Ovogodišnji prvosvibanjski slogan radničkih sindikata “za spas industrije i radnih mjesta” upućen je političkoj eliti, prije svega aktualnoj Vladi. Zahtjevi “organiziranih radnika”, zapravo očajnički vapaji potpuno zbunjenih gubitnika tranzicijskog procesa, načelno su prihvatljivi. Ne postoji niti jedan važniji politički cilj, niti važniji “nacionalni interes” (o kojemu je nevjerojatno teško postići suglasje u Hrvatskoj) od stvaranja radnih mjesta i povećavanja blagostanja. Hrvatska politička elita već više od dva desetljeća ne uspijeva oblikovati koliko-toliko jasnu viziju gospodarskog i socijalnog razvoja.
Državni i paradržavni sektor danas dominira u stvaranju ukupnog domaćeg nacionalnog dohotka. U zemljama poput Češke i Poljske privatni sektor sudjeluje u stvaranju BDP-a s oko 90%, u Hrvatskoj tek s 50%. (2)
Politika dugogodišnjeg nekontroliranog zaduživanja javnog sektora i bujanje neproduktivnih javnih investicija rezultirala je kolapsom privatnog sektora. Posljednji primjer otvaranja nedovršene autoceste između Zagreba i Siska, čiju je gradnju trebalo zaustaviti početkom krize, govori o konfuziji u planiranju državnih ulaganja. Ulaganja u javnu infrastrukturu nisu, niti mogu stvoriti nova, dugoročno održiva radna mjesta. To mogu samo ulaganja privatnog sektora!
Beskorisne političke diskusije o marginalnim ekonomskim pokazateljima (je li stopa nezaposlenosti pala ili nije, hoće li BDP malo rasti ili neće) ne mogu zasjeniti temeljnu činjenicu da broj radnih mjesta u Hrvatskoj stagnira već više od dva desetljeća. Broj radnih mjesta 2000. i 2014. godine bio je gotovo identičan: oko 1,350 milijuna, odnosno radilo je samo 49,2% stanovnika starijih od 15 godina. No, Hrvatska se nalazi u krugu zemalja koje mogu stvoriti blagostanje svojim građanima.
Glavni cilj hrvatskih ekonomskih politika u sljedećim godinama bez dvojbe mora biti stvaranje novih radnih mjesta.
Međutim, ona se ne mogu stvarati revitaliziranjem neuspješnih državnih i paradržavnih poduzeća, kako to mnogi zamišljaju. Ideja sindikalnih vođa, kako bi se to moglo zaključiti iz ovogodišnjih provomajskih slogana, da se radna mjesta mogu održavati u zastarjelim i neučinkovitim industrijskim poduzećima poput rafinerije nafte u Sisku ili tvornice umjetnih gnojiva u Kutini, još je jedna od velikih zabluda. Sindikati, ali i mnogi drugi komentatori ekonomskih procesa vjeruju da se radna mjesta mogu stvarati kroz novi proces industrijalizacije kakav smo u Hrvatskoj vidjeli davnih 1970-ih godina.
Podjednako je besmislena ideja hrvatskih političara o stvaranju novih radnih mjesta u građevinskom ili energetskom sektoru, odnosno u državnim poduzećima kroz ponovno korištenje nacionalnog kapitala i financijskog potencijala države. Nova i kvalitetna radna mjesta, koja će omogućiti zadržavanje sadašnje razine privatnog i općeg blagostanja te njezino povećavanje (kvalitetno obrazovanje, javna sigurnost, javno zdravlje i dr.), u sljedećem desetljeću stvarat će isključivo investicije domaćih i međunarodnih privatnih poduzeća. Ekonomska politika mora bez odgađanja zaustaviti stvaranje novih deficita, promijeniti strukturu državne potrošnje u korist poticanja rasta privatnog sektora te u kratkom roku pokušati smanjiti iznimno visok javni dug. Uspješne manje zemlje članice EU, usporedive s Hrvatskom, u kratkom su roku uspjele provesti duboke strukturne reforme i pokrenuti novi, iznimno dinamičan ekonomski rast.
Strukturne promjene znače upravo ono što im ime govori: promjene u strukturi nacionalne ekonomije.
To podrazumijeva prodaju državnih udjela u poduzećima te privatizaciju dijela tzv. javnih poduzeća, prije svega onih koja sigurno nisu od posebnog “nacionalnog interesa”.
Prodajom državnih udjela u energetskim poduzećima, primjerice u Ini ili HEP-u, logističkim poduzećima poput Pošte ili prodajom viška javnih bolničkih kapaciteta (osobito u rehabilitacijskim bolnicama koje treba usmjeriti na europska tržišta), u kratkom roku može se bitno sniziti javni dug a da se pritom ne ugrozi razina javnih usluga.
Naravno, hrvatski građani moraju se usuglasiti s osnovnim postulatom tržišne ekonomije koja govori o tome da “besplatnog ručka nema”.
Zbog svojih komparativnih prednosti i povoljnog položaja u europskoj geografiji, Hrvatska može u sljedećih 5-10 godina stvoriti između 100.000-150.000 novih radnih mjesta. U svim ekonomskim sektorima.
Dovoljno da se zaustavi egzodus mladih ljudi iz Slavonije koja, unatoč komparativnim prednostima u prehrambeno-prerađivačkom sektoru, nije europski konkurentna regija. Umjesto zapošljavanja u slavonskim mesno-prerađivačkim kapacitetima, mladi radnici traže posao u tvornicama mesa u Češkoj. Nevjerojatno, ali istinito. Politička elita mora preuzeti punu odgovornost. Ili je možda politička djelatnost preozbiljna da bi se prepustila političarima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....