BRISELSKI POUČAK

Hoće li HDZ i SDP htjeti više mjesta u EP-u ili će častiti koalicijske partnere

 Dragan Matić / HANZA MEDIA

Ostalo je još više od godinu i pol do sljedećih europskih izbora, a ta je tema već postala aktualna i u Europskoj uniji i u nekim državama članicama. U EU su u tijeku konzultacije o izmjenama i promjenama koje se moraju obaviti prije izbora, u kojima će se još jednom utvrditi ukupan broj zastupnika u budućem sazivu i koliko koja država članica ima zastupničkih mjesta. U Europskom parlamentu već je usvojen izvještaj s prijedlogom, a konačna bi se odluka morala donijeti vjerojatno u proljeće, u Vijeću EU.

Prema prijedlogu Parlamenta, broj zastupnika bi se trebao smanjiti sa 750 na 700 (699 plus predsjednik Parlamenta). No, usprkos smanjenju ukupnog broja zastupnika, zbog odlaska Ujedinjene Kraljevine iz EU, ni jedna država neće izgubiti ni jedno mjesto, a neke će i dobiti. Tako bi Hrvatska, prema tom prijedlogu, trebala imati jednog zastupnika više, tj. ubuduće 12 zastupničkih mjesta umjesto 11, koliko ima u ovom sazivu. Hrvatska je i u starom sazivu, u onome koje obuhvaća razdoblje od 2009 do 2014., tijekom kojeg smo pred kraj i ušli u EU, imala 12 zastupnika, ali je broj smanjen za izbore održane 2014. na 11, koliko ih je izabrano na zadnjim izborima za Europski parlament.

U slučaju Hrvatske, ako se usvoji ovaj prijedlog sa 12 zastupnika, imat ćemo jednog europarlamentarca na 350 tisuća stanovnika, a sada kad ih je 11, dolazi jedan na 380 tisuća ljudi. Kako je vidljivo iz sadržaja prijedloga, izvjestitelji koji su ga pripremili u obzir su pri raspodjeli mjesta u Europskom parlamentu uzeli pošten i objektivan pristup koji je zasnovan na načelima degresivne proporcionalnosti te cilju da se ni jednoj državi ne smanji broj zastupnika i da se iskoristi samo minimalni broj zastupničkih mjesta koja će biti oslobođena Brexitom. Brojka od 699 zastupnika, ne ubrajajući i predsjednika Parlamenta, smatra se racionalnom te ostavlja prostor i za određivanje zastupničkih mjesta za buduće članice EU nakon mogućeg proširenja. Time se formalno ne isključuje mogućnost da neka zemlja kandidat postane članica ili da EP bude spreman za tu mogućnost.

Iako je trebalo pronaći način za trajni sustav utvrđivanja broja zastupničkih mjesta, predlaže se da se do daljeg, dok ne bude jasnije kad bi formalno -pravno Ujedinjena Kraljevina mogla napustiti Europsku uniju, računa sa sadašnjim brojem od 750 zastupnika i kvotama po državama kako je sada. Novi bi sustav i broj stupio na snagu čim bude jasan datum očekivanog izlaska Ujedinjene Kraljevine iz Europske unije. Ako bi se to dogodilo nakon sljedećih parlamentarnih izbora, onda bi one države koje su dobile veći broj njih poslale odmah nakon toga. No, jasno je da i Britanci i države Europske unije po svaku cijenu žele izbjeći situaciju u kojoj bi se europski izbori morali održati i u Ujedinjenoj Kraljevini u proljeće 2019. Zato je i postavljen 20. ožujka 2019. kao datum kada bi Ujedinjena Kraljevina prestala biti članica EU, sa sporazumom o rastanku ili bez njega.

Načelo podjele mjesta u Europskom parlamentu je da se uzme u obzir broj stanovnika, ali na način da ni jedna država nema manje od 6 ni više od 96 zastupnika. Trenutno najmanje države članice, Malta, Cipar, Luksemburg i Estonija, imaju po šest zastupnika, a Njemačka 96. Njemačka će ostati s istim brojem zastupnika, njih 96, dok će se broj francuskih zastupnika sa 74 povećati na 78, talijanskih sa 73 na 78, a Španjolskih sa 54 na 58 zastupnika. Najmnogoljudnije nove članice Poljska i Rumunjska će ostati s istim brojem zastupnika, Poljska 51, a Rumunjska 32. I Nizozemska, Austrija, Švedska, Danska, Finska, Slovačka i Estonija će dobiti jednog zastupnika više kao i Hrvatska, dok će Irska dobiti dva zastupnika više nego u dosadašnjem sazivu. Cipar, Luksemburg i Malta će ostati na minimalnom broju zastupnika, po šest, ali je to i dalje najveći broj u usporedbi s brojem stanovnika. U slučaju Malte, jedan je zastupnik na 72.400 stanovnika, dok je u slučaju Njemačke i Francuske izračunato jedan zastupnik na više od 850 tisuća stanovnika.

