Hrvatska 2003. vrlo dobra godina?

Izbori 2003. godine jedan su od iznimno značajnih događaja u kratkoj povijesti višestranačkog sustava u Hrvatskoj. Iako su završili pobjedom HDZ-a, desne stranke koju na Zapadu još uvijek često proglašavaju nacionalističkom, i iako na čelnim mjestima današnjeg HDZ-a ima mnogo ljudi koji su igrali važne uloge u posebno kompromitantnim razdobljima Tuđmanove vladavine, ti izbori zaslužuju vrlo visoku ocjenu.



Riječ je, naime, o prvim u potpunosti demokratskim izborima u Hrvatskoj, tijekom kojih se nije osjećala prevratnička, revolucionarna atmosfera (kao na izborima 1990. ili 2000.), tijekom kojih se nije dogodio niti jedan incident i poslije kojih je došlo do savršeno uredne promjene vlasti, koju nitko nije pokušao osporiti. Izbori održani 23. studenog ove godine, i postizborni proces smjene vlasti, pokazali su da današnja Hrvatska u pojedinim, i to izuzetno važnim slučajevima, može funkcionirati kao vrlo dobro uređena država liberalne demokracije. Stoga su ti izbori, neovisno o njihovu ishoda, najvažniji politički događaj u Hrvatskoj 2003. godine.



Osim što su učvrstili i legitmirali hrvatski demokratski sustav, ovogodišnji parlamentarni izbori pokazali su se posebno korisnim i zato što su s političke scene eliminirali čitav niz političara koji su tu scenu kontaminirali. Ovdje prije svega mislimo na najopasnijeg savjetnika pokojnog predsjednika, dr. Ivića Pašalića, zatim na njegova partnera dr. Miroslava Tuđmana, ali, nažalost, i na Dražena Budišu, čije se djelovanje u posljednje dvije godine pokazalo štetnim i za državne interese i za sudbinu njegove stranke.



Vrlo je dobro što se na izborima još jednom pokazalo kako razne nadstranačke udruge, koje zagovaraju takozvanu izravnu, stranački neposredovanu demokraciju, nemaju baš nikakav birački potencijal. Isto vrijedi i za stranke krajnje ljevice: Stipe Šuvar danas se može doimati simpatičnim zbog svoje dosljednosti. Njegove političke vizije pripadaju, međutim, svijetu koji već davno ne postoji, kao što, uostalom, ne postoji ni njegova stranka, kada se mora suočiti s birališnim mjestima.



Izbori održani 23. studenog ove godine uklonili su, dakle, skoro sve oblike političkog radikalizma, bilo lijevog ili desnog, kao i razne političke i osobne ekscentričnosti s naše političke scene. Oni su pokazali da u Hrvatskoj ustvari postoje dvije opcije: jaka desna, koju vodstvo HDZ-a pokušava pretvoriti u konzervativnu, i jaka liberalna, čije interese artikuliraju Ivica Račan i SDP (a nipošto ni jedna od tri nevažne liberalne stranke, od kojih dvije bez SDP-a uopće ne bi ušle u parlament, dok je treća slučajno ušla u Sabor).



HNS je u takvoj podjeli lijevo od SDP-a, s tim što HNS-ov krediblitet uništavaju stalne afere unutar te stranke, dok se HSP nalazi desno od HDZ-a. HSP je ujedno i najveći stvarni gubitnik u procesu podjele vlasti poslije izbora, budući da usprkos izvrsnom izbornom rezultatu nije mogao ući ni u vladu, niti u predsjedništvo Sabora.



Osim HDZ-a, SDP-a, HNS-a i HSP-a, danas u hrvatskoj politici postoje još samo dvije stranke: krajnje nedefinirani HSS, koji je doživio zasluženu izbornu katastrofu, ali ga se nipošto ne smije trajno otpisati, te u Istri standardno dominantni IDS. Hrvatska danas, dakle, ima šesterostranački politički sustav, koji se u iduće četiri godine vjerojatno ne bi trebao mijenjati.



