INOSLAV BEŠKER Baracku Obami susret u Havani odgovara i više nego Fidelu Castru

Dolazak predsjednika Baracka Obame na Kubu podsjeća, po nekim elementima, na posjet njegova davnoga i nimalo sličnog prethodnika Richarda Nixona Narodnoj Republici Kini prije nešto više od 44 godine.

Glavna je sličnost što u oba slučaja režim domaćina, predvođen mjesnom komunističkom partijom, sadeći tikve s Washingtonom nastoji sebe ojačati a ne oslabiti, tako što bi prosperirao ekonomski, a da istodobno ne otvori pluralistički politički prostor unutrašnjim protivnicima režima.

U Kini je vladajuća partija u tome uspjela, nipošto zahvaljujući nekome makar i nategnutome “marksizmu”, nego provodeći elastičan pragmatizam koji su promovirali Zhou Enlai i Deng Xiaoping, a onda razvili njihovi nasljednici, sve dosad, nerijetko svodeći “komunizam” na puku scenografiju i koreografiju. Uspjela je i zahvaljujući tome što je očuvala kompaktnu vlast u zemlji koja je vazda bila demografska velesila, regionalna vojna sila, a u posljednja doba i globalna ekonomska snaga od čijih hunjavica kašlje sav razvijeniji svijet. Kina je imala argumenata da bude tretirana al pari s ostalim stalnim članicama Sigurnosnog vijeća i da koketira kao poželjna tržišna udavača bilo s kojom zemljom na svijetu. Napokon, ona je mogla ometati globalne interese Sjedinjenih Država Amerike (budući da su u strahu velike oči, “teorija domina” je polazila od ideje da Kina može svojim režimom “inficirati” svu Aziju od Koreje do Burme; očito se nije vodilo računa o nužnom nacionalizmu autoritarnih režima, koji je prouzročio trvenja Pekinga s Hanoiem, Pyongyangom itd.) - ali Kina nikada nije bila ozbiljno percipirana kao prijetnja ni američkom kopnu ni otocima (za razliku od npr. Japana).

Kuba je, naprotiv, najdulje ostala španjolskom kolonijom, bila je - uz Haiti i Dominikansku Republiku - među najsiromašnijim državama na kontinentu, nije svoj autoritarni nacionalizam mogla argumentirati ni demografskom veličinom ni tržišnom snagom, nije se zapravo (kolikogod se trudila) pokazala uspješnim uzorom koji bi, po “teoriji domina”, uspio “inficirati” sav kontinent (jedva je nešto uspijevala u Angoli), ali je bila dovoljno blizu Sjedinjenim Državama da je Sovjetski Savez s nje mogao zveckati nuklearnim raketama i strašiti Pentagon (Moskva nije prva počela, pa su braća Kennedy micanje sovjetskih raketa s Kube platili micanjem ranije postavljenih raketa iz Turske, odakle se mogla ciljati Moskva jednako precizno kao i Washington s Kube).

Komunistička partija Kube je organizirana pod tim imenom tek 1965, poslije kubanske raketne krize. Prethodna, “prava” (i poprilično staljinistička) Kubanska komunistička partija osuđivala je braću Castro i ostale gerilce kao “avanturiste”, ali se dala pojesti kad je trijumfirao njihov nacionalistički Pokret 13. srpnja. Nacionalisti su se prozvali komunistima ponajprije zato da se - suočeni s američkom blokadom - umile jedinom jamcu svog opstanka, Sovjetskom Savezu. Utemeljeno se može spekulirati da ni Vijetnam ni Kuba ne bi ostali među posljednjim zemljama gdje je na vlasti neka (koliko-toliko tradicionalna) komunistička partija da nije bilo agresije Sjedinjenih Država na njih.

Može li jednostranački nacionalistički državni kapitalizam preživjeti otvaranje svjetskom tržištu roba, usluga i ideja? Pokazalo se da može, barem na srednju stazu, ako ima neki religijski koagulans (npr. poput šijitskoga, odnosno vehabijskoga - komunistički “credo”, sveden na religijski obrazac, nije se pokazao podjednako izdržljivim), odnosno ako su u njemu oružane snage glavna ekonomska, ili čak obrazovna koncentracija. S te strane je po Kubu dolazak Obame, prvoga američkog predsjednika nakon gotovo zaboravljenoga Calvina Coolidgea, daleko opasniji od Nixonova odlaska na zeleni čaj s Maom po Kinu - ali za braću Castro drugog puta nema.

Logično je pomisliti da će tranzicija biti bezbolnija ako pučanstvo bude imućnije, što bilo da bilo. Te ako mu ostane i ono pozitivno iz castrizma (poput obrazovnog sustava ili zdravstva). I prije skidanja embarga (a Vrag zna hoće li biti skinut dokle god Senat s republikanskom većinom ima računa gurati Obami klipove pod kotače) investicije su krenule. Zapravo, USA već moraju hvatati priključak s onima daljima ali manje opterećenima, koji već investiraju na Kubi. Havanski hoteli već su skupi kao i hrvatski, a prije samo 4-5 godina bili su znatno jeftiniji. Novac vrti gdje ne može svrdlo, što se pokazuje i ovaj put.

Uzevši sve to u obzir, Obamin odlazak na Kubu gotovo da je važniji po njegovu državu, nego po Castrovu. Nobelovu nagradu za mir, koju je Obama stekao kao znak novog vremena, na kraju je zaradio dokidajući izolaciju Irana, uspostavljajući režim slobodne trgovine na Pacifiku, te razbijanjem izolacije Kube, prije negoli nekome padne na pamet onamo vratiti bastion “hladnog rata” (na koju kartu igraju, svaki sa svojim računicama, Putin, Erdoğan, odnosno Trump, a ne manjkaju trabanti ni na našem kontinentu).