Za Hrvatsku će europski izbori potkraj svibnja 2019. biti prvi sljedeći izbori, ako u međuvremenu ne bude iznenađenja. Zato su već sad neki političari, stranke, ali i mediji počeli o njima govoriti. Prošli izbori su bili zanimljivi iz nekoliko aspekta. Prvi je da se Hrvatska na samom početku svrstala među države gdje za ove izbore vlada jako slabo zanimanje. Sa samo 25 posto odaziva građana, Hrvatska je bila među državama s najnižim postotkom u EU. U cijelom EU svakoga ciklusa pada interes građana bez obzira na sve mjere koje Parlament poduzima kampanjama za privlačenje građana da na njih izađu. Prošli put je uvedena i praksa isticanja kandidata za predsjednika Europske komisije od strane glavnih političkih skupina. Građanima je dan osjećaj da, uz izbor svojih zastupnika, biraju i predsjednika EK, iako se i to pokazalo promašenim jer su ipak glasali prema preferencijama za nacionalne političke stranke. Bit će stoga zanimljivo hoće li u Hrvatskoj ovaj put izlaznost biti veća ili manja.

I kampanja za prošle izbore i način kojim je ona praćena u medijima bila je lišena pravih europskih tema. Najviše se pisalo i govorilo o tome kakve će biti plaće zastupnika i tko će se “uhljebiti tamo u Bruxellesu” te se tako stvorio dojam da su ti izbori najviše važni za one koji će na njima biti izabrani kao eurozastupnici. A političke stranke stvarale su koalicije na način da osiguraju pobjedu, bez obzira na to koliko će mjesta na kraju dobiti. HDZ je okupio takozvani “desni”, a SDP “lijevi” blok. Desni je uvjerljivo pobijedio, ali su na listi pod vodstvom HDZ-a ušla i dva kandidata iz drugih stranaka, Marijana Petir iz HSS-a i Ruža Tomašić iz HSP AS. Tako je HDZ za sebe dobio četiri mjesta. Još je gore prošao SDP jer su kandidirali na vrhu liste povjerenika Nevena Mimicu, za kojeg se znalo da neće ići u Europski parlament, a na mjestima koje jamče prolaz morali su staviti kandidate iz malih koalicijskih partnera. Tako je SDP, kao druga najveća stranka u Hrvatskoj, završio sa samo dva zastupnika u Europskom parlamentu, Toninom Piculom i Biljanom Borzan. Na listi koju je vodio SDP izabrani su i Ivan Jakovčić iz IDS-a i Jozo Radoš iz HNS-a, premda vjerojatno njihove stranke ne bi prošle prag da su izašle same. Da Picula nije dobio preferencijalne glasove i da je to uspjelo Miloradu Pupovcu, SDP je mogao završiti samo s jednim zastupnikom.

Za velike nacionalne stranke važno je da političkim skupinama u EP-u priskrbe što veći broj zastupnika. O tome ovisi i kakav će im biti utjecaj i što će moći dobiti od važnijih funkcija. Premda u Hrvatskoj ne postoji ni jedna uspješna liberalna stranka, Europski liberali dobili su čak dva parlamentarca iz Hrvatske, koliko i Socijalisti i demokrati kojima pripada SDP. Europska pučka stranka imala je sreću da iz Hrvatske dobije pet mjesta, od šest, koliko je osvojila koalicija pod vodstvom HDZ-a jer je u toj skupini i Marijana Petir. Očito je potreba da dokažu veliku potporu na izborima bila iznad interesa da imaju veći broj zastupnika i za HDZ i za SDP, premda je bilo jasno da zapravo time samo časte koalicijske partnere iz malih stranaka. Kako je Orah bila jedina stranka koja je osim koalicija pod vodstvom HDZ-a ili SDP-a osvojila jedno mjesto u Europskom parlamentu, vjerojatno bi i HDZ i SDP puno bolje prošli da su sami išli na europske izbore. Mali odaziv obično ide u prilog velikim strankama koje mogu mobilizirati svoje članstvo.

Bit će zanimljivo vidjeti i kako će se sada postaviti HDZ i SDP. Hoće li prioritet dati interesu da imaju što više zastupnika u Europskom parlamentu ili će častiti partnere. Pragmatično bi bilo da dvije glavne hrvatske stranke idu same. Tako će sigurno dobiti više mjesta u EP-u. Ako bi raspoloženje javnosti bilo kao što to danas pokazuju ankete, jedino bi Most i Živi zid mogli ući u Europski parlament, dok bi ostala mjesta, čak 10, bude li usvojen prijedlog Europskog parlamenta da Hrvatska ima 12 zastupnika, podijelili HDZ i SDP, ovisno o uspjehu na izborima. Iskustvo iz 2014. za njih je dobra pouka, a kao argument da idu same mogu koristiti i današnje iskustvo, koliko im uopće znači neka lojalnost kod kuće od strane partnera, koja je u najmanju ruku upitna. Primjerice, HNS sada podržava Vladu HDZ-a, HSS je uz SDP, a Orah je nestao s političke scene.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 00:19