Nekoliko minuta prije nego što je Sanaderova vlada dobila relativno tijesno povjerenje novog saziva parlamenta (malo tko je očekivao čak 29 glasova protiv), razgovarao sam s Ivicom Račanom, kojem su, dakle, upravo istjecale posljednje minute njegova premijerskog mandata. Račan je zvučao užasno loše. Teško je govorio, žalio se na prehladu i temperaturu te je rekao kako će Badnjak najvjerojatnije provesti u krevetu, zbog bolesti. Ivica Račan je i poslije ovih izbora dokazao, kao što smo već jednom konstatirali, da je uz Franju Tuđmana najvažniji hrvatski političar u proteklih petnaest godina, s tim da je, neovisno o svom nedvojbenom komunističkom naslijeđu (karakterističnom još više za Tuđmana), neusporedivo bolje razumio pravila demokracije.



Račan je, podsjetimo, poslije izbora 1990. godine, kada je to zbog JNA i Miloševića bilo doslovno fizički opasno, mirno i uredno predao vlast ondašnjem HDZ-u. Račan je, trinaest godine kasnije, doveo Hrvatsku u situaciju kada je predaja vlasti nakon izbora postala najobičnija, rutinska procedura. Sadašnji, razmjerno visoki stupanj demokracije u Hrvatskoj (koji je ipak kompromitiran neefikasnošću pravosuđa, lošim stanjem javne sigurnosti i fizičkom ugroženošću čelnih ljudi medijskih organizacija) samo je jedan do brojnih pozitivnih elemenata Račanova naslijeđa, kao premijera najuspješnije hrvatske vlade do danas. Donekle je apsurdno što je Račan izgubio izbore u godini u kojoj je njegova vlada postigla sasvim dobre rezultate: međutim, i iz političke teorije, kao i iz niza notornih povijesnih primjera, poznato je da rezultati pojedine vlasti ne moraju nužno biti povezani sa stvarnim izbornim potencijalom te vlasti.



U svakom slučaju, 2003. godina bila je, čini se, vrlo dobra za Hrvatsku. U 2003. godini Hrvatska se izborila za status kandidata za ulazak u Europsku uniju u sljedećem krugu proširenja, dakle 2007. ili 2008. godine. Ove je godine Hrvatska po drugi put zaredom zabilježila iznimno visok stupanj rasta nacionalnog proizvoda, od više od pet posto, što je, po tom kriteriju, svrstava među vodeće zemlje u Europi. Ove su godine u cijelosti ili dijelom sagrađene ceste, koje napokon povezuju glavne dijelove zemlje, i koje su temelj prometne infrastrukture za budući razvoj. Ove smo godine realizirali najuspješniju turističku sezonu od 1988. ili 1989. godine. Došlo je, nadalje, do značajnog rasta stanogradnje i do smanjivanja stope nezaposlenosti. Ni u jednoj godini, od prvih višestranačkih izbora, Hrvatska nije zabilježila toliko pozitivnih trendova.



No, posve je jasno da su i negativni trendovi bili gotovo jednako prisutni. Pri tome ne mislimo samo na životni standard, koji je uvjerljivo prenizak, i koji izaziva masovnu frustraciju kod velikog dijela hrvatskih građana, nego i na posvemašnji osjećaj dezorijentacije u društvu. Račanov premijerski paradoks svodi se, među ostalim, na teško oborivu konstataciju da je on 2000., pa i 2001. imao viziju, koju je znao prenijeti građanima, ali tada još nije imao rezultate. Ove je godine Račan postigao niz uistinu važnih rezultata, ali su se ti rezultati izgubili u potpunom političkom kaosu: rezultati Račanove vlade, nisu, naime, bili smješteni u bilo kakav konzistentni okvir, koji bi birače mogao motivirati da snažnije podrže SDP. Sljedeće činjenice pokazuju da, vjerojatno uslijed koalicijskih borbi, i čitavog niza problema vezanih uz donošenje operativnih političkih odluka, takav okvir više nije ni mogao postojati.



