GORANKA JUREŠKO O DOKTORIMA 'UDARNICIMA' Doprinos liječničkog Alije Sirotanovića hrvatskom zdravstvu

Polako se mijenja donedavno često opažanje javnosti, uključujući i politiku, po kojemu su liječnici koji rade u hrvatskim bolnicama lijeni i korumpirani pa im treba uvesti radnu obvezu jer su im plaće prevelike. Sada se čuje nova ‘arija’. Traže se liječnici udarnici, obećava se novac za edukaciju, pokušava se naći modus nagrađivanja onima koji više rade... Reklo bi se sve samo - da nam u zdravstvu živi, živi rad! Čini se da su postali ‘in’ liječnici ‘rudari’ tipa Alije Sirotanovića koji zasad, istina, mogu dobiti samo ‘veću lopatu’, ali dragovoljno do daljnjega pristaju i na tu varijantu. U tom svjetlu stiže i vijest da je deset hrvatskih liječnika u tri mjeseca zaradilo svojim bolnicama tridesetak milijuna kuna i postiglo zavidnu produktivnost te da će za taj udarnički rad od svoje ustanove dobiti desetak tisuća kuna za edukaciju. To je trenutačno jedini način da se produktivni liječnici nagrade za ‘višak’ rada kao ‘državni službenici i namještenici’ koji po svojim platnim razredima ne mogu dobiti veće plaće od onih strogo propisanih, bez obzira na to koliko radili. Otkud taj nagli preokret u mjerenju količine posla i kuna, pitaju se površni pratitelji zbivanja u hrvatskom zdravstvu koje više brine mogu li i kada doći na neki pregled, nego prilike i neprilike zdravstvenih radnika i zdravstvene politike.

Promjene su počele s izlazom zdravstva iz riznice, odnosno kad se shvatilo da zdravstveni sustav mora stati na svoje noge jer ostaje bez državnog štapa na koji se dosad oslanjao. Dakako, s nezadovoljnim, frustriranim, nerijetko potcjenjenim i mobingiranim djelatnicima, a onda i pacijentima teško se može dobiti pozitivan efekt koji očekuje ministar Varga, ne bi li u kratko vrijeme pokazao da zdravstvo može podići iz invalidskih kolica. Gotovo sve njegove poteze moraju podržati oni na kraju lanca, zdravstveni radnici. O njima, naime, ovisi hoće li pacijenti biti zadovoljni zdravstvom ili neće, a pacijenti u konačnici daju pozitivnu ili negativnu ocjenu svakom ministrovu potezu.

Zbog toga je posljednjih mjeseci sve podignuto na visok stupanj udarništva. Najprije tzv. programom plus pa potom programom 72 sata, uz objašnjenje da će se tako smanjiti liste čekanja, ali i uz dopunu ‘da će se sve to i platiti’, što u pravilu dosad nije bio slučaj. I baš je u tome i dobra i moguća loša strana pokušaja da u hrvatskom zdravstvu bude što više Alija koji će raditi od jutra do marka i od mraka do jutra. Sigurno je dobro da se u zdravstvu konačno plaća rad, pa makar ako i novac ne ide u džepove zdravstvenih radnika, nego u bolničke proračune, ali i da se vidi tko svoj posao radi korektno te da se ‘prokažu’ oni koji se ‘šlepaju’ na tuđi račun. To je u interesu i pacijenata i bolnica. No, ne budu li uskoro bili poznati i kontrolni mehanizmi ‘štancanja’ pregleda i zahvata te drugi kriteriji za ocjenu uspješnosti rada, a ne samo fakture HZZO-a, sve bi se moglo pretvoriti u suprotnost.

Naprosto, moglo bi se dogoditi da se izgubi kvaliteta usluga u najboljoj namjeri da se ‘većim izvršenjem’ poveća prihod bolnice. Već se događa da pacijenta, čija dijagnoza ‘nosi više novca’ po mjerilima HZZO-a (DTP - dijagnostičko-terapijski postupci), ne žele preseliti na drugi odjel na kojem bi mu liječnici mogli bolje i brže pomoći jer ‘donosi više novca odjelu na kojemu je sada’. To znači da će kolege, vjerojatno manje i rjeđe nego dosad, surađivati u rješavanju određenog slučaja kako bi zadržali ‘skupog’ pacijenta, što bi moglo ugroziti kvalitetu zdravstvene zaštite. Ne bi li se od HZZO-a što skuplje naplatila obavljena usluga, u nekim bolnicama više desetaka liječnika, uz medicinske i ekonomske poslove, radi ili, bolje rečeno, ‘štima fakture’ umjesto da se bavi pacijentima. Pitanje je također i tko će kontrolirati količinu posla svakog liječnika u bolnici i utjecaj na njegovu kvalitetu. Činjenica je da nije uvijek optimalno imati ‘velike prebačaje’ jer će se možda baš zbog toga dijagnoza postaviti kasnije ili morati ponoviti zahvat ako je u ‘brzini nešto promaknulo’. Zasad nije poznato tko će bdjeti nad takvim mogućim problemom, osim o financijama. Također, s obzirom na to da se cijela priča o radu i neradu, zaradi i podbačaju zasad radi samo na temelju faktura HZZO-a, vrlo brzo bi se moglo pokazati da će po zaradi uvijek na dnu bolničke liste biti liječnici koji mnogo rade u ambulantama, ali po niskoj cijeni pregleda. Nitko neće priznavati činjenicu da su se ‘ubili’ od posla, a da istodobno nisu zadovoljili kriterij za top deset svoje bolnice, a kamoli one na državnoj razini. Drugim riječima, nužni su kriteriji koji će jasnije pokazati gdje je mjesto svakog liječnika u bolnici, tko se sve ‘upisuje’ na bolničke fakture s obzirom na to da su na njima trenutačno uglavnom šefovi, premda neku operaciju, na primjer, nikako ne mogu obaviti sami, nego isključivo uz pomoć svog tima.

Ovo zahuktalo Alijino udarništvo u hrvatskim bolnicama zasad radi na entuzijazmu i obećanjima da će nagrada biti veća od ‘lopate’, odnosno da će se na kraju sve isplatiti te da će svi prebačaji učinjeni u posljednja tri mjeseca, biti plaćeni, barem bolnici. O realizaciji tog obećanja ovisi hoće li se zadržati trend veće zdravstvene učinkovitosti ili će uskoro otupjeti Alijina ‘lopata’ u hrvatskom zdravstvu.