Hrvatska nema narodne, nego stranačke zastupnike

Prijedlog promjena koje inicira predsjednik Republike nije još sav dospio u javnost, ali je bilo dovoljno i nekoliko indiskrecija o promjeni izbornog sustava, da se uzbibaju valovi: javnost uočava da recesija - ekonomska i etička - metastazira iz Sabora, ovakvoga i ovako biranoga. Kojim u kondominiju manipuliraju dvije ključne stranke, dok ih neki još gori krizni vrag ne odnese. Ali hrvatski građani su se navikli dugo gutati i trpjeti, lakše im je pasivizirati se, ili čak iseliti, nego se organizirati i mijenjati.

U posljednjih nekoliko godina dogodila se mračna homologizacija dviju vodećih stranaka. Kroz dvadesetak godina s jedne su strane bili lopuže i pljačkaši, a s druge nesposobni pronositelji šupljih obećanja. Posljednjih godina i lopuže su sve nesposobniji, a među nesposobnima sve je više lopuža. Očaj koji je u susjedstvu izbacio na površinu Mira Cerara mlađega nije dovoljan da osigura većinu, utoliko prije što je prožet populističkim maksimalizmom, koji nikada nigdje nije donio sreću. U nas na hranjivoj podlozi očaja raste OraH, ali krajnji domet mu je vjerojatno neka koalicija, presađivanje u močvaru.

Može li to popraviti uvođenje preferencija? Malo, pa ništa. Uvođenje dvojnog sustava: dio na stranačkim listama, dio u uninominalnim izbornim jedinicama? Ne vjerujem. Italija je i to bila pokušala, bez uspjeha, bilo je dosta i 25 posto na stranačkim listama pa da definitivno zatruje i paralizira Parlament.

Ne, ne mislim da stranke treba destruirati, uškopiti, izbaciti iz politike. Svaki takav pokušaj, i kad je bio motiviran najboljim i najčasnijim namjerama, vodio je u pakao. Treba radikalno promijeniti način odabira, “vratit dite materi”: zastupnike biračima. U našemu izbornom sustavu zastupnici su temeljito, sigurnosno, sanitarno odvojeni od svojih birača te apsolutno, nepovratno i bezuvjetno natjerani na privrženost vodstvu svoje stranke (i, preko nje, eventualne koalicije).

Oni nisu narodni zastupnici nego stranački zastupnici (s djelomičnom iznimkom zastupnika onih manjina unutar kojih se nisu konstituirale stranke s nacionalnim predznakom).

Da situacija bude gora, u doba utvrđivanja ustrojstava sadašnjih političkih stranaka u Hrvatskoj one su organizirane - na sliku i priliku gledišta predsjednika Tuđmana, ali i na svekoliko zadovoljstvo njegovih navodnih ili zbiljskih konkurenata - kao izborne apsolutističke monarhije a ne kao demokratski organizirane udruge. Ni Sveti Otac Papa nema takve ovlasti pri sastavljanju Kardinalskog zbora kakve ima predsjednik gotovo svake hrvatske političke stranke pri imenovanju stranačkog vodstva. Papa može samo dopunjavati Sveti kolegij, a hrvatski partijski vođe mogu svoje smjenjivati i postavljati po slobodnoj volji, a jedini trenutak istine je stranački kongres ili stranačka konvencija, poslije smrti vođe ili izbornog debakla, kada se bira novi apsolutist (s iznimkom socijaldemokrata, koji ipak imaju općestranačko izjašnjavanje kada je stani-pani, npr. kada biraju predsjednika stranke ili kandidata za predsjednika Republike) - ali i nakon toga je izabranog potpredsjednika lako izolirati. I ćao, đaci.

To poprilično vjerno zrcali patrijarhalnu matricu hrvatskog društva.

A građanin, birač? Sveden je samo na zubac u zupčaniku glasačkog stroja. On izražava stranačku preferenciju, a ne zastupničku. Ili izražava jalov prosvjed, glasajući za autsajdere koji neće doći na vlast, ali se birač nada da će u Saboru barem rogoboriti i potkubavati, što je i njemu, biraču, maksimalan doseg u hrvatskome izbornom sustavu. Aii, umjesto da se strankama i dalje omogućuje da vode svoju verziju dogovorne ekonomije u Saboru koji je unutrašnje dvorište partijskih nomenklatura, potrebno ih je preorijentirati s Markova trga na teren, ne u izborne feude, nego direktno među birače.

Ne mislim da postoji apsolutno najbolji izborni sustav, niti da je jedan izborni sustav najbolji za sva vremena. Ali za ovakvu, teško oboljelu i apatičnu Hrvatsku, smatram da je jedino rješenje za sljedeća dva-tri desetljeća, sustav s uninominalnim izbornim jedinicama, jednokružnima (kao u Engleskoj) ili dvokružnima (kao u Francuskoj), u Republici i u četvorim ili petorim banovinama (umjesto 20 županija).

Osim toga, potrebno je strankama odrezati koruptivne korijene u tzv. javnim poduzećima. Potrebno je spriječiti da “spoil system” dopire do HEP-a, HAC-a itd., pa do županijskih i komunalnih poduzeća, a umjesto njega uvesti sustav transparentnih javnih natječaja i neovisnih ombudsmana, kako bi ta poduzeća bila prisiljena preći s partijske na poslovnu logiku.

Jednako tako treba izbjeći partijsku lotizaciju Ustavnog suda. O tome treba raspravljati, vjerujem.