Račanova vlada, primjerice, nije znala što da učini sa zastojem privatizacije. Vlada se nije bila kadra izboriti protiv unutarkoalicijskih, ali i lokalnih otpora privatizaciji, što nije samo loše utjecalo na ekonomsko stanje u Hrvatskoj, nego je javnosti podastrlo sliku koalicijske vlasti kao organizma potpuno nesposobnog za donošenje važnih odluka i za vladanje zemljom. Slučaj Sunčanog Hvara u tom je kontekstu upravo paradigmatičan. Podsjetimo, Račanova vlada prvo je bila donijela odluku da privatizira tu neuspješnu hotelsku tvrtku, koja se sada nalazi pred bankrotom, da bi pod pritiskom HSS-a i lokalnih prosvjednika odustala od privatizacije. Vlada je tada pokazala da nije kadra vladati, a vlada koja nije kadra vladati ne može biti osobito privlačna biračima. Vlada, nadalje, nije učinila ništa na privatizaciji dvije još uvijek državne medijske kuće, Vjesnika i Slobodne Dalmacije, čime je pružila stanovitu municiju dojučerašnjoj oporbi, ali je i oslabila svoju međunarodnu poziciju. Američki veleposlanik u Srbiji Bill Montgomery često me, s iskrenim čuđenjem, pitao zašto se Račan plaši privatizacije Slobodne i Vjesnika. Ja sam mu pokušavao objasniti kako u zadanoj konstelaciji političkih okolnosti Račan naprosto ne zna kako bi proveo tu privatizaciju.



Račanova vlada, nadalje, nije učinila gotovo ništa na uvođenju reda u najvažnija javna poduzeća: privatizacija Ine za, prema kompetentnom i uglednom londonskom Financial Timesu, iznimno velik novac, jest uspjeh u sektoru javnih poduzeća. No, s druge strane, Ina je uslijed permanentnog unutarnjeg rata u toj državi u državi ostala stalni izvor skandala, koji su se, na kraju, pripisivali samoj vladi. Stanje u pravosuđu i javnoj sigurnosti već smo spomenuli. Iako je Šime Lučin privatno simpatičan čovjek, on je bio posve neuspješan ministar policije: u skoro četiri godine Lučinova mandata u MUP-u policija nije uspjela riješiti više doista skandaloznih slučajeva, koji su demonstrirali postojanje i snagu organiziranoga kriminala u Hrvatskoj, a pravosuđe nije uspjelo procesuirati ni one slučajeve koje je policija bila dovela pred sud.



Kako je, dakle, izgledala slika Hrvatske 2003. godine?



S jedne strane ogledala, Hrvatska se pokazala kao sređena demokratska zemlja, s visokim gospodarskim rastom, bez inflacije, sa stabilnom valutom, sa zamahom u zapošljavanju; kao zemlja u kojoj se otvaraju nove, moderne autoceste, u kojoj se grade stanovi za siromašnije kategorije stanovništva, koju želi posjećivati jako mnogo stranaca iz Europske unije, i koja se izborila za uvjete da u idućih nekoliko godina postane punopravna članica Europske unije.



S druge strane ogledala, Hrvatska je 2003. godine bila zemlja s mnogo siromašnih ljudi, zemlja u kojoj nitko ne vjeruje vlastima, zemlja u kojoj pojedine državne institucije proizvode skandale gotovo jednako kao i u vrijeme sustava Franje Tuđmana, zemlja čija joj aktualna vlast nije mogla ponuditi viziju i nadu te zemlja s razmjerno visokim stupnjem osobne nesigurnosti.



