HRVATSKA 2018. KAO SRBIJA 1965. Kako je moguće da ta žena plati tu sumu vračari? Još kad sam vidio koga je trebala začarati ta tarot majstorica...

Godine 1965. klasik jugoslavenskog crnog vala Dušan Makavejev snimio je svoj prvi važni dugometražni film - “Čovek nije tica”. A taj film počinje trima uvodnim scenama koje opisuju svijet u kojem živimo i kao da su snimljene danas, a ne pred davne 53 godine.

Film Makavejeva počinje dugim monologom stanovitog Ćirković Roka, čovjeka kojeg film predstavlja kao “najmlađeg hipnotizera na Balkanu”. U svom monologu “najmlađi hipnotizer” pripovijeda o ulozi čaranja i baranja u životu socijalističke Jugoslavije. Ljudi - veli Roko - stavljaju ljubavne uroke tako što dlaku triput zagropaju i stave draganoj pod jastuk. Uništavaju povijesne spomenike jer grebu malter s Muratovog turbeta. Ljušte freske, kleče pred manastirima, bacaju uroke i kuhaju krila slijepog miša, a sve se to događa - kaže Ćirković Roko - dok drugi “putuju na Mesec”.

Nakon tog začudnog, uvodnog monologa, Makavejev nas filmom vodi u industrijski provincijski grad u Srbiji. Dok se kroz prozor vidi šuma dimnjaka te zrak pun čađe i dima, lokalni činovnik/novinski dopisnik iz ureda u Beograd diktira izvještaj o gostovanju simfonijskog orkestra u gradu. Simfoničari su, kaže partijski djelatnik, izvodili devetu Beethovenovu simfoniju pred “ozarenim radničkim licima” koja su u “tišini slušala besmrtnu Beethovenovu muziku”. Nakon što dopisnik u beogradske novine izdiktira vijest, slijedi rez koji baca sasvim novi kontekst na “ozarena radnička lica”. Kamera nas vodi u lokalnu kafanu u kojoj radnici (među kojima i Boris Dvornik) pocikuju i bacaju čaše dok pjeva cajka. Dok prsata pjevačica ciliče “joj čičo, joj bre čičo”, izbija tučnjava u kojoj lete šake i boce, intervenira i milicija, a u apsani će završiti i tvornički vozač, kojeg glumi budući HDZ-ovski zastupnik iz Splita.

Taj film je - ponavljam - snimljen 1965. Snimljen je usred ere rumenih zora i industrijalizacije, opismenjavanja, javnog zdravstva i sekularnog racionalizma. Makavejeva, međutim, zanima ono što je ispod i potisnuto: a to je čisti, slijepi, atavistički iracionalizam. Dok novinar iz provincije u Beograd šalje “službenu verziju” - da privreda cvjeta, poduzeće radi, a simfoničari su pred radnicima svirali Beethovena - njegov film prikazuje onu neslužbenu, neumivenu. Zaboravite Beethovena, Odu radosti i letove na Mjesec: ovo je još uvijek svijet u kojem prevladavaju krila slijepog miša, malter s manastirskih freski i Ćirković Roko. Pedeset i tri godine su prošle otkad je Makavejev snimio taj film. A nakon pedeset i tri godine, čovjek najednom shvati s nelagodom da se naš svijet nije puno pomakao od njegova svijeta istočne Srbije šezdesetih te da krila slijepog miša i dalje podzemno vladaju u svijetu Elona Muska i Mate Rimca.

Ovih dana hrvatski su mediji objavili sočnu tabloidnu vijest kako se redateljica kratkometražnih filmova Irena Škorić spori s vlastitom tarot-majstoricom od koje potražuje 400 tisuća kuna koje joj je posuđivala dok joj je ova isporučivala usluge gatanja iz karata, skidanja uroka i čitanja sudbine. Tarotkinja (jel’ se to tako kaže?) joj je pritom dala čak tri čarobna kamena za uroke (zašto tri, ako svaki skida uroke?). Saznali smo i to da se takvi kamenovi pune kao akumulator: to se “punjenje” - koliko smo doznali - naplaćivalo 200 kuna tjedno. Pritom cijeli ovaj celebrity-bizar ne bi bio kulturno relevantan da nema jednog detalja. Škorić je, naime, otišla tarotkinji da zacopra “stanovitu osobu” u HAVC-u zbog koje joj slabo prolaze dugometražni projekti.

Eto ti sad, moj Ćirković Roko. Sve do sada, živjeli smo u uvjerenju da je hrvatska kinematografija zapala u tavorenje zbog ideoloških pritisaka, zbog neizdržive agresije profesionalnih braniteljskih pretorijanaca, zbog plašljivosti i kunktatorstva ministrice kulture, te zbog atmosfere autocenzure u društvu. E, sad znamo da nije tako. Čemerno stanje u hrvatskom filmu posljedica je - copranja. Tarot-majstorica Željka začarala je Hrvoja Hribara za honorar od 400 tisuća kuna - no, ako i jest bilo skupo, bome je bilo djelotvorno. Jer zacoprani dužnosnik ostao je bez funkcije, pao je u političku i ekonomsku nemilost te hoda uokolo kao da je ‘72. izišao iz zatvora. A što se kinematografije tiče, kao da su i na nju pale tarotkinjine čare-bare: filmovi nam sve manje ulaze na velike festivale, HAVC masovno napuštaju najbolji djelatnici, a krupni projekti - od izvoza filmskih usluga, preko planova o studiju i tehničkoj bazi - stoje u leru bez pomaka.

