Za nekoliko tjedana - početkom srpnja - navršit će se točno deset godina od vjerojatno najneobičnije tiskovne konferencije koju je održao neki premijer u suvremenoj Europi. Bila je to ona glasovita presica na kojoj je Ivo Sanader bez obrazloženja dao ostavku na premijersku dužnost. “Doviđenja i hvala”, rekao je tog srpanjskog dana premijer Sanader i izišao iz dvorane, a za njegovim su odlaskom ostala silna neodgovorena pitanja oko kojih se i danas roje spekulacije i teorije zavjere.
Sutra ujutro, HDZ-ovu je Vladu preuzela Sanaderova pobočnica i današnja politička TV komentatorica Jadranka Kosor. Preuzela je vlast u trenutku kad je Hrvatska u pregovorima za ulazak u EU bila negdje na polovini, a nad cijelim je društvom visio tamni oblak zvan Poglavlje 23 - pravosuđe i temeljna prava. Ključni dio tog poglavlja bila je borba protiv korupcije.
U tim čudnim, kaotičnim i dijelom slučajnim okolnostima otpočelo je najintrigantnije poglavlje novije hrvatske političke povijesti. Slaba izvršna vlast bez demokratskog legitimiteta, nepostojanje autoritarnog alfa-mužjaka na čelu vladajuće stranke, gnjev građana, pritisak izvana i “štoperica” iz Bruxellesa stvorili su specifičan koktel okolnosti za koji smo tada naivno mislili da su naprosto “nova normalnost”. Danas znamo da to nije bila nova normalnost, nego tek jednokratni eksces. Taj jednokratni eksces zvao se hrvatska borba protiv korupcije.
Kako je to završilo – znamo. Završilo je serijama krupnih stinger-operacija i skupih istraga tijekom kojih je pred zabezeknutom facom hrvatskog čove izronila cijela jedna atlantida korupcije. U, što se hapsilo tih godina! Hapsilo se na sveučilištu i u zdravstvu, u fondu za privatizaciju i u ministarstvu obrane, hapsilo se u referadama i u ministarstvima, a u toj centrifugi lopovluka iz vreće su ispadali bojani tuneli, aneksi, promidžbeni filmovi, kamioni, rasvjete igrališta, ledine na Pagu.
Taj veliki usisavač antikorupcijske kampanje usisavao je sveučilišne profesore, državne tajnike, gradonačelnike, župane, cijeli niz ministara, da bi na koncu došao i do glave same: do samog Sanadera. Pred javnošću se razotkrilo ono što se tih godina kolokvijalno zvalo “hobotnica”. Hrvatskoj javnosti načas se činilo kao da je napokon istisnula gnojni čir. Tako se očito činilo i Europskoj uniji. Jer, kad neka zemlja zbog korupcije hapsi premijere i ministre, onda joj nekako ne možete zamjerati manjkavu borbu protiv korupcije. Nekako joj više ne možete zamjerati ni pravosuđe i temeljna prava.
Naivniji - ja među njima - tih su godina mislili da je čir istisnut. Mislili su da se društvo riješilo dječje bolesti te da smo se kao zajednica koja sazrijeva pospremili u podrum još jednu užasnu stečevinu užasnih devedesetih. Kao što smo se riješili mundira na Markovu trgu, lente, tuđmanizma, šovinizma i čuvara državnog pečata, tako smo se - eto - riješili i još jednog zaostalog epifenomena tuđmanizma - a to je otvoreni koruptivni grabež. Sad ćemo, jel’te, imati “normalnu” korupciju, kao “normalne” zemlje. Ne grezu, neuvijenu, kokošarsku korupciju 90-ih, nego onako - malo, krišom, negdje u visinama, u zatvorenom boy’s clubu.
Ako išta znamo, znamo da je to bilo jako naivno. Jer, danas - deset godina nakon početka famozne “borbe protiv korupcije” - od te borbe nije ostalo ništa.
Kad to kažem, ne mislim samo na pravosudne rezultate tog velikog vala korupcijskih optužnica. Danas, deset godina kasnije, više-manje svi znamo da se veliki pravosudni tsunami u tih deset godina pretvorio u valić. Čovjeku danas, dekadu kasnije, dođe gotovo da se ispriča Polančecu što je gulio kaznu zbog rasvjete u Đeletovcu. Jer, veliki dio procesa vezanih uz “hobotnicu” ili se još metilja po sudnicama, ili je završio poništenim presudama, ili se zagubio na sporednom kolosijeku, a akteri uz rijetke iznimke slobodno hodaju uokolo. Čak je i krunski slučaj političkog reketa - slučaj Fimi-Media - završio na ranžirnom kolodvoru hrvatskog sudskog bespuća.
No, to je manji dio problema. Veći je dio problema taj što je poništena temeljna bit onog što se tada zvalo borba protiv korupcije. Naime, ono što je nakratko bilo eksces, opet je norma. Ono što je nakratko postalo neprihvatljivo, opet je prihvatljivo. To kratkotrajno razdoblje u kojem su se političari doista bojali da ih se ne uhvati u pekmezu više ne postoji. To kratkotrajno razdoblje kad je dobrohotna (Ili poštena? Ili - slaba?) vlast puštala da tužiteljstvo ruje i ore po njoj više ne postoji. Frazerski bi se reklo “ne postoji politička volja” za borbu protiv korupcije i klijentelizma. A manje frazerski (i istinitije) moglo bi se reći da postoji jako čvrsta volja da te borbe bude što manje.
Tako izgleda Hrvatska deset godina nakon “doviđenja i hvala”. A danas - užežin te čudne obljetnice - treba reći da za taj povratak na staro ključnu krivnju ne nose ni ustaše ni fašisti, nego jedan pristojni, proeuropski centrist - Andrej Plenković.
Andrej Plenković možda po ponečem i jest proeuropski centrist. Da, u nekim se stvarima oteo kontroli Kaptolu, izignorirao ih je oko ideoloških tema poput istanbulske i marakeške, nastavio je simulirati da ga zanima reforma školstva, riješio se toksičnih političkih brakova s Ružom Tomašić ili Tepešom ili Brunom Esih. Ali, kao što je Sanader svoje skretanje u centar morao “financirati” time što je stranku i njene aktere optočio dvojbenim novcem, tako i Plenković svoje skretanje u centar “financira” dosad najdrastičnijom obnovom partijske države od 90-ih.
Pod stranačku se kontrolu podvrgava centralizirani državni inspektorat. Pod stranačku se kontrolu decenijskih HDZ-ovih župana podvrgavaju uredi državne uprave u županijama. Stranačko kadroviranje izlilo se iz korita i sad više ne zahvaća uvriježene funkcije, poput onih direktora bolnice i šefova javnih poduzeća. Partijsko kadroviranje sad se spustilo u kulturu i sport, a ljudi koji rade u javnim službama zdvajaju da se nikad kao zadnjih godina nije tako zapošljavalo preko stranke. To je klijentistički stroj koji klopara, stroj kojim Plenković kupuje pristajanje na vlastitu “idejno skretanje”.
To je jedan dio te priče. Drugi, gori, proizlazi iz prvog. Jer, strančarenje uvijek proizvodi klijentelizam, a klijentelizam uvijek kreira korupciju. Tako smo se deset godina nakon “doviđenja i hvala” ponovo našli u vrlom starom svijetu u kojem poduzetnici ministrima plaćaju aviokarte i moskovske hotele, isti poduzetnici ministrima daruju Mercedese, treći poduzetnici drugim ministrima u pol cijene namještaju vilu u Makarskom primorju, a građevinari zidaju vile županima koji su im nabacili poslove u županiji. Riječ je - ukratko - o “low budget” verziji filma koji smo već gledali prije krize 2008. Broj nula je manji, broj kvadrata manji, nose se malo manje skupi satovi, i koruptivne su se ambicije smežurale kao i ambicije društva u cjelini. Ali, u osnovi je riječ o kokošarskoj, sitnobudžetskoj verziji istog čerupanja društva kakvom smo jednom već svjedočili.
A sve to skupa ne bi bilo moguće da nije političkog ozračja - ozračja za koje je kriv politički vrh. Pritom će grijeh Plenkovića i njegove Vlade u određenoj mjeri biti grijeh propusta, odnosno nečinjenja. Ali - u znatnoj mjeri Plenkovićev će grijeh biti i grijeh djelom. Jer, ova je Vlada imala Nadzorni odbor Hrvatske radiotelevizije koji je u svom izvješću upozorio na hrpu skandaloznih, klijentističkih i antiprofesionalnih postupaka na javnom servisu. I - što tada napravi Plenkovićeva Vlada? Ne smjenjuje na HRT, nego smijeni Nadzorni odbor.
Ova je Vlada imala povjerenicu za sukob interesa koja se pokazala efikasnom i tvrdom. I - što napravi ova Vlada? Smijeni je. A onda njenoj zamjenici - pošto je ne može smijeniti - pokuša skresati ovlasti. Pokuša na nju izvršiti moralni atentat zahtjevom za izuzeće. Svaki put kad je tako djelovala, Plenkovićeva je Vlada poslala političku poruku koju su svi uključeni jasno razumjeli. Problem nisu oni koji rade u mutnom, nego oni koji po tom čeprkaju. Dečki, ne brinite, samo naprijed, naši smo.
Deset godina nakon Sanaderova odlaska bauk korupcije i klijentelizma opet leluja Hrvatskom. A tragedija je da taj duh nisu pustili ni divlji, ni antieuropejci, ni ustaše. Nije ga pustio Karamarko, iako je on sam pao jer je uhvaćen u koruptivnoj vezi. Taj je duh - nažalost - pustio pristojni europejac kojem Angela Merkel dolazi na feštu.
I zato - ako tražite crnog labuda, eto vam crni labud. Eto vam objašnjenje zašto su dvije liste prijesnih ustaša na zadnjim izborima dobile zbrojeno 15%. Eto vam objašnjenje zašto je opasni autokrat s napoleonskim nagnućima Kolakušić dohvatio 9% glasova. Dohvatio ih je, da se ne lažemo, samo zato što mu udruga/stranka/što-već u nazivu ima čarobnu riječ. Riječ “antikorupcijska”.
I zato: nemojmo se poslije čuditi kad u hrvatski politički prostor pohrle opasni autoritarni demagozi. Vrata su im - kao mnogo puta u povijesti - otvorili fini i pristojni.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....