Hrvatskoj se nije lako dokazati u čuvanju vanjskih granica EU - i izbjeći kritike

Europska unija nije uspjela postići konsenzus o ključnim pitanjima vezanim za migracije niti je uspjela reformirati sustav azila. Usto, odluke koje su usvojene nakon velike migrantske krize 2015., u najboljem slučaju, samo su polovično primijenjene. U EU, zapravo, nema pitanja koje ga je toliko podijelilo kao migracije. A tako je i dalje iako više nema tako velikog migrantskog vala i situacija je koliko-toliko pod kontrolom. Migracije su danas glavna tema i u kampanji za europske izbore.

Populisti i spremna desnica i dalje koriste migracije kao sredstvo zastrašivanja javnosti od ugroza europske kulture, civilizacije i tradicionalnih vrijednosti. Institucije EU ionako će uvijek svaku svoju politiku proglasiti uspjehom. To će potkrijepiti i statistikama. Tako će i sada iz Europske komisije reći da je plan za upravljanje migracijama uspio, da je velik broj izbjeglica premješten iz prihvatnih centara iz Grčke i Italije, a isto tako određen broj i iz izbjegličkih kampova iz Turske te da je svake godine u padu i broj ilegalnih migranata i tražitelja azila. S druge strane, i oni koji se protive politici Europske unije o migracijama svoju će politiku proglasiti uspjehom.

Mađarski premijer Viktor Orban reći će da je postavljanje žice i angažiranje policije i vojske dovelo do pada broja migranata. I sporazum između Europske unije i Turske u velikoj je mjeri doveo do pada broja migranata u EU pa taj model sada žele primijeniti i za kontrolu migracija iz Afrike te sklopiti sporazume sa sjevernoafričkim državama.

U ovoj situaciji Hrvatska se našla u velikom iskušenju. Ima najdulju vanjsku granicu EU koju mora nadzirati. Mora se u tome dokazati kako bi se kvalificirala za ulazak u Schengen, što je jedan od prioriteta od ulaska u Uniju. Pri tome mora poštovati osnovna ljudska prava i međunarodne konvencije. Kako god postupila, bit će onih koji će je pohvaliti i onih koji će je kritizirati. Tako je upravo u vrijeme kada su nam hrvatski dužnosnici govorili kako dobivaju čestitke i pohvale od kolega iz EU za uspjeh u zaštiti vanjskih granica, sprečavajući ulaz većeg broja ilegalnih migranata na teritorij EU, došao neugodan izvještaj Amnesty Internationala koji spominje loše postupanje hrvatskih vlasti prema migrantima.

Da bi stvar za Hrvatsku bila još neugodnija, taj je izvještaj izazvao zabrinutost Europske komisije koja, kako je rekla glasnogovornica Mina Andreeva, ovakve navode uzima “vrlo ozbiljno”.

Komisija je posebno upozorila na nužnost da se osobama koje nisu državljani EU ne uskraćuje pravo da podnesu zahtjev za azil. Europska komisija tada je poručila kako od Hrvatske očekuje da hitno djeluje slijedom tih konkretnih navoda.

Ono što u Bruxellesu ne žele spomenuti jest da su ne samo Hrvatska, već i BiH, zapravo dovedene u takvu situaciju jer su druge države prije njih propustile odraditi svoj posao. U Komisiji tako nisu htjeli dati konkretne odgovore na pitanja o tome kojom rutom uopće dolaze ti migranti i je li opravdan strah da bi se ponovno mogla aktivirati takozvana Zapadnobalkanska ruta. Stalno su samo ponavljali kako su “u kontaktu sa svim državama”, ali nisu htjeli imenovati države EU u kojima je većina tih migranata, koji su sada u BiH, već bila.

To stoji i u samom izvještaju Amnesty Internationala koji prenosi svjedočanstva migranata da su prije toga već bili u Grčkoj i Bugarskoj, ali da su ih “iznevjerili” sustavi azila u tim državama pa su preko zapadnog Balkana krenuli put drugih država EU.

Osim rutom preko Bugarske i Rumunjske, dio izbjeglica u BiH, koji poslije preko Hrvatske kreću prema drugim državama Europske unije, dolazi i preko Srbije. U izvještaju o tražiteljima azila u Uniji prošle godine se “iznenadnim” smatra naglo povećanje broja tražitelja azila iz Irana. U istom se izvještaju to objašnjava činjenicom da je Srbija ukinula vize za državljane Irana, ali ih je potkraj prošle godine, na pritisak EU, morala ponovno uvesti. U tom razdoblju više tisuća državljana Irana je preko Srbije već stiglo u Europsku uniju.

Hrvatska kao država s tako dugom vanjskom granicom EU, ali i države zapadnog Balkana koje s nama graniče, trebaju pomoć i solidarnost Europske unije. No, trebaju i iskren pristup te jednak tretman EU koji ne smije neke države kritizirati, a druge štititi. Balkanska ruta nije zatvorena. Njome ne dolazi više stotina tisuća izbjeglica kao 2015., ali broj ove godine nije ni zanemariv. Osim humanitarnog karaktera, ovaj problem može imati i političke konotacije te utjecati na ukupnu stabilnost regije.

I unutar Hrvatske pitanje migracija može postati tema političkih prepucavanja jer će neki kritizirati vlast zato što nehumano postupa prema izbjeglicama, dok će drugi tražiti slanje vojske i postavljanje bodljikave žice na granicu. Budući da je Hrvatska pokazala da je spremna na solidarnost s drugim državama Europske unije, ona mora računati i na solidarnost drugih.