Svemu tome treba dodati i proces neokonzervativne revolucije, na koji je utjecao čitav niz čimbenika: od masovne nacionalne frustracije u onim dijelovima Hrvatske koji su bili osobito pogođeni ratom, i čiji stanovnici smatraju Račana i SDP svojim prirodnim neprijateljima, do uloge Crkve u promicanju bitno konzervativnih vrijednosti, s jasnom porukom biskupa da je dobro glasovati protiv koalicijske vlasti.



Hrvatska 2003. bila je, dakle, zemlja masovno nezadovoljnih građana, kojima je Račanova koalicijska vlada sve više išla na živce, ali je, istodobno, bila i zemlja s iznimno dobrim rezultatima u čitavom nizu važnih sektora, kako političkih, tako i gospodarskih. Kad se godina koja je pri kraju bude promatrala već i s kraće vremenske distance, mislimo da će se nespornim pokazati kako je bila vrlo, vrlo dobra godina za Hrvatsku, iako je mnogi hrvatski državljani, sasvim razumljivo, nisu takvom doživjeli. No, za našu je zemlju upravo presudno važno da se povoljni trendovi iz 2003. i dalje nastave. Hrvatska demokratska zajednica i Ivo Sanader uvjerljivo su pobijedili na parlamentarnim izborima.



Uredna, rutinska promjena vlasti u parlamentu i u vladi temelj je za učvršćivanje demokracije u zemlji, i za nastavak pozitivnih procesa. Sanader mora održati postignutu razinu demokracije, mora sačuvati postignuti međunarodni legimitet Republike Hrvatske, ali mora potaknuti i niz novih procesa, za što je već počeo stvarati političke uvjete (promišljenim i obećavajućim izjavama o manjinama, suradnji s Haaškim sudom i medijima), kao i institucionalne uvjete (smanjivanje broja ministarstava i jačanje ovlasti premijera, što je Račan pokušao učiniti još 2001., ali nije dobio koalicijsku podršku).



Sanader mora iskoristiti svoju sadašnju političku snagu i neprijepornu činjenicu da ga velik dio stanovništva podržava, dok ga, istodobno, opozicija zasad ne želi napadati kako bi proveo neophodne promjene u pravosudnom sustavu, kako bi privukao strane investitore, kako bi povećao razinu javne sigurnosti, kako bi zajamčio slobodu svih medija, i kako bi spriječio da elementi neokonzervativne revolucije postanu dijelovi državne politike. Ovdje je važno naglasiti da će se Sanader tijekom svoje vladavine suočavati sa strukturalno sličnim problemima s kojima se suočavao i Račan.



Račan, naime, nije želio prihvatiti ideologiju i zahtjeve radikalne ljevice, nego je SDP skrenuo prema centru, te je od SDP-a, barem na razini stranačke ideologije, napravio suvremenu, problairovsku socijaldemokratsku stranku, koja se snažno oslanja na liberalizam. Sanader će se, pak, stalno boriti sa zahtjevima nacionalističke desnice, za koju je njegov program nedopustivo liberalan i previše prozapadno orijentiran. No, Ivo Sanader vrlo će se brzo moći dokazati kao uspješan premijer: ako se povoljni trendovi iz 2003., od tempa ulaska u EU, pa do rasta nacionalnog proizvoda, nastave i u 2004., bit će vrlo lako konstatirati da dr. Sanader obavlja dobar posao.

OSOBE KOJE SU OBILJEŽILE PROTEKLU GODINU

Pobjednici



1. Ivo Sanader,

predsjednik Vlade



Novi premijer i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice bez ikakve je konkurencije najuspješniji hrvatski političar u 2003. godini: nakon što je u proljeće 2002. tijesno pobijedio u teškoj borbi za HDZ, Sanader je trijumfirao na ovogodišnjim  parlamentarnim izborima, sastavio razmjerno prihvatljivu Vladu i, nasuprot brojnim očekivanjima, odmah i odlučno ponudio viziju moderne, demokratske i tolerantne  Hrvatske, što bi mu trebalo osigurati i međunarodni uspjeh.   Svojim je dosadašnjim rezultatima i postupcima dr. Sanader podjednako iznenadio i oponente i podržavatelje (s tim da među podržavateljima vjerojatno ima i onih koji su neugodno iznenađeni).



