KOMENTAR

GOSPODINE BIŠČEVIĆU, TAKVE STVARI SE NE GOVORE JAVNO... Učini vam se kao da smo svi još i danas zarobljeni u opasnim deluzijama pokojnog predsjednika

 
 Darko Tomaš / CROPIX

Nije rijetko vidjeti da građane u poznoj dobi napušta pamet, zamišljaju da im susjedi čitaju poštu, njegovateljice ih truju, Zorana Šprajca zamijene za brata, za brata misle da je policajac, a jedino što im vi na to možete kazati jest: “Tako je, dide”. Mozak je otišao, klipovi zaribali, matična ploča pregorila, i zbog toga se ne vrijedi uzrujavati i svađati. O jednom takvom tužnom slučaju čitali smo jučer u novinama. U ljeto devedeset i devete Franjo Tuđman je bio na svome izmaku, ostalo mu je manje od pola godine i svakakve su mu se čudnovatosti priviđale. Novinar i diplomat Hido Biščević sjeća se kako ga je posjetio na Brijunima:

“Ručali smo u užem krugu i nakon toga smo ostali sami. Odjednom me upitao: ‘Hido, kome da ostavim Hrvatsku?’ Bio sam, naravno, začuđen i nisam ništa odgovorio, a on je počeo analizirati političare koji su bili oko njega. Ne pitajte me za imena. Mogu samo reći da su njegove analize bile izvanredno točne i precizne.”

Utemeljitelja moderne hrvatske države ni u njegovim najboljim danima nije krasila velika razboritost, a potkraj života, kad su tajne službe za njegovo veselje namještale Dinamove utakmice, znao je, stručno psihijatrijski kazano, biti lud kao kupus. Pitanje “kome da ostavim Hrvatsku?” dosta potresno svjedoči o tome.

Dandanas, gotovo dva desetljeća kasnije, ja se stresem shvaćajući da je Hrvatskom upravljao jedan koji je mislio da nekako i ima Hrvatsku, cijelu zemlju i sve ljude, planine, rijeke, polja, šume, azurnomodro more i bisernu nisku od hiljadu otoka, renesansne gradove na obali, barokne u unutrašnjosti, Maslenički most, tunel Učku, kninsku tvrđavu, đakovačku katedralu, nogometni stadion u Maksimiru, Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski... Sve je on posjedovao i po svojoj smrti ostavljao u naslijeđe nekome pouzdanome, nepokolebljivom domoljubu i katoliku koga će sam izabrati. Pa, zbilja, takva se skromnost ne pamti valjda od vremena faraona Keopsa.

Strašan je zatim i diplomat i novinar, koji preko puta rubom žlice zamišljeno reže kuhanu mrkvu u pilećem ajngemahtecu i ni na trenutak ne pomisli kako bi predsjedniku države možda trebao kazati da on, Tuđman, nije apsolutistički vladar, gospodar života i smrti, koji odlučuje tko će vladati nakon njega, već je javni službenik izabran na pet godina, nakon što je pobijedio u slobodnoj demokratskoj utakmici, i da će na jednak način, većinom glasova punoljetnih građana Republike Hrvatske, biti izabran i njegov nasljednik. Naprosto, takva su pravila, to je temeljna građanska kultura, pojmovi koje već i student prve godine Fakulteta političkih znanosti mora poznavati. Njima dvojici demokracija i izbori očito ništa ne znače, ni diktatoru, a ni Biščeviću koji sa zanimanjem sluša diktatorovo megalomansko trabunjanje i čak je zadivljen točnošću njegovih psiholoških i političkih uvida.

Dvadeset godina nije bilo dovoljno da Biščević shvati kako taj ručak na Brijunima nije nešto o čemu bi trebao pričati, barem u javnosti. Takve se anegdote čuvaju za intimnija društva, kad prijatelji popiju, opuste se i ohrabre priznati postupke i izjave na koje nisu specijalno ponosni, nedostojanstvene trenutke kad su bili budale i kukavice. Svatko je od nas nekad povlađivao nekakvom starijem čovjeku zaribanih klipova i pregorene matične ploče, spremno smo se slagali sa sklerotičnim jadnikom da ga ne povrijedimo, jer je ružno reći: “Ajde, dide, majke ti, ne seri!”, ali nismo se ipak u novinskim intervjuima ispovijedali o tome. Neugodno je to i vidjeti u novinama. Učini vam se kao da smo svi još i danas zarobljeni u opasnim deluzijama pokojnog predsjednika.

Jer, napokon, nije Biščević usamljen u tome, čitavo ovo društvo ima bolestan odnos s Tuđmanom i njegovim političkim naslijeđem. Svjedoči o tome i slučaj ratnog veterana Zorana Ercega, kojega su prvo priveli na policiju jer je vikao na svečanosti otvaranja Tuđmanovog kipa, a sad je i uvjetno osuđen na zatvor i izrečena mu je mjera zabrane prilaska kipu.

Presuda je nešto nedorečena: kojem točno kipu Erceg ne smije prilaziti, samo zagrebačkom ili mora u širokom luku zaobilaziti i splitski, makarski, jasenički, kninski, runovićanski, škabrnjanski, pakoštanski, virovitički, bilo koji od nekoliko stotina posađenih diljem domovine? Ako zabrana vrijedi za sve, Erceg bi se zapravo morao iseliti u inozemstvo jer je Tuđmanovih kipova u Hrvatskoj toliko da mu je uvijek neki blizu. Nema točke u cijeloj državi u kojoj on neće kršiti zabranu prilaženja.

Je li sudac koji je to odredio i u jednom času pomislio kako je to smiješno i uvrnuto i sjebano: zabraniti nekome da dođe blizu komadu šuplje bronce? Upozoravati ga da pazi što govori metalu? Takvo slijepo obožavanje diktatora nije valjda bilo ni u starome Egiptu. I kad bolje razmislite, kako smo poremećeni, nismo valjda ni zaslužili normalnog predsjednika.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 01:31