Činjenica da je stanovita umjetnica potrošila novac u protuvrijednosti manje garsonijere na ženskog ekvivalenta Ćirković Roka ne bi bila ništa više od sočnog socijalnog trača - da se taj cijeli bizarni zaplet nije događao praktički u srcu društvenog mainstreama. Osoba koja je silne novce trošila na gataru bila je bliska suradnica doministra kulture Šipuša koji joj je povjerio projekt Noći hrvatskog filma. Bila je bliska suradnica Ive Josipovića, članica tijela njegove stranke Naprijed Hrvatska i autorica famoznog videa sa štapićima koji je tijekom kampanje 2015. zasmijavao lokalnu publiku.

Čuveni video s Josipovićem kojeg je režirala Irena Škorić:

Bila je nakratko čak i predsjednica Društva redatelja, ali su redatelji brzo organizirali prevratničku skupštinu da je se riješe. Bila je, također, tihi, ali čvrsti sudionik antihavcovskog prevrata kojim se tu ustanovu (nažalost, s uspjehom) prokazivalo kao Alibabinu pećinu lopovluka i klijentelizma. U ratu s mrskim vladarima hrvatskog filma Škorić je, ispada, baš kao i Putin koristila hibridno ratovanje. To copranje joj je - ispada - bio i jedan od rijetkih uspjelih projekata. Jedino, dogodilo joj se što se filmašima zna dogoditi: malo je probila budžet i ostavila dugove.

Čovjek koji vjeruje da živi u iole normalnom društvu pomislit će da je svijet gatara, čitačica tarota i čarobnica s okultnim kamenjem svijet društvene i ekonomske margine. Vjerovat će da ta supkultura vradžbina i praznovjerja obitava u malim oglasnicima, među neukima i sirotinjom, da će žrtve opskuranata biti tete iz nebodera koje gataju iz kave, čitateljice horoskopa ili klipani koji vise po vas dan u kladionicama. A onda, najednom, otkrivate da to baš i nije tako. Polusvijet tarotiranja i kamena koji se pune kao akumulator koegzistira s vrhovima društva, on se nalazi sasvim blizu centara moći, u neposrednom okružju ljudi koji prolaze kroz obavještajne provjere, ljudi kojima smo kao građani povjerili vlast u nadi da će graditi racionalno društvo. I to je trenutak kad najednom shvatite da “punjenje kamenja” zagrebačke redateljice nije ništa drugo nego perfektna metafora stanja društva u Hrvatskoj.

Elon Musk ide na Mars, ljudi razvijaju umjetnu inteligenciju, samovozive automobile i pametne genske terapije, a na drugoj strani imate društvo u kojem David Icke gostuje u parlamentu, na kioscima se prodaje knjiga o Zemlji kao ravnoj ploči, protivnici cijepljenja gostuju na javnoj RTV, predsjednica i crkveni vrh plasiraju historiografske “fake news”, Wikipedia na mjesnom jeziku organ je neonacista, a 20 tisuća ljudi protestira na trgu protiv gender theory - dakle, nečeg što se na Filozofskom fakultetu predaje na prvoj godini.

Pritom je - dakako - ključna riječ “izbor”. Jer ako izbor roditelja može biti da u školi ne uče Darwina, onda izbor može biti i taj da ne uče Jasenovac, da ne uče da je Zemlja okrugla i da umjesto liječniku na cijepljenja odu tarot-meštrovici na punjenje kamena. Eto prijedloga za narednu društvenu reformu u režiji Ilčić i Markić: David Icke i Karlo Duspara morali bi ući u radnu skupinu za kurikulum, a uslugu punjenja kamenja morao bi na listu uvrstiti HZZO. Jer u zemlji bezgraničnog prava na neracionalni izbor nije način da pošteni građanin koji pošteno plaća porez mora tarot čaranje plaćati sam. Pogledajte sirotu redateljicu: eto, dokle građanina dovede kad mora komercijalno plaćati “zdravstvene usluge”.

Vraćam se načas Makavejevu i njegovom “Čovek nije tica”. Hrvati rado misle da sa Srbima nemaju sličnosti i vjeruju da su od 1965. evoluirali. Ali tko god na YouTubeu pogleda tih prvih šest minuta “Čovek nije tica”, ne može a da ne osjeti nelagodno zujanje deja vua. I u Hrvatskoj 2018. - kao i u Boru 1965. - postoji “službena verzija”. Nju su nekoć diktirali telefonom tajnici soc-saveza, a danas je izgovaraju vijesti HTV-a. Po toj verziji, eto, mi smo jedno sasvim racionalno i uspješno društvo, svakog dana u svakom pogledu napredujemo, kultura cvate, identitet bubri i snažniji je nego ikad. Možda se iz dimnjaka više ne diže gusti dim, ali nije bitno - jer mi i danas prebrojavamo noćenja kao nekad tone koksa i bakra. A ispod te tanke oblatne racionalnosti krije se - međutim - “kafana”.

A ta “kafana” danas nema samo obličje cajki, nego i BB kuće, internetskog trolanja, portalskih fake newsa i klerikalne političke kontrakulture. A iznad svega toga nadiže se karizmatska figura Ćirković Roka, žreca i gurua, “najmlađeg hipnotizera na Balkanu”. Nema što: Ćirković Roko bi u današnjoj Hrvatskoj imao tržišnog uspjeha.