2. Josip Bozanić,

kardinal, zagrebački nadbiskup



Zagrebački je nadbiskup postao jedan od najmlađih kardinala na svijetu. Crkva se, istodobno, pod njegovim vodstvom uspjela nametnuti kao iznimno utjecajna organizacija, kada je riječ o donošenju konkretnih političkih odluka i o utjecaju na svakodnevni život u Hrvatskoj. Veliko je pitanje je li takvo ponašanje Katoličke crkve dobro za Hrvatsku, ali se biskupima, s Bozanićem na čelu, ne može osporiti upravo golemi društveni utjecaj.



3. Vladimir Šeks,

predsjednik Sabora



Šeks je jedan od najvažnijih kreatora novog, posttuđmanovskog HDZ-a. Poslije parlamentarnih izbora Šeks je prvi put, iako je jedan od utemeljitelja stranke, preuzeo neko od čelnih mjesta u državnoj hijerarhiji (Šeks, također, nikada nije bio ni na jednom od predsjedničkih mjesta u HDZ-u).

4. Ante Vlahović,

predsjednik i glavni dioničar TDR-a



Tvornica duhana Rovinj jedna je od najmoćnijih i najuspješnijih tvrtki u Hrvatskoj, a rast njenih dionica pretvorio je male dioničare, dakle i portire, skladištare ili radnike na vrpci, u potencijalne milijunaše.  Vrijeme će pokazati hoće li Vlahovićevi radnici ostati samo virtualni bogataši ili će doista moći naplatiti svoj dioničarski udio u uspjehu te kompanije.

5. Edo Murtić,

slikar



Ugledna talijanska nagrada za životno djelo dostojno je zaokružila opus jednog od najvećih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća.

6. Janica Kostelić,

svjetska prvakinja u alpskom skijanju



Najveća hrvatska skijašica svih vremena očito propušta ovu sezonu i možda više nikada, zbog zdravstvenih razloga, neće biti prava šampionka. No, njezini briljantni rezultati na Svjetskom prvenstvu početkom 2003. nikome ne dopuštaju da je tretira kao gubitnicu.   Ono što je Janica Kostelić dosad postigla u svojoj karijeri više je nego dovoljno za karijere desetina vrhunskih sportaša. Ona više nikada ne mora skijati i može se povući posve zadovoljna.

7. Otto Barić,

izbornik nogometne reprezentacije



Barić je, unatoč tome što je veći dio hrvatskoga nogometnog establišmenta kontinuirano radio protiv njega, uspio reprezentaciju odvesti na Europsko prvenstvo u nogometu. S obzirom na žalosno stanje hrvatskoga klupskog nogometa i na razmjerno loš status većine naših internacionalaca u zapadnoeuropskim klubovima, riječ je o rezultatu koji zavređuje poštovanje.



8. Milan Bandić,

zagrebački dogradonačelnik



Bandić je prije dvije godine, kada je skrivio prometnu nesreću, koju je potom pokušao zataškati, bio de facto mrtav čovjek. U ljeto ove godine život mu je bio i fizički ugrožen poslije moždanog udara. Danas je Bandić ponovo na sceni, kao jedan od najvažnijih ljudi SDP-a i kao neformalni, ali stvarni gradonačelnik Zagreba, jer predsjednik SDP-a Ivica Račan više ne računa na nominalnu gradonačelnicu Vlastu Pavić

Gubitnici



1. Dražen Budiša,

bivši predsjednik HSLS-a



Donedavni predsjednik HSLS-a Dražen Budiša, koji je davne 1992., u vrijeme apsolutne Tuđmanove vladavine, uspio dobiti dvadesetak posto glasova, a zatim na izborima 2000. za HSLS uspio osvojiti više od dvadeset saborskih mandata, doživio je najgori mogući debakl na izborima 2003., kada je njegova stranka izborila samo dva mandata. Nakon toga, Budiša je, prirodno, dao ostavku. Budišin konačni odlazak s političke scene jedan je od događaja koji su obilježili 2003.

