TVRDOGLAVE ČINJENICE

HOĆE LI JOŠ JEDNOM PREMIJERU PRESUDITI NEDOSTATAK TRANSPARENTNOSTI Čini se da je Plenkoviću najveća prijetnja upravo ono za što se najviše zalagao

Premijer Andrej Plenković
 Marko Todorov / HANZA MEDIA

Povjerenje građana u institucije ključno je pitanje u pogledu transparentnosti, pouzdanosti i integriteta. U tom kontekstu potrebno se prikloniti koherentnom pristupu za povećanje transparentnosti u svim europskim institucijama (...) Mora se omogućiti najveća moguća dostupnost dokumentima svih institucija. Pristup informacijama na zahtjev nije dovoljan, stoga proaktivna transparentnost treba biti cilj u predstojećem radu”, ovo je sažetak govora koji je, ako je vjerovati medijskim izvještajima, sredinom 2015. godine u Europskom parlamentu održao jedan mladi, ali već vrlo ugledni eurozastupnik po imenu Andrej Plenković.

Sudbina će htjeti da će godinu dana kasnije afera s netransparentnim poslovnim odnosima supruge hrvatskog vicepremijera i šefa HDZ-a Tomislava Karamarka izazvati pad Vlade i u kaskadnom slijedu događaja tog istog Plenkovića katapultirati na čelo stranke i države. I sve to pod sloganom: Vjerodostojno. Ipak, godinu i pol dana kasnije, čini se kako je najveća prijetnja dugoj vladavini čovjeka koji se svojedobno zalagao za maksimalnu transparentnost upravo - kronični nedostatak transparentnosti. A da se radi o kroničnim razmjerima moglo se jasno vidjeti proteklih dana kad je u samo 24 sata Vlada de facto bila suočena s dva takva mini skandala.

Prvo je otkriveno kako su potpredsjednica Vlade Martina Dalić i ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić tijekom svog boravka u Mađarskoj bili i na sastanku (pregovorima?) s predstavnicima mađarskog MOL-a, da bi tek par sati kasnije u javnost isplivali i dokumenti koji ukazuju na milijunske transakcije između tvrtki uključenih u proces sanacije Agrokora i tvrtke u kojoj je do dolaska na aktualnu poziciju radio Vladin povjerenik u Agrokoru Ante Ramljak. I jedan i drugi slučaj, barem na perceptivnoj razini, mogli bi se pokazati devastirajućima za Vladu.

Jer, povijest odnosa Vlade i MOL-a u Ini te svi sporovi koji su nastali uvelike su posljedica baš netransparentnosti. Već pri prvoj prodaji dionica MOL-u konkurenti iz austrijskog OMV-a optuživali su za netransparentnost kod određivanja dodatnih prava upravljanja koja su proizlazila iz ugovora. Prilikom ugovaranja izmjena dioničarskog ugovora pregovori su vođeni daleko od očiju javnosti, a iz njih su isključeni čak i ministri koje je za to formalno zadužila Vlada. Kad je došao na vlast, nekadašnji prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić mimo znanja ostalih ministara i premijera šefovima MOL-a je slao pismo s uputom da u budućnosti pregovaraju samo s njim, a Karamarko je - kako je već napomenuto - pao zbog netransparentnih financijskih veza svoje supruge s MOL-ovim lobistom. S tim na umu, čini se poprilično jasnim da osnovni preduvjet budućeg rješavanja odnosa u Ini, kakvo god ono bilo, mora biti maksimalna transparentnost.

Kada građani nisu na vrijeme obaviješteni s kim se, gdje i zašto sastaju državni dužnosnici, onda je posve logično da će, kao u slučaju budimpeštanskog sastanka, sumnjati da je dvoje hrvatskih ministara u stranoj državi dogovaralo zatvaranje jedne hrvatske rafinerije s čovjekom koji je službeno u bijegu od kriminalne optužnice hrvatskog pravosuđa. Jedan mudar čovjek svojedobno je s pravom zaključio da nedostatak transparentnosti narušava povjerenje građana prema institucijama. Isto vrijedi i za slučaj Agrokor. Suočeni s potencijalno kataklizmičnom propašću najveće hrvatske kompanije, u Vladi su odlučili preuzeti odgovornost, te kroz mehanizam ustrojen posebnim zakonom pokušati organizirati “uredni bankrot” kompanije.

Ali i tu je, već od starta, postojao ozbiljan problem s dostupnošću informacija javnosti, pa je tako Vlada čovjeka koji se ranije zalagao za “proaktivnu transparentnost” selektivno pristupala čak i izvještavanju o fundamentalnim faktima cijelog procesa, kao što je primjerice otkrivanje identiteta autora famoznog lex Agrokor.

Kako je takva praksa podgrijala sumnje da su okvir za nagodbu zapravo osmislili ljudi kasnije profesionalno angažirani da je provode, svaka sljedeća otkrivena netransparentnost, poput one o milijunskim savjetničkim naknadama tvrtki povezanoj s Vladinim povjerenikom, samo će produbiti taj dojam. Percepcijski to šteti Vladi, ali uz aktualnu dezorijentiranu oporbu, negativni politički efekt je ograničen. Puno su opasnije posljedice takve netransparentnosti na sam tijek donošenja nagodbe i uspješnog završetka procesa prinudne uprave u Agrokoru.

U trenucima kad mnogim vjerovnicima prijeti golem otpis potraživanja, a nekima i konzekventna propast, informacije o curenju milijunskih honorara teško da će pridonijeti međusobnom povjerenju koje je nužno za postizanje tako kompleksnog dogovora. A ne postigne li se nagodba i koncern završi u stečaju, što će se dogoditi s Plenkovićevom Vladom? Bila bi to vrlo skupa cijena za lekciju koju smo već nekoliko puta odslušali...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 09:53