Imotski je pokazao kako mržnja raste ako država šuti

U ovo vrijeme mesopusta, maškara i karnevala skriveni iz maske - jer to je ideja karnevala - mještani se opuštaju i čine stvari koje inače možda priželjkuju, ali ipak ih ne čine. Obično se izruguju moćnicima, ali ima i drugačijih “tradicija”. Koliko različitih, imali smo prilike vidjeti u Rijeci i Imotskom. Kad bismo karneval sveli na samo dvije slike, na što se, na koncu konca, u medijima i sveo, to bi izgledalo ovako:

Slika prva: prošle nedjelje riječkim je Korzom prošetao gradonačelnik Vojko Obersnel maskiran u Jovanku Broz. Onako krupan i stasit, s crnom perikom, našminkan i u elegantnoj crnoj haljini s bijelim detaljima, u toj transvestitskoj verziji djelovao je groteskno. Sliku je upotpunila pratnja njezina onižeg supruga Tita u bijelom odijelu i s panama šeširom, sve s obaveznom cigarom u ruci, kao i svita pionira koja ih je slijedila.

Jedva da se može zamisliti duhovitije utjelovljenje i efektniju satiru na prošli režim. Bio je to ujedno i elegantan odgovor svima koji misle da je grad zbog izvješene socijalističke zastave i pjevanja antifašističke pjesme i zvijezde na neboderu, sve u okviru svečanosti otvorenja EPK, i dan danas gnijezdo komunističke zavjere. Ironizirati sebe i vlastitu prošlost ne može niti zna baš svatko.

Slika druga: svu pažnju medija privukao je Imotski. S razlogom, jer se njihov karneval izrodio u nešto sasvim drugo, daleko od humora i satire, a bliže grubom i utuživom vrijeđanju živih osoba i širenju mržnje prema drugima i drugačijima. Za to je zaslužan njihov krnjo, lutka homoseksualnog para s djetetom kojemu su stavili lice Nenada Stazića i crvenu zvijezdu na čelo jer, dakako, sve je to isto.

Dok je krnjo “nakaradne obitelji” (i komunističke države) gorio, gomila je skandirala “Gori! Gori!”, na opće zadovoljstvo par stotina prisutnih među kojima je bilo i mnoštvo dječice. Gorjeli su u drugim mjestima političari, kao Andrej Plenković i Zoran Milanović, i drugi moćnici. Ali to nitko nije shvatio kao vrijeđanje, već ismijavanje vlasti koje, eto, dođe na red jednom godišnje, i to samo prilikom karnevala. Ali očito u Dalmaciji i zaleđu imaju čudan smisao za humor pa tamo, recimo, pale sve što miriši na - manjine. Recimo, gorio je i Milorad Pupovac. A prije nekoliko godina i knjige, štoviše dječje slikovnice, kad su ono u Kaštelima zapalili “Moju duginu obitelj”.

Uslijedile su javne osude ovakvog čina, izjave da se radi o zastrašujućem govoru mržnje, da je to žalostan i neprihvatljiv događaj i slično. Psiholozi su objasnili da je za djecu naročito štetno da vide kako gori dijete. Zabrinuta je i pravobraniteljica za djecu, a pravnici su već krenuli u akciju, tim više što se pokazalo da se organizator na društvenim mrežama kočoperi uz svastiku. Naravno, uz takvu fotografiju ovog lika prvo što čovjeku padne na pamet jest da od paljenja knjiga i homoseksualaca od kartona nije veliki korak do paljenja živih ljudi. Barem to nije bio u vrijeme vladavine njemu omiljenog znaka u Njemačkoj.

Nije stvar u tome da će ta osoba već sutradan zapaliti nekoga s čijim se životnim načelima ne slaže, nego da na ovaj način otvoreno propagira mržnju. Čak i djeca shvaćaju da vatra ne proždire ljude nego papirnatu lutku, ali nije posve svejedno predstavlja li ta lutka obitelj s djetetom, političara ili nekog drugog moćnika. Jednako tako za paljevinu baš ovog krnje nije zaslužan samo njegov idejni tvorac, nego i ona gomila veseljaka u Imotskom koja je gledala, vikala, aplaudirala, dakle svjedočila spaljivanju lutke homoseksualnog para s djetetom, znajući točno koga se i zašto spaljuje i odobravajući taj čin sudjelovanjem.

Druga slika karnevala problematična je koliko po mrzilačkom “humoru” idejnog tvorca toliko i po srdačnom prijemu na koji je naišla u tzv. puku koji takav “humor” prihvaća, čak se i njime diči smatrajući to dijelom svoje tradicije. Ovakve reakcije na koje je naišlo iskaljivanje mržnje prema homoseksualcima u Imotskom (ili prije u Kaštelima) rezultat su tolerancije iskaza mržnje, od javnih nastupa katoličkih fanatika do huškačkih tekstova prema manjinama u medijima.

Porast tolerancije na ovakve ispade odvija se dvosmjerno, tolerancija omogućava da gori krnjo homoseksualnog para - ali kada izostane odgovor države i javnosti, ona se još više širi i normalizira na nivou cijelog društva. Tek će se vidjeti hoće li reakcije političara i eventualno kažnjavanje organizatora utjecati na to da poticanje nasilja i izražavanje mržnje postane manje popularan način uveseljavanja naroda. Do tada nam preostaje pitati se jesu li ovo tek dvije od mnogih slika Hrvatske - ili pak dvije Hrvatske u slikama?

Ovo drugo bila bi potvrda dramatično podijeljenog društva, jaza koji teško mogu prebroditi samo političke osude, iznuđene isprike i individualne kazne. Promjene društvenih vrijednosti zahtijevat će mnogo više od toga, ako je uopće nekome do njih stalo.