2. Ivić Pašalić,

predsjednik Hrvatskog bloka



Dr. Pašalić bio je u drugoj polovici devedesetih najmoćniji savjetnik predsjednika Tuđmana. I najozloglašeniji. Krajem devedesetih postao je legitimni nasljednik preminulog ministra obrane Gojka Šuška, predvodnika nacionalističke i protudemokratske frakcije Hrvatske demokratske zajednice. Danas je Ivić Pašalić anonimni političar, za kojeg na izborima gotovo nitko nije htio glasovati: u pojedinim je izbornim jedinicama dobio manje glasova čak i od potpunih outsidera, poput danas  potpuno zaboravljenog Dobroslava Parage, predsjednika stranke koja se zove HSP 1861. i koja, za razliku od Pašalićeva Hrvatskog bloka, uopće nije vodila izbornu kampanju. Pad Ivića Pašalića simbolizira i ideološki  svršetak najštetnijeg razdoblja Tuđmanove vladavine.

3. Zlatko Tomčić,

predsjednik HSS-a



HSS je pod Tomčićevom vladavinom od treće najvažnije stranke u zemlji postao peta ili šesta, a Tomčić je svojim postupcima u posljednjih godinu dana izravno odgovoran za pobjedu HDZ-a i za odlazak s vlasti koalicije u kojoj je HSS imao iznimno važnu ulogu.

4. Mate Granić,

bivši predsjednik DC-a



Čovjek koji je sedam godina bio Tuđmanov ministar vanjskih poslova na izborima je fizički izbačen s političke scene. Da Vesna Škare-Ožbolt nije, zahvaljujući vrlo malom broju glasova iznad izbornog praga, prvo ušla u Sabor, a sada i u Vladu, Demokratski centar Mate Granića prestao bi postojati. No, i ovako je to samo pitanje vremena. Sve što je Granić učinio u politici u protekle četiri godine pokazalo se duboko pogrešnim.

5. Zdravko Zubak,

poduzetnik



Zdravko Zubak kanio je provincijalno bahatim ponašanjem impresionirati hrvatsku javnu scenu. Prvo je prijetio Ministarstvu obrane, pokušavajući utjerati golem novac za nepotpuni i neupotrebljivi raketni sustav koji je Tuđmanu i Šušku trebao jedino za vojnu paradu na Jarunu. Zatim je želio kupiti Dinamo, razmećući se novcem kojim u stvarnosti ne raspolaže. Onda je ušao u politiku iz posve nepoznatih motiva (možda da legalizira svoj sumnjivi status trgovca oružjem) te je doživio zasluženi izborni debakl, nakon kojeg više nije kadar platiti troškove raskošne izborne kampanje.

6. Franjo Luković

predsjednik Zagrebačke banke



Luković nije uspio spriječiti ovrhu od čak 168 milijuna kuna, i to poslije dugotrajnog sudskog procesa s različitim vrijednosnim i pravnim predznacima. Lukovićeva je banka, dakle, dva dana uoči Božića ostala bez više od dvadeset milijuna eura.

7. Mirko Barišić i Zdravko Mamić

čelnici Dinama



Dinamo već desetak godina nije djelovao tako loše, ni bilježio tako slabe rezultate i tako mizeran posjet, kao ove jeseni, kada Mamić i Barišić u potpunosti vladaju klubom. Ovosezonski je Dinamo, naprosto, potpuni debakl.

8. Ivica Račan,

predsjednik SDP-a



Račan je izgubio izbore pa se samim tim prirodno svrstava među gubitnike godine. Međutim, rezultati Raačnove vlade, kao i činjenica da je SDP, usprkos porazu, uvjerljivo druga najjača stranka u državi, amnestiraju Račana od veće odgovornosti.