Hoće li jaz između Mosta i HDZ-a progutati i reformu pravosuđa?

Ako svaki saborski zastupnik, svaki ministar, gradonačelnik svakog grada u Hrvatskoj, guverner Hrvatske narodne banke, pravobraniteljica za djecu i cijeli niz drugih nositelja javnih dužnosti mora podnijeti imovinsku karticu koja je dostupna svakom korisniku interneta, zašto to ne moraju suci?

Je li pravobraniteljica za djecu, kao i ona za ravnopravnost spolova, obje bez konkretnih ovlasti, u većoj zoni rizika od korupcije nego što su to suci? Je li, recimo, veća šansa da netko izvuče iz džepa 200.000 eura kako bi njima začepio usta Višnji Ljubičić jer se zakačila s udrugom ProLife, pa traži od Državnog odvjetništva da ih pozovu na red zato što žene koje su pobacile nazivaju ubojicama, ili je realnije da bi netko tom sumom radije podmazao suca koji će mu odlučivati u predmetu vrijednom 2 milijuna eura?

Međutim, o imetku pravobraniteljice za ravnopravnost spolova svatko može doznati sve s dva klika mišem, a o imovini bilo kojega suca ne može ništa. Formalno i suci imaju obavezu ispunjavanja imovinskih kartica, ali se one drugačije tretiraju.

Suci su uspjeli isposlovati da se ne objavljuju na internetu. Novinari mogu do njih doći tek nakon što Državnom sudbenom vijeću (DSV) pošalju zahtjev u kojemu će precizirati koji ih sudac zanima, a onda čekati poziv iz DSV-a i otići po kuvertu s fotokopiranim podacima. Sustav s ovako postavljenim preprekama u praksi je postigao svoj cilj.

Na prste jedne ruke mogli bi se pobrojati novinski tekstovi bazirani na podacima iz imovinskih kartica sudaca, a i oni su bili ograničeni na suce koji na formalan ili neformalan način predstavljaju vrh sudbene vlasti. No, i iz tako krnjih podataka proizašlo je svašta. Etička povjerenstva, sudovi časti, arbitraže, medijacije iza kojih stoje ljudi poput Zdravka Mamića i svakakve interesne skupine koje sucima za angažman isplaćuju lijepe honorare, zaposjele su rubrike u imovinskim karticama sudaca. Naravno, ovakav fuš nije dostupan svim sucima.

Oni koji žive i rade u Zagrebu bliže su oltaru i imaju veće šanse ubaciti se u ekipu, a proporcionalno s položajem u sudačkoj hijerarhiji raste i broj slobodnih aktivnosti za koje se ubire nagrada. Zato ne čudi da je baš ministar pravosuđa Ante Šprlje - do pojave Mosta na političkoj sceni sudac u malom Općinskom sudu u Metkoviću - odlučio presjeći i imovinu kolega iznijeti na sunce. U povećem paketu novih pravosudnih propisa Šprlje je upakirao objavu imovinskih kartica sudaca na isti način kao i za sve druge dužnosnike zakonodavne i izvršne vlasti. Očekivano, suci su se već počeli buniti, no to neće biti presudno.

Važno je što će Šprlji reći veliki partner u Vladi - HDZ. Tim prije što imovinske kartice nisu jedina Šprljina ideja koja će teško naići na simpatije u HDZ-u. Vrlo je važna njegova poruka da odustaje (odgađa na neodređeno) od osnivanja Visokog kaznenog suda.

Radi se o staroj ideji dijela sudaca Vrhovnog suda da se osnuje žalbeni sud koji bi bio pozicioniran između Vrhovnog i županijskih sudova, a bavio bi se rješavanjem žalbi i ujednačavanjem sudske prakse. Što bi to značilo? Da se žalbe na presude za kriminal ne bi bacale u bubanj, pa koji sud što izvuče, nego bi se sve koncentriralo na jednome mjestu. S Visokim kaznenim sudom sve bi se žalbe slijevale u Zagreb, a sudbina svih kriminalaca bila bi u rukama deset sudaca. Budući da se Šprlje sve donedavno zalagao upravo za ovakav model, bilo bi zanimljivo čuti zašto je od njega odustao, a još će biti zanimljivije promatrati kako će na povlačenje reagirati pojedine struje u HDZ-u kojima je Visoki kazneni sud navodno bio dobar i poželjan reformski potez u pravosuđu.

Pitanje je i kako će proći ostali dijelovi zakonodavnog paketa koji je pripremio ministar Šprlje, posebno ako se pokaže točnim da ih je pripremao bez znanja i konzultacija s većim partnerom u vlasti. Ako je točno i to da je iz zadnjeg brušenja i poliranja pred javnu raspravu Šprlje izostavio i predstavnike sudbene vlasti te druge stručnjake, moglo bi mu se dogoditi da reforma pravosuđa ostane mrtvo slovo na papiru.

Sve bi trebalo biti jasnije kada zakone iznese na svjetlo dana i otvori javnu raspravu. Do tada se može samo nagađati kamo Šprlje smjera i je li u pozadini borba za većim utjecajem na pravosuđe. Potez s imovinskim karticama, potom izmjenom zakona kako bi se predsjednika Vrhovnog suda moralo imenovati isključivo iz redova sudaca Vrhovnog suda (Branku Hrvatinu iduće godine istječe mandat i pitanje je tko bi mogao doći na njegovo mjesto) sigurno nisu bez konkretnog razloga. Pitanje je samo koliko će se Most kao stranka za sve to založiti. Ispucali su ultimatume HDZ-u, a među njima nijedan Šprljin zakon nije bio ni spomenut.