RIMOVANJE

INOSLAV BEŠKER Europsko povjerenstvo različito primjenjuje kriterije za članice EU

 Robert Fajt/CROPIX

Očiti su disparatni standardi i kriteriji koje Evropsko povjerenstvo rabi prema članicama Unije (pri čemu se Hrvatska još nema na što zaista žaliti, ali bi se i sama mogla naći među žrtvama). Nije posrijedi samo odnos prema malima, nego i različit tretman velikih članica, a i različit tretman između ekonomskih gafova, za koje sljeduju sankcije, i političkih, za koje sankcije izostaju ili kobno kasne.

Austrija je, na primjer, bila izložena stanovitom bojkotu dok je u njezinoj vladinoj većini bila Slobodarska stranka Jörga Heidera, koji se isticao diskriminatorskim stavovima, ali nije na isti način tretirana Italija, dok su s istih pa i gorih pozicija istupali prvaci Bossijeve Sjeverne lige, čiji je Roberto Maroni bio čak i ministar unutrašnjih poslova. Danas nema instrumenata koji bi sankcionirali ispade Madžarske i, još izrazitije, Poljske (a i o slovenskoj žilet-žici bi moglo biti govora, ali prosvjedi iz Slovenije i susjedstva ne nalaze odjeka u Bruxellesu). Dok jedna država krši temeljna načela Unije, to se može smatrati “pokusnim balonom”, ali ako joj se to tolerira, a osobito ako se pridruži još neka, takvo ponašanje postaje presedan, koji potkapa Uniju u korijenu.

Naravno, postoji teza da Berlusconijevu vlast nisu baš uzimali ozbiljno, a vjerojatno se to može primijeniti i na Cerarovu, ali takav kriterij, politički možda umjestan, ne pridonosi načelu izvjesnosti, bez kojega nema prava, nego dominira arbitrarnost.

Nevolja je što arbitrarnost zna pretezati i ondje gdje su pravila čvrsta, osobito ako se jedne razapinje na stup srama a drugima tolerira. Naravno, pri razapinjanju stanovitu ulogu, ne baš malu, imamo i mi po glasilima, razvijajući predrasude i ondje gdje nam suhe brojke, “tvrdoglave činjenice”, ne daju za pravo.

Dobar primjer daje proboj parametra tekućega budžetskog deficita. Maastrichtski sporazum odredio je da on ne smije biti veći od 3 posto društvenoga brutoproizvoda zemlje u tekućoj godini.

Uzmemo li u obzir 19 članica Zone eura, i s njima još Ujedinjeno Kraljevstvo (vješto u prigovaranju drugima i zahtijevanju posebnih olakšica), u posljednjih pet godina samo tri članice nisu probile tu “barijeru”: Njemačka, Austrija i Estonija. Tri su i one kojima se proboj omaknuo samo u jednoj godini: Italija, Malta i Litva. Sve ostale pokazale su se bitno nediscipliniranijima. Francuska, Velika Britanija, Španjolska i Grčka svih pet godina, Irska, Portugal i Cipar četiri od pet, Slovenija i Belgija tri od pet. Ali ni Njemačka nije svojedobno poštovala to ograničenje, čak pet godina za redom: 2001-2005, dok je provodila svoj plan reformi.

Jedanaest je baznih indeksa, svaki sa svojim ograničenjem. Na primjer, javni dug ne smije preći 60 posto BDP, privatni dug 133 posto BDP, nezaposlenost 10 posto radno aktivnog stanovništva itd.

Opći dojam o prekršiteljima, takozvanim “prascima”, ne podudara se uvijek sa statistikom, barem kada se čitaju novine i slušaju ministri. PIGS je, naime, brutalan naziv za Portugal, Irsku, Grčku i Španjolsku, kao članice koje ne poštuju maastrichtske parametre. Uistinu, u desetljeću 2005-2014, od 11 kriterija godišnje odnosno 110 u deset godina, Španjolska je “probila” 57 posto, Irska 54, Cipar (koga nitko ne tretira) 52, Grčka 51, a Portugal 47 posto.

A kojih je pet bilo najdiscipliniranije? Ama nitko nije bio baš ni odličan, a pet vrlo dobrih su Austrija 16 posto, Slovenija 21, Njemačka 22, te Finska i Italija po 23.

Iako je kriterija 11, iako Evropsko povjerenstvo prati (“monitorira”) svih 11, neke potencira, a neke zapostavlja: postotak nezaposlenosti općenito ne predbacuje, dok insistira na javnom dugu (gdje je Hrvatska, ako bi se držali propisa, pokopala šanse da uđe u Zonu eura). Na njemu se jaši ne samo kada vladajuća garnitura eksplozijom javnog duga nedopustivo kupuje socijalni konsenzus, nego i kada bez ciljanog zaduživanja nema šanse da se investira u razvitak i smanjenje nezaposlenosti, na štetu slabijih zemalja i na štetu slabijih društvenih slojeva u svakoj zemlji. Ipak nije svejedno ima li država javni dug koji uredno servisira, čak i kad je visok, ili ima dug koji je baca u “default”, virtualni stečaj, kakav je sebi priskrbila Grčka (i gdje bi se Hrvatska mogla naći za 3-4 godine, ne promijeni li politiku koju su vodile i HDZ i SDP).

Jedan od parametara je i tekući suficit, koji ne bi smio preći ionako visoko postavljenu granicu od 6 posto BDP u tekućoj godini. Njemačka je i tu granicu premašila šest puta u osam posljednjih godina, bez posljedica, iako baš taj podatak pokazuje da se bogatila na račun drugih, osobito onih u teškoćama - a Unija se hvali da je i moralna, a ne samo profitna zajednica. Ali tko da joj to ozbiljno predbaci? Koga je moliti, nije ga srditi, vele u nas maestri podložništva.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 14:22