Imamo li pravo znati za nesreću Ines Strenje-Linić sa smrtnim ishodom?

Treba li poštovati loše zakone, posebno onda kada bi mogli štititi javne dužnosnike, o čijim bi postupcima i radu javnost treba biti detaljno obaviještena?

Što, dakle, novinari trebaju napraviti kada otkriju mrlju na spomenutoj slici, a zakon propisuje kako zbog formalnopravnih razloga, više nema mrlje. To je suštinsko pitanje koje se otvorilo nakon objave, do sada prešućene, informacije kako je Ines Strenja Linić, saborska zastupnica Mosta, još 1983. skrivila tešku prometnu nesreću.

Dubrovački dnevnik objavio je članak "Mostovci moraliziraju o presudama, a Strenja Linić osuđena zbog smrti djeteta u prometnoj", u kojem su otkrili kako je jedna od najpoznatijih članica Mosta pravomoćno osuđena zbog prometne nesreće u kojoj je smrtno stradalo dijete. Objavljenu informaciju za Dubrovački dnevnik potvrdila je i sama Ines Strenja Linić putem telefonskog razgovora još početkom godine.

“Bilo je loše vrijeme, padala je kiša, i izgubila sam kontrolu nad vozilom. Ja sam bila dijete, imala sam nepunih 19 godina i to je nešto što uništi čovjeka,” izjavila je Ines Strenja Linić za Dubrovački dnevnik.

Zatim je pošteno izvrijeđala novine, čime se nećemo baviti jer bismo ozbiljno društveno-moralno pitanje prebacili u sferu bapskih svađa. Stvarni problem je ono što slijedi.

Jedan od iracionalnijih zakonskih dokumenata predstavlja Zakon o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji, koji u čl. 19., st. 5. navodi kako "Protekom rokova određenih u stavku 4. ovoga članka počinitelj kaznenog djela smatra se neosuđivanim i svaka uporaba podataka o osobi kao počinitelju kaznenog djela zabranjena je, a uporaba tih podataka nema pravni učinak. Rehabilitirana osoba ima pravo nijekati prijašnju osuđivanost i zbog toga ne smije biti pozvana na odgovornost niti imati bilo kakve pravne posljedice".

Treba biti jasno: ovo je glupa i nemoralna zakonska odredba, koja je nezamisliva u Velikoj Britaniji, SAD-u ili bilo kojoj demokratskoj državi. Znači kako možete počiniti kazneno djelo, ubiti, ukrasti i lagati, a nakon isteka roka rehabilitacije, nitko ne smije izjaviti ili napisati da ste nekoć ubili, ukrali ili lagali. Ako ste političar, smijete tužiti one koji napišu da je Radimir Čačić skrivio dvije smrti, Mirko Norac sudjelovao u likvidacijama, Krešo Beljak provaljivao u aute, a Ines Strenja Linić nekoga pregazila.

Razumljiva je potreba javnih osoba da se prikažu savršenima, ali važnije je pravo javnosti da sazna jesu li oni koji ih predstavljaju kršili zakone. Ili samo radikalno mijenjali mišljenje o čemu je ovih dana pisao portal Index, čiji novinari su iskopali dokaze prema kojima je Željka Markić u prvoj polovici 90-ih, kao suradnica Human Rights Watcha, žestoko napadala tadašnji nacionalistički diskurs, na čelu s Franjom Tuđmanom i HDZ-om.

Indexovi novinari citirali su izvještaje HRW-a u čijem pisanju je sudjelovala i gospođa Markić, u kojima se osuđivala Tuđmanova politika, prozivalo ondašnjeg ministra obrane Gojka Šuška i šefa vojne policije Matu Laušića za sustavna kršenja ljudskih prava, policiju za nasilno ponašanje, "primjećivala ponižavanje i diskriminaciju Srba, Muslimana i ostalih ne-Hrvata". Kod Željke Markić radi se o dramatičnoj promjeni političke paradigme u posljednjih dvadeset godina, a kako je ona javna osoba i kao takva, njezini stavovi također smiju biti izloženi javnoj provjeri.

Potpuno je svejedno radi li se o nečemu što je napravila u doba studija, prije deset godina ili jučer. Mediji nisu tu da donose presude, ali srž novinarstva trebalo bi biti otkrivanje i objavljivanje istine. Što znači kako javnost - unatoč besmislenim zakonskim rješenjima - ima pravo znati da je Krešo Beljak jednom bio provalnik, Ines Strenja Linić u mladosti izazvala prometnu nesreću s nepopravljivim posljedicama, a rodonačelnica konzervativnog pokreta bila kritičarka hrvatskog nacionalizma.

Kao što se ne mogu izbrisati ružne epizode u povijesti bilo koje države i naroda, tako nije moguće proglasiti nepostojećima greške i propuste koje je napravio svatko od nas. U slučaju zastupnice Mosta ne radi se o pozivu na njezin medijski linč, već o iznošenju njezine životne priče sa svim aspektima, i dobrim, i lošim.