

Zamolili bi stoga Božu Petrova i Most da prekinu s licemjernim pregovorima, tijekom kojih postaje sve očiglednije da im nedostaje ekspertiza za ono u što možda zaista iskreno vjeruju, za reforme. Poštenije je da se po predosjećaju odluče za plave ili crvene. Ili pak za nove izbore. Hrvatska nema vremena za patetično-nestručna natezanja. Hitno trebamo skrojiti proračun, barem njegove obrise. Jer 2016. je zadnja godina u kojoj još možemo zaustaviti fiskalnu